Tri priče Boža Koprivice: U čast majstora driblinga i književnosti

To su senke koje se grle pred slepim ogledalom

U gradu N. u našoj, u mojoj, Karađorđevoj ulici ima nekoliko zanimljivih kuća: kuća Makrida, predratni hotel N, dvije mediteranske kuće Mijuškovića i Nikovića, kuća Boža Nikolića, majstora fotografije u filmu Ko to tamo peva, kuća Markovića, dugačka 25 metara, u neorenesansnom stilu, s dva balkona - jednim na istočnoj, drugim na zapadnoj strani, sagrađena 1927. Kuća u sjevernoj svetlosti, zidovi blistaju kao polirani, blijedozelenkasti. Sa fasade kuće diže se zvuk, zvuk raste u kovitlac, pa se uzlaznom linijom penje do visina koje uho ne može da izdrži. Vibracije mozga prijete da rasprsnu lobanju. Sablasna svjetlost. Kad zvuk pukne, neko će mi donijeti neku strašnu vest. I traje taj bol sluha od moje pete godine. Nerado idem na spavanje, rano sam počeo da njegujem nesanicu. I, danas, spavam u kratkim rezovima. San je počeo da blijedi kad smo Dubrovkinja i ja otišli u Beograd na studije. Znam da taj zvuk nikad neće prestati: ulica je flauta dok hodam nalik mjesečaru... Samo mrtvi prsten ne skidaju, koji su im živi natakli.

Ne mogu da se sjetim prostora gdje sam prvi put video ludake u pohabanim blijedozelenim bolničkim mantilima. Noć je, neka žućkasta svjetlost ih obasjava. Pada blaga kiša. Vidim poneku kap na svjetlosti. Ludaci su neobrijani, ta lijepa brada od tri dana. Ali gdje je to u gradu N, ne znam. Neki veliki portik ili prostor između dvije bolničke zgrade u krugu bolnice “Olga Dedijer”. Je li to bilo u vrijeme moje difterije, tada imam četiri godine. Razgovaram na francuskom sa doktorom Lukom Jovićevićem. Izgleda kao španski plemić iz vremena El Greka. Znam pedesetak francuskih riječi: don mua a lo, don mua a lepen, la kur je dvorište. Difterija ili san. Difterija, bakterija je krenula na moje grlo i pluća (ne znam ja to tada), a još više zinula na mene ta riječ koja sikće. Čujem kako doktor Jovićević kaže: “Zorka, čini mi se da smo malo okasnili.” A posle petnaest dana kaže mi: “Izvukosmo li se, žabac, izvukosmo...”

Prije neku noć ulazim u stan, treći kat Kneginje Zorke 102 i pogledam na sat, 5 do 11, poklopljene kazaljke. Stojim, hodajući sa dvije kazaljke, i tako dočekam ponoć. Ludilo kao upornost male kazaljke, koje prelazi u ljubav. Ponoć, miran sam, tišina do pučine mora. Blista tvoje lice visoko nad borovima u parku. A pjesma O satima Georga Trakla ovako počinje: Tamnim pogledima gledaju se ljubavnici,/Plavokosi, blistavi... I kraj te pjesme: Miriše požutelo voće; tiho se čuje smeh/Radosnog, svirka i ples u senovitim podrumima;/U sutonskom vrtu korak i tišina umrlog dečaka.

U susjednoj sobi sestra svira Šubertovu sonatu: Tiho joj tone osmeh u oronulu fontanu./Teški su od maka tvoji kapci i mirno sanjaju./Kao oblak nadvilo se iznad mene tvoje lice u sutonu. Moja sestra M. koja je pre 55 godina počinila samoubojstvo.

Vidim jednog dječaka, blesak munje osvjetljava mu slepoočnicu: kaže mi pucaj. I probudim se u zapisu Srce je lopta.

Druga slika iz grada N, prije podne, kuća Lučića, 9 sati, kuća na dva boja preko puta parka. Ulica koja se uliva u put prema Titogradu. Sa jedne strane kuća je obrušena, posledice strašnog savezničkog bombardovanja 1944. Konture kuće s južne strane u gluvoj noći izazovu trnce i jezivost. Ta jezivost širi se dijagonalno prema železničkoj stanici i Trgu Save Kovačevića. Oko te kuće u 9 sati trči žena u suknji do ispod koljena, blesne koljeno u dječjem trku. Krugovi su apsolutno istovjetni i u prostoru i u vremenu. Apsolutni krug. Sjedim na klupi u parku naspram kuće. Imam, pa imam devet godina. Prođe poneka silueta, automobil, pas lutalica. Apsolutna je tišina. Lica te gospođe se ne sjećam, ali veselo je to tjelo. Vodi me to tjelo do ludaka u knjizi Melanholija Georga Trakla. I pjesma “Psalam”, posvećena Karlu Krausu: To je svetlost koju je ugušio vetar/To je pogled spaljen/I crn, s rupama punim paukova/To je odaja okrečena mlekom/Ludak je mrtav.../To su senke koje se grle pod slepim ogledalom/Na prozorima lečilišta greju se bolesnici/U tami starog azila dotrajavaju ruine ljudi.

