Zatrpavanje

Zatrpavanje Tare konačno je dospjelo u fokus pravosuđa. Uzgred, to nije jedini naš grijeh prema čudesnoj rijeci. Cijela priča, sa svim peripetijama i apsurdnim momentima, samo je jedan od govorljivih primjera koliko je ekološka svijest nisko postavljena kod nosilaca moći u crnogorskoj politici.

Ekološka dimenzija ovoga problema ukazuje na presudno pitanje današnje Crne Gore - ima li ili nema društva. Odnosno da li postoje mehanizmi da zajednica zaustavi ekološki sunovrat. Da li društvo postoji ako nije u stanju da se brani?

Da bude malo i u duhu parodije, omiljenog žanra naše stvarnosti, sve to se dešava u državi nazvanoj, bila je prva na svijetu sa takvim imenom - ekološka država.

Kakva je to bila predstava, sjećaju se stariji. Bilo je momenata kao iz neke drame nedavno preminulog Nikolaja Koljade. Pametan čovjek je već na osnovu te farse s početka devedesetih mogao da predvidi duh godina koje su dolazile. A nije ih mnogo bilo, nažalost. Pametnih, o njima govorim.

Žabljak, “ekološka” prijestonica u godinama koje su uslijedile biće opasno devastiran. Kao i cijela Crna Gora. Nigdje se u ime ekologije nije činjelo ono što se ovdje dešavalo. Kada je Pohlepa postala glavno božanstvo.

Za razliku od zatrpavanja rijeke koje je bukvalno, nažalost, jednako su devastirajuća i metaforička zatrpavanja. Zatrpavanje Tare došlo je do suda, ali koliko je zatrpavanja, različitih, koja nikada nisu došla ne samo do suđenja, već ni do javnosti. I možda, a to je strašno i pomisliti, i nikada neće...

Ovdje je riječ o malo drugačijoj “ekologiji”.

Koruptivne strukture koje se izdaju za čuvare opšteg dobra prije ili kasnije završe u nekim - “zatrpavanjima”. A sve opravdano retorikom “viših razloga”. Iza kojih nepogrešivo stoje niske pobude.

To je model zatrpavanja problema koji obično čuva jednu političku kastu, drži je daleko od zone kritike ili javnog osporavanja. Kao kad Tramp suludim ratom hoće da “zatrpa” sopstvenu aferu, recimo.

Kada je riječ o zatrpavanjima Crna Gora je kao pustinja oko Las Vegasa. Nikada niko neće saznati ko je sve zatrpan pod vrelim pijeskom Nevade. U metaforičkom smislu - kada se ne zatrpavaju bukvalno leševi (mada je sigurno i toga bilo) - već kada se raznim strategijama “zatrpavaju” afere, i nepočinstva onih koji vjeruju da su iznad kritike. Iznad logike i gramatike.

Kod nas su afere, već decenijama, glavni simptomi stvarnosti.

Tu je, naravno i zatrpavanje istorije - pola crnogorske istorije je bilo ili je i dalje zatrpano. Neznanjem, pizmom, imperijalnom histerijom, mržnjom...

“Zatrpano” je i ubistvo grupe građanskih političara na Cetinju koje je počinila komunistička vlast, o čemu je u Artu govorila gospođa Ksenija Plamenac čiji djed, posljednji predsjednik crnogorske kraljevske vlade Jovan Plamenac, jedan je od tada likvidiranih. Bez suda i objašnjenja (kao da je moguće objasniti ubijanje) pobijeni su ljudi. Da porodice ni danas ne znaju gdje i kako.

Ili, jezivi Barski pokolj na kraju Drugog rata, takođe decenijama “zatrpan”. I mnogo toga. Kao da postoji, uvijek izgleda, čitava jedna zatrpana Crna Gora.

Tu je i “zatrpavanje” političkih ubistava, od udbaških egzekucija do primjera iz našega vremena. Da li je sve zatrpano? I da li zasta može biti zatrpano?

Društvo zatrpavanja, izgleda. Ovdje ima više zatrpanih slojeva nego na Šlimanovoj Troji.

Postoji li arheologija, i da li je uopšte moguća, koja bi mogla pronaći sve što je na ovaj način zatrpano u Crnoj Gori? Ili, nema toga Indijane Džonsa koji bi ovdje sve mogao iznijeti na danju svjetlost.

Ako smo u stanju i jednu rijeku da ranimo i izgrebemo, zamislite što smo u stanju sebi da učinimo. Kakvo samozatrpavanje...

Uostalom, neukrotiva je Tara, voda uvijek nađe put. Bilo bi lijepo vjerovati da i jedno društvo ima takvu čudesnu moć.

( Balša Brković )