Arvajler – zidine na brzoj vodi

Ajfel je gorje koje se prostire između Ahena na sjeveru i Trira na jugu. Odatle mu je prema istoku granica dolina Mozela. Sve što leži na lijevoj obali ove rijeke, uključujući i gradove kao što je Kohem, već pripada ovom vulkanskom planinskom lancu. Ajfel se pruža do Rajne, pa kada čovjek putuje od Kelna do Koblenca na jug, pobrđe koje povremeno vidi desno od rijeke jesu obronci istog tog Ajfela.

Ali ovo nije priča o planini, na kojoj sam posljednjih nekoliko decenija znao provesti po nekoliko dana na seoskim gazdinstvima. Ona je okvir za manju priču o pobrđu zvanom Arsko gorje. Ono je dio velikog Ajfela i smjestilo se iznad rijeke Ar. Ili da kadar suzimo još više: tamo gdje rijeka izbija iz pobrđa u svoju dolinu smjestila se varoš Arvajler.

ZASELAK NA BRZAKU

Ovamo sam prvi put došao prije četvrt vijeka. Tada sam od njemačkog drugara koji je volio crna vina čuo da je dolina Ara jedino njemačko vinsko područje u kojem uspijeva dobar grozd za crno vino.

Tada samo otišao iz Kelna na jednodnevni izlet u Arvajler. Na oduševljenje mog sina, tada dječaka, zidine koje su okruživale varoš bile su potpuno očuvane. Kapija sa kulama je za dječje oči morala izgledati kao replika nekog Diznijevog filma ili češke bajke.

Inače, riječ Ar je keltskog porijekla. „Ara“ je za Kelte bila brzak. Kada su se tu doselila germanska plemena, ona su mjestu dodala „vajler“. Rimska vila kao plemićko seosko gazdinstvo imala je grupicu pratećih objekata – vilaris. Rimljani su otišli, Germani došli, ali su za grupicu kuća koja još nije selo usvojili i iskvarili latinsku riječ – vajler.

Tako je Arvajler riječ keltsko-rimskog porijekla za malo naselje na brzaku. To naselje je vjerovatno još u vrijeme Karla Velikog imalo ovo franačko ime.

Taj prvi izlet u Arvajler potonuo je u mutne i usputne uspomene, mada mi se varoš i tada jako dopala.

Drugi put sam posjetio Arvajler sa kolegama iz firme, poslije dobranog pješačenja vinogradskim stazama. Restorančić u koji smo potom svratili bio je solidan i skup.

Treći put, prije nekoliko dana, navratio sam iz obližnjeg Bad Nojenara, koji formalno sa Arvajlerom čini gradsku cjelinu dvostrukog imena. Ali svima koji provedu ovdje makar nekoliko dana, jasno je da su to uprkos administrativnoj fuziji ostale dvije varoši sa svojim zasebnim gradskim pričama.

Ovaj put nisam prišao gradiću prilazom koju obično koriste turisti. Hodao sam najprije kilometrima obalom Ara. Rijeka je brzacima opravdavala svoje keltsko ime.

SREDNJI VIJEK KAO TURISTIČKI HIT

Ono što Arvajler izdvaja iz niza živopisnih varoši u Njemačkoj – spomenimo samo Linc na Rajni koji je svega petnaestak kilometara udaljen ili Vangen na jugu – nisu zaista lijepo očuvane bondručare ili oslikane fasade kao vidljivo svjedočanstvo prohujalih vjekova. Naravno, Arvajler ima toga u izobilju. Arvajler je utvrđeni grad koji je uspio da sačuva kompletne gradske zidine. To je ono što zaokružuje šarm ovog mjesta.

Poslije katastrofalne poplave 2021. kada je voda u centru nadošla do prvog sprata, varoš je umivena, zgrade obnovljene.

Ulazim kroz istu onu Arsku kapiju sa dvije kule, koja je prije četvrt vijeka fascinirala jednog dječaka. Od 2007. pored kapije stražari vojnik iz streljačke jedinice. Domaći umjetnik Oto Klej je u saradnji sa istoričarima osmislio i postavio ovu bronzanu figuru, koja podsjeća na 600 godina staru tradiciju strijelaca koji su stražarili po nalogu grada pred kapijama. Tu tradiciju nastavljaju čak tri streljačka društva iz mjesta kao i udruženje za njegovanje lokalne tradicije.

Na koju god gradsku kapiju da uđete, ulica će vas dovesti do centra mjesta. Tamo hrle svi posjetioci. Naročito kada je vrijeme lijepo, kao danas, u baštama na glavnom trgu nema mjesta. Zauzete su i skoro sve klupe.