I detinjstvo kao pogled, kao kamera: Ožedneli pijemo/Bele vode jezera/Slasti tužnog detinjstva.

Tri mjeseca dolazio sam pred obrušenu kuću. I onda je, jedne nedjelje, žena ukrug nestala.

Treća slika iz grada N: U ulici Vuka Mićunovića koja vodi ka severozapadu prema Vojnom stanu, pa ulicom Princeze Ksenije i ulicom Hercegovački put do plaže Manitovac (pa dalje prema Dubrovniku...), s desne strane Dječji dispanzer... Preko puta Dječjeg dispanzera kuća na četiri vode, s lijepom kapijom. To je kuća moje učiteljice Milene Kaluđerović, kakva senka ljepote na licu te žene, ljepota Rite Hejvort. Idem na kupanje, usporim i vidim muža moje učiteljice. Lijep, sed čovjek, stasit, plećat, velike oči, krupne beonjače, brkovi kao kod Omara Šarifa. Pravi kvadrat oko kuće. Crni kvadrat. I tako u nedogled. Imam deset godina.

Prije neki mjesec, Ulica Lole Ribara, knjižara Zlatno runo. Prebiram po antikvarnoj polici poezije. I vidim knjigu koju sam nekoć izgubio: Flamanska poezija, Mala edicija Nolita 1964. I otvori mi se knjiga na stranici na kojoj je pjesma Ludnica na mesečini, Jan van Najlen: Nad ludnicom se prsi mesec mlad/Dok prozori trepte kao mrlje zlatne,/A zidovi se belasaju sad,/Belji od svetlosti te neverovatne./Zar kad mesec tako razbi mrak/Da posta moguća avantura luda?/Al’ to traje kratko. Kao na dati znak,/Pred zoru se sklapa lepeza tog čuda/Ujutro je zgrada tu ko pre/Jedva se čuju daleko od nje,/Srne što u šumske zavlače se skute./Noćas je krišom procvetao glog/Iskobeljao se mak iz struka svog./Al’ oni unutra sve to i ne slute.

I jedna bluz pjesma, kao rima, O Kadmu i Harmoniji Mija Raičevića, pjesma o ljubavnom ludilu:

(Pa ipak, srešćemo se i rastati i opet sresti-/Tamo gde se pokojnici sreću: na usnama živih/Samjuel Batler):

Otićićemo jednom iz ovoga grada,/ali, u neko vetrovito jutro,/stajaćemo opet ovde misleći da smo to mi,/da smo se, napokon, domogli obala Grčke./Ovde, gde jecaj ne postoji, i gde je tuga satkana od kiše/(nešto manje od lišća), gde je sreća nemati ništa, /do sopstvenu senku, ne želeti, ne sećati se./Biti lišaj na steni koja ne pamti, školjka koja se otvara,/sporo kao srce, da bi mogla da uđeš ti, lepa moja dragano,/što s leptirima u kosi prolaziš uskom, kamenom ulicom do mora.//Gde odlaze ostrva kad padne veče? Otkuda to stižu,/u zoru, kad na videlo dana iznosiš svoje malo, nežno/stopalo? Čemu suze, ako ih lako sušiš vetre?//Maslina na kiši, jedino je čega želim da se sećam./To, kako ona gubi lišće tako ja gubim dane./Njeni mali, sočni, prezreli plodovi nikad nisu/tako gorki kao sumrak koji je ovde uvek pomalo/ljubičast, kao u Aleksandriji./Tamo gde ću te odvesti, tamo će naše oči, ruke, tela,/naši živi poljupci, postati zemlja koja nas hrani,/zemlja, koja na kraju, samo uzima ono što je njeno.

(U Budvi, u leto-jesen 1998.)

Trči Bota, trči, bluz leve cipele

Svirao sam bluz, u djetinjstvu, a da to nijesam znao. Dirke su mi bile rebra i lopta. Vitkost i kosmos. Teško se hrvati s poezijom Miodraga Raičevića, mog prijatelja. Traje to više od 12 nedjelja. Voskresenje: od zore do sutona. Znam svaki put da ću izgubiti al ne odustajem. Ima u tome nečeg od uličnog gospodstva. Gubiš a igraš, nisam Ham i zato Trči, Bota trči:

Ne sjećam se oko čega smo se posvađali brat i ja. Još smo bili u krevetima, maločas se probudili. Brat je bio stariji deset godina i znao je da me onako, iz šale, darne u žicu. Nije želio tuču s malom prznicom. To me je još više jarcalo. Pokrio je glavu rukama, dupli dekung. Tiho se smijao. Bijesan, u majici kratkih rukava, i u gaćicama, bos, strčao sam niz drvene basamake na Mansardi. Dvorište se bijelelo od snijega. Otvorio sam veliku kapiju dvorišta, lijevo Vardarska ulica, i stopala, mamili su me da trčim nekuda. Da trčim. Došao sam do kraja Vardarske, prošao česmu dr Keslera, kuće Gvozdenovića, kuće Krcunovića, Perovića i Zlopaša. Već sam između Gimnazije Stojan Cerović i Doma JNA. U Domu JNA gledao sam film Kuća na brdu. Robert Mičam, i njegov sin, mislim mladi Džordž Hamilton. Dječak, da bi dokazao da je odrastao, odlazi sam u lov na divljeg vepra...

Trči, Bota, trči...

Evo i mog omiljenog igrališta. Gotovo da je kao pravi fudbalski teren, sa stativama i prečkom od oblaka. Može da se igra i na ofsajd. Volim kad lopta može da osvoji veliki prostor. Vidim mog druga Filipa Filipovskog kako paradom brani i odbija loptu upućenu u desni ugao. Na tu loptu natrči Mikan Asović i sa 12 metara zapne u levi ugao, baš u 90. Fićo se hitro pridiže, i leti, leti prema lopti i vrhovima prstiju je prebacuje preko prečke. Trčim preko pustog igrališta.

Trči, Bota, trči...

Držim tempo. Ulazim u Grudsku mahalu, kuće Golovića sa velikom baštom i voćnjakom. Popa Mirčetu Golovića Italijani su izveli iz zatvora i proveli ga preko Gradskog trga s čaktarom o vratu. Bašibozluk gradski je seirio a pop Mirčeta se držao junački, kao njegova djeca partizani.

Izlazim na čistinu, rijetke kuće u daljini, pojačavam ritam. Čujem krv kako struji u venama.

Trči, Bota, trči...

Danas nema škole. Ni sjutra. Nema škole više nikad. Trčim prema rijeci. Rijeka Bistrica ljeti presuši, a zimi nabuja. Kod mlina Mijuškovića ima jedan buk. Tamo ću da skočim, da utonem. Sa mnom lete i pahulje iz našeg dvorišta. Osećam da mogu još dugo da trčim.

Trči, Bota, trči...

Ali već pod stopalama osjećam oblutke sa obale rijeke. Vidim jednu sigu uz koju mogu da se uspentram, pomoću šiblja, i odletim u buk. Čujem mlinski žrvanj, buk je sve jači. Bjelina i muzika vode.

Skoči, Bota, skoči.

Neko me snažno zgrabi. Brat. Ostali smo zagrljeni cijelu uru. Ćutali smo i drhtali. Četrdeset godina kasnije, moj brat je poletio kroz prozor hotela Sunce u Moskvi. Dimitrije, rođen u Ulcinju 8. oktobra 1940. - Moskva, 28. oktobar 1994. I ja sam poletio za njim, ali ne stigoh ga.

A sad majstor bluza Mijo Raičević, daje mi foru, ako budemo dalje bluzirali. I njegov Bluz leve cipele:

Zbogom, dečko. Nadam se da ćemo se opet

sresti. Jednom, kad sve ovo prođe.”

Kažem to svakom kad napuni šesnaest.

Otac mi je umro, nisam ni devet imao.

Ostavio nas je, ne mogu da kažem, prerano -

bilo je tek svanulo,

a ja sam već u sedam sedeo na klupi

koju je on sklepao, i pevušio:

”Ničeg nema boljeg na svetu,

nego što je par dobrih cipela.

Kad su obe tu, čovek se nekako

oseća ceo, bez obzira da li je,

crn ili beo.

Trenutno mi nedostaje leva,

al’ kad si crn to se podrazumeva.”