Pronalazim svoje mjesto u malom, šarmantnom kafeu. Preko ivice šoljice sa kafom posmatram vrevu. Još nije glavna sezona, ali Arvajler je stalni magnet za turiste.

Pedesetnica kao hrišćanski praznik u maju je u ovoj varoši velika žurka – jedanaest vinara iz doline predstavljaju svoja vina. Uz vino i zakuske idu svirke uživo. Hiljade ljudi su tog vikenda u opuštenom zagrljaju muzike i vina.

Naravno, to je samo jedan od vrhunaca godine. Ljeto donosi muzički festival, božićni vašar je posebno živopisan na ovakvom mjestu.

Uz kafu je prilika da se prisjetim vremena kada su okolne zidine čuvale glavu i način života ovih ljudi. U 15. vijeku su utvrđene linije izdržale opsadu trupa kelnskog arhiepiskopa. Računi u arhivu grada pokazuju da je i 13 godina poslije opsade još uvijek bilo potrebe za opravkom oštećenih kula i odbrambenih položaja.

Stvar je bila prosta – najveći gazda u ovom području, a to je vjekovima bio kelnski arhiepiskop koji je imao i svjetovnu vlast kao knez izbornik, jedan od ljudi koji su birali njemačkog cara – htio je što manje autonomije u obližnjim varošima. Što više svoje vlasti. A gradovi su htjeli da sami ubiraju porez i troše ga kako se njima prohtije. U svakom ratu bi trebalo najprije detektovati zov novca kao zov moći.

Kelnski moćnik je pretrpeo poraz, ali i naredni vjekovi su redovno donosili nevolje. Švedske trupe su u Tridesetogodišnjem ratu zauzele grad, nekoliko decenija kasnije u devetogodišnjem Ratu za palatinsko nasljeđe francuske kraljevske trupe su bombardovale varoš. Pa Holanđani. Pa opet Francuzi koji pale grad.

Ionako je sve razornije oružje – riječ je o topovima – dovelo u pitanje smisao bedema. Gradski prvaci su zapustili kanal ali su zadržali zidine koje su bile praktična prepreka nepoželjnim posjetiocima, bandama, skitnicama i lopovima da se neprimijećeni ušunjaju u grad.

Pomislim, dovršavajući kafu, da je odluka da se sačuvaju zidine bila neočekivano dalekosežna. I domaći i strani turisti obožavaju da hodaju kroz kulise filmova i priča iz djetinjstva.

LAVRENTIJE I NJEGOVA CRKVA

Gradskim jezgrom dominira najstarija dvoranska crkva Porajnja. To je tip crkve čiji su brodovi iste ili slične visine. Posvećena je Arhiđakonu Lavrentiju, prvaku rimske hrišćanske zajednice koji je stradao u 3. veku za vreme progona hrišćana pod rimskim carom Valerijanom.

Kažu da je Lavrentije bio nadležan za finansiranje pomoći bolesnima i odbačenima. Carevi službenici su ga uhapsili i naredili da za tri dana donese svo crkveno blago. Po legendi, on je sve podijelio siromašnima, oboljelima od lepre, bogaljima i doveo ih pred cara, rekavši – ovo je pravo blago crkve. Mučili su ga i pekli na žaru. Ostala je zapamćena – ili izmaštana – posljednja Lavrentijeva rečenica upućena caru: „Jadniče, meni je ova vatra osvježenje, a tebe čekaju vječne muke“.

Razmišljam o snazi priče koja se ovdje okamenila u crkvu. Njeni temelji postavljeni su u 13. vijeku. Harmonično objedinjava romaničke i gotičke elemente. Danas, podmlađena suncem, ova sedam vjekova stara ljepotica, podsjeća nas na to da su carstva nastajala i propadala, ali da su ljudi svoje najljepše građevine podizali na drevnim pričama o žrtvi i vjeri.

PRUGA KOJE NEMA, MANASTIR BEZ MONAHA

Nevolje nisu prestale u prošlom vijeku. Čak su poprimile razmjere, nezamislive čak i generacijama koje su upamtile, kugu, glad i ratove. Prošetao sam izvan bedema kroz sjevernu kapiju zvanu Adenbahtor. Između vinorodnih bregova razapeti su lukovi koji su me podsjetili na ruševine rimskog vijadukta. Bilo bi to skoro pa logično jer je muzej sa odlično očuvanim ostacima rimske vile samo pola kilometra dalje. Ali prevario sam se. Tabla sa informacijama za turiste kaže mi da je to dio nikada neizgrađenog vijadukta za prugu koja nije proradila jer je došao Drugi svjetski rat. Ali nešto dalje, u tunelu koji je građen za tu prugu, stotine ljudi su tražili sklonište od savezničkih bombi, koje su krajem rata teško oštetili Arsku kapiju i Lavrentijevu crkvu. Sada je tunel dio spomeničkog područja.