Tri balade

Prva zbirka Miodraga Raičevića Osećajne pesme i jedna konjska, Dom omladine Budo Tomović, Titograd, 1984. I moto Lav Tolstoj - Da biste bili primljeni među moje odabrane čitaoce, ja tražim veoma malo: da budete osjećajni... nakon pjesme Blues za Mojsilović Dragojlu, ide pjesma Balada o vojniku i udovici. Kakva rima bluz i balada. Najsuroviji bluz i balada u tijelu i duši. O duši svi pričaju, a niko ništa ne zna. O duši sam naučio u kinu Napredak u gradu N. - godine 1955-1963. Plakat za sovjetski film Balada o vojniku Grigorija Čuhraja. Kakav snen poluprofil mladog soldata. Linija između neba i brijega. Imalo je mjesta na plakatu i za mene.

Nemačka ofanziva na SSSR, jul 1941. Mladi soldat u panici, strahu, ručnim minobacačem uništi dva njemačka tenka. Dobio je orden heroja. Umjesto ordena soldat traži kratko odsustvo, da ode u daleko rodno selo, da popravi krov i zagrli majku, i vrati se na front. Ukrcao se na vojnički teretni voz. Putuje soldat u vagonu od slame kao slijepi putnik. U vagonu od slame hrupi i djevojka Šura, kao slijepi putnik. Ide negde, nigde... Čuhrajev film je crno-bjeli: kakvo čudo svjetlosti: razigrani vrvež, a sve precizno. Crno-bijeli vagon poplavi od iskonske ruske ljepote njih dvoje. A tek likovne. A tek glumačke. Nije to putovanje, to je velika ulizija prije mladog Žan Gabena. Dijalog Šure i Aljoše, jedan je od najbolje napisanih i odigranih dijaloga u povjesti filma. Rađanje ljubavi kao astralna nauka.

A onda kreću fusnote u odiseji soldata Alekseja. Fusnote kao surovo-lirske ratne bajke. Tako da soldat nema vremena popraviti krov već samo zagrlit majku, pa natrag na front. Grigorij Čuhraj ispisao je ljubavni rekvijem u razrušenom SSSR-u jula 1941. Tako sam naučio da film može da me pomjeri i kad u kinu nisu Dok Holidej, Vajat Erp, moja draga Klementina, Gari Kuper i Grejs Keli, Džon Vejn i Valter Brenan.

Nisam to tad znao to da sam to naučio. Osjetio sam to na nepcu, u stomaku, na stopalu. Sad znam da se Andrej Tarkovski mogao osloniti na sovjetsku filmsku tradiciju: Pudovkin, Nikolaj Ek Dovženko, Čuhraj... I da su filmovi Ogledalo, Ivanovo detinjstvo istekli iz filmova Put u život, Balada o vojniku...

Balada o vojniku ili kako slijepi putnici oslijepe od ljubavi. I u snu progledaju. Aleksej se vraća na front, ratuje tri godine i krene u oslobađanje Evrope... Poginuo je na Terazijama pri jurišu na palatu Albanija. Izletio je da pokaže drugu strelcu gde je njemačko mitraljesko gnijezdo. Dvije noći su Beograđani palili svijeće na mjestu gdje je mladi Aleksej poginuo.

Nema toga u filmu, veli majstor montaže Nataša Pantić koja mi je i iskopala ovaj film. - Nema... o tome mi je pričao Bora Ilić - Jeja, poslednji boem Beograda, u kafani Suvobor. Bora je jurišao s Aljošom 19. oktobra 1944...

A koliko je balada u svjetskoj povjesti književnosti. Evo pjesma Branislava Petrovića Balada o džambasu i krčmarici. Pjesma o krčmarici iz Šapca, čiji muž robija u Požarevcu. Jedne decembarske noći bane u krčmu mladi džambas, i počne uz vatru, u gvozdenoj peći, da divani o putevima bez kraja, o mađarskim kobilama i vlaškim Ciganima. I zavoli krčmarica patnju džambasku. Čitali zajedno pismo iz Požarevca, pustila suzu krčmarica, a džambas je držao za ruku. Gledale ga sa fotografije bratske oči robijaške. I ostade džambas da zanoći. Izjutra nacijepao drva, unio ih u naručju, otresao sneg sa cokula i založio vatru. Bila je mećava a gledale ga najlepše oči u Šapcu.

A sad, na baladu Grigorija Čuhraja, i baladu Branislava Petrovića džezira Mijo Raičević kao Bird Parker, sjajniji od mjesečine: Balada o vojniku i udovici.

beše doba ratno

a zima duga i ladna

vejalo je bez prestanka

četir noći i tri dana

selo je bilo usnulo

i kućice bele s ljudima

banuo je na vrata vojnik

dečak s ranjavim grudima

udovica ga primila

gledala ga dok je jeo

svu noć nežno ljubila

mesta koja metak nije hteo

u svitanje minuo selom

izvidane duše i tela

u njoj zvezda za čelom

dugo dugo gorela

( Božo Koprivica )