Sunce mi umilno grije obraze pa odlučim da prošetam podnožjem Arskog brda, gdje su najstariji vinogradi u kraju. Na susjednom brijegu je impozantna zgrada manastira. Izgradili su ga franjevci 1630. Četrnaest godina kasnije nastala je i manastirska crkva.

Ali ideja da se na tom mjestu stvori hrišćansko svetilište nastala je dva vijeka ranije. Kažu da se jedan hodočasnik, vrativši se iz Jerusalima, 1440. zaustavio na tom mjestu i rekao da je dolina Ara sa ovim brdom pejzaž najsličniji Svetoj zemlji. Arvajler je u njegovim očima bio mali Jerusalim. Brdo na kojem je sada manastir ovaj čovjek je nazvao Golgotom. Tako se ono do danas zove – latinski naziv za Golgotu je Kalvarija. Tu je odmah nastala kapela.

Napoleonove godine donijele su sekularizaciju – manastir je postao državno vlasništvo. Kada su Francuzi poraženi, obnovljena je molitva na tom mjestu. Ali su osnovane i škole.

Prije devet godina je manastir zatvoren. Nije bilo podmlatka. A i ekonomski pritisak je bio prevelik za pleća starih. Crkva je data na upravljanje i korišćenje laičkoj hrišćanskoj zajednici. Osnovana je fondacija koja je preuzela upravljanje školama. Ono što nije pošlo za rukom Napoleonu, učinila je epoha u kojoj sa posljednjim monahinjama i monasima umiru i višestoljetni manastiri.

Vraćam se u varoš zamišljen. U centru naiđem na bivšu sinagogu – svi ovdašnji Jevreji su stradali u nacizmu. Sada je obnovljena zgrada kulturni centar i mjesto sjećanja.

Naspram nje je Bijela kula. Nastala je kao patricijska zgrada u 13. vijeku i najstarija je građevina u varoši. Mještani je naprosto zovu Stara građevina. U njoj je smješten gradski muzej, a u njemu – zastave svih dosadašnjih gradskih gospodara.

Ulica koja me ponovo vodi ka jednoj od gradskih kapija – Niderhutštrase – puna je dućana i radnji, kafea i prodavnica suvenira.

IZVIĐAČ NA ZADATKU

Ispred kapije sijedam na klupu. Na spoljnoj strani bedema, na mjestu gdje su se u kanalu davili ranjeni napadači, pružilo se šetalište. Sunce se nakosilo i izdužilo sjenke zvonika i kapija. Arvajler će dočekati još jednu blagu noć. Na stočićima vinarija i lokala za neki će sat gorjeti svijeće. Ljudi će biti zadubljeni u svoje razgovore uz čašu vina. Plamen svijeća će im ispisivati žive sjenke po licima kao da želi da ispriča neku od zaboravljenih gradskih priča.

Podignem glavu i ugledam ljudsku figuru kao sjedi iznad gradske kapije. Priđem tabli koja objašnjava šta taj bronzani čovjek tu radi. On je nastao u isto vrijeme kao onaj stražar-strijelac koji me je pozdravio kada sam jutros ulazio na drugu gradsku kapiju.

Došao sam sa zapada, a ovo je istočna kapija. Zovu je Nidertor – Donja kapija – tako je htjela konfiguracija terena. Kao i ostale tri kapije izgrađena je u 13. vijeku. Put iz grada vodi prema Rajni. Do Kelna je 55 kilometara. Do Bona manje od 35. A od Koblenca 60. Ova tri grada na Rajni bili su moćni centri. Iz tog pravca su dolazili trgovci. I osvajačke vojske.

„Izviđač na zidinama“ je stvorio isti lokalni vajar Oto Klej. Postavljena je 2007. Tada nisu svi građani bili oduševljeni novim likom na svojim gradskim kapijama. Lokalne novine su zabilježile da je neki obješenjak izviđaču navukao grubi džak umjesto odijela i stavio mu kapu. Mještani su dugo raspredali teorije o smislu ove akcije. Smijeh će, kako je izvijestio lokani hroničar, dugo pratiti svaki razgovor o izviđaču na Donjoj kapiji. Sada je on motiv za turističke fotografije.

Ali priča iza njegove zagledanosti u daljinu je ozbiljna. On je naprezao oči da vidi smrt kako drumom od Rajne stupa vojničkim korakom zveckajući oružjem.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )