Prisustvo koje nije opipljivo, ali postoji i osjeća se

Umjetnica Jovana Vujović u intervjuu za “Vijesti” najavljuje svoju samostalnu izložbu “Neuhvatljivo prisustvo” koja će biti otvorena večeras na Cetinju, u Galeriji Centra za kulturu

2504 pregleda0 komentar(a)
Foto: Privatna arhiva

Nakon gubitka bliskih ljudi osjećaj praznine nije samo odsustvo tijela, nego i odsustvo mogućnosti novih susreta, novih riječi, novih trenutaka, kaže likovna umjetnica Jovana Vujović u razgovoru za “Vijesti”. Njen rad “Neuhvatljivo prisustvo” nastao je iz potrebe da oblikuje upravo ono što izmiče, objašnjava ona.

Samostalna izložba “Neuhvatljivo prisustvo” umjetnice Jovane Vujović biće otvorena danas u Galeriji Centra za kulturu Prijestonice Cetinje u 19 časova.

“Postavku čini serija kompozicija na papiru u kombinaciji sa staklenim površinama, kao i prostorni elementi u formi staklenih kubusa. Kroz slojevito preplitanje rukopisa, svjetlosti i sjenki, umjetnica istražuje odnos između prisustva i odsustva, kao i sjećanja i tragova koji ostaju u prostoru i iskustvu posmatrača. Poseban segment izložbe čini diskretni zvuk pisanja po papiru, koji prati postavku i evocira sam čin nastanka rukopisa, dodatno produbljujući doživljaj izloženih radova”, ističe se u najavi izložbe, a sama umjetnica o svom stvaralaštvu i ovom ciklusu govori više u intervjuu za “Vijesti”.

foto: Promo

Jovana Vujović je iz Herceg Novog, a rođena je 1985. godine na Cetinju. Završila je Srednju likovnu školu “Petar Lubarda”, a osnovne i magistarske studije okončala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Dobitnica je godišnje nagrade za slikarstvo Akademije likovnih umjetnosti Trebinje (2023), kao i nagrade “Milunović, Stijović, Lubarda” na 80. tradicionalnoj izložbi Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore ULUCG, upravo za rad “Neuhvatljivo prisustvo” (2025).

Da se u tom radu prepoznaje istinska crtačka sposobnost, istakao je žiri Tradicionalne izložbe ULUCG prošle godine, obrazlažući svoju odluku o nagradi.

Izložba na Cetinju realizuje se u okviru Javnog konkursa za afirmisane likovne stvaraoce, koji je raspisao Centar za kulturu Prijestonice, a biće otvorena do 14. aprila, a može se pogledati svakog radnog dana od devet do 18 časova i subotom do 17.

Detalj u prostorufoto: Privatna arhiva

Samim naslovom izložbe, budi se asocijacija na nešto što izmiče, ali istovremeno i opstaje i ostaje, u nama i oko nas. Čije je to “prisustvo” koje je neuhvatljivo, da li je ono lično, prostorno, emocionalno ili sve to zajedno? Odakle potiče inspiracija za samu postavku?

Nakon gubitka bliskih ljudi osjećaj praznine nije samo odsustvo tijela, nego i odsustvo mogućnosti novih susreta, novih riječi, novih trenutaka. Rad “Neuhvatljivo prisustvo” nastao je iz potrebe da oblikujem ono što izmiče. U okviru mog rada “Neuhvatljivo prisustvo” označava istovremeno osjećaj i stanje koje izmiče, a ipak ostaje prisutno u iskustvu posmatrača. Ono pripada onim fenomenima koji nisu u potpunosti vidljivi, opipljivi ili objašnjivi, ali se prisustvo osjeća kroz materijal, formu i prostor. “Neuhvatljivo prisustvo” se odnosi na osjećaj postojanja nečega što ne možemo u potpunosti zadržati ili prizvati, a što ipak ima moć da oblikuje doživljaje. To je stanje u kojem prisutnost nije fizički opipljiva, ali je u tragovima. To je prisustvo koje se ne može u potpunosti uhvatiti niti zadržati ali se može naslutiti, rekonstruisati kroz sjećanje, materijalne tragove i sami proces rada. Ono istovremeno pripada prostoru i vremenu u kojem se nalazi posmatrač, ali i prostoru koji postoji izvan neposrednog iskustva, sferi imaginacije i unutrašnjeg doživljaja. “Neuhvatljivo prisustvo” ne postoji kao stabilna zatvorena forma, izmješta se i mijenja oblik u zavisnosti od svjetlosti i pozicije posmatrača.

Upravo ste za rad “Neuhvatljivo prisustvo” prošle godine osvojili nagradu “Milunović, Stijović, Lubarda” ULUCG. Šta nam izložba donosi, kada su djela nastala i koliko priznanja utiču na Vaš rad?

Na izložbi ću se predstaviti radovima iz ciklusa “Neuhvatljivo prisustvo” koji obuhvataju seriju kompozicija na papiru u kombinaciji sa staklenim površinama, kao i grupom prostornih objekata pri čemu svi elementi zajedno čine cjelinu koja funkcioniše kao prostorni i vizuelni narativ. Radovi su nastali tokom prethodnih par godina kao dio istraživanja odnosa između prisustva i odsustva, materijalnog i nematerijalnog traga. Nagrade svakako znače kao vid podrške i potvrde da ono što radim komunicira sa drugima. U tom smislu nagrada može da ohrabri i bude podstrek za dalji rad.

Detalj rada Jovane Vujovićfoto: Privatna arhiva

Kombinujete crtež na papiru sa staklenim površinama i prostornim elementima. Kako ste došli do tog spoja materijala i šta Vam staklo kao medij omogućava u izrazu, a sa druge strane kako međusobno korespondiraju ovi materijali i tehnike?

Do spoja materijala sam dolazila postepeno, kroz sami proces rada i potrebu da pronađem adekvatan način da oblikujem ono što izmiče. Materijali koje biram nisu neutralni, svaki je odabran zbog sposobnosti da nosi i prenosi značenje. Rukopisi, fotografije i staklo u procesu rada zauzimaju ključnu ulogu kao osnovni elementi u građenju formi. Staklo na kojem apliciram rukopise postaje trodimenzionalno polje, tako što svjetlost upisuje tekst u prostor. Staklo na taj način ne samo da nosi sadržaj nego i transformiše prostor.

Svjetlost i sjenka imaju gotovo ravnopravnu ulogu u postavci... Koliko Vaš rad zapravo zavisi od prostora i može li se reći da se djelo “dovršava” tek u ambijentu i susretu sa publikom, odnosno posmatračem?

Materijalnost i prostorna organizacija mojih radova su nosioci višeslojnog značenja. Prostorna i likovna artikulacija prisustva odvija se kroz odnos svjetlosti, transparentnosti i sjenki koji stalno preoblikuju način na koji se rad doživljava, Rad ne ostaje zatvoren u sopstvenim granicama, već ih prevazilazi projektujući se u prostor kroz tragove. Na taj način prisustvo ne počiva u samoj materiji, već u načinu na koji se materija ponaša u prostoru i u trenutku posmatranja. Prostorna i likovna artikulacija postaju čin komunikacije, rad govori kroz svoju promjenjivost, dok posmatrač postaje aktivni učesnik. Publika nesvjesno postaje učesnik u procesu, svojim prisustvom unosi pokret u rad, dopunjuje ga i mijenja.

foto: Privatna arhiva

Ističe se da je u Vašim djelima prisutan snažan osjećaj tišine, što je interesantno, usljed buke i šuma kojoj danas svjedočimo. Kako Vi to doživljavate?

Ističem tišinu koja nastaje nakon gubitka bliskih osoba, osjećaj praznine sa kojim se suočavam, pored sve buke koja nas okružuje taj dio uvijek ostaje u tišini.

Tu su, navodi se, i tragovi..., tragovi rukopisa, pokreta, sjećanja... Da li je i koliko sjećanje polazište Vašeg stvaralačkog procesa, je li u pitanju lično ili kolektivno sjećanje?

Sjećanje jeste jedno od polazišta mog procesa, posmatram ga kao slojevit, promjenljiv prostor koji se stalno iznova gradi i preoblikuje. U tom smislu, polazište jeste lično, ali ne ostaje zatvoreno u tom okviru. Kroz svoj rad pokušavam da ga otvorim prema nečemu što može biti i kolektivno.

Vujović nagrađena na Tradicionalnoj izložbi ULUCG 2025.foto: Luka Zeković

Kao dio izložbe najavljen je i diskretni zvuk pisanja po papiru. Zašto Vam je bilo važno da uvedete i taj auditivni sloj i kako on mijenja doživljaj rada i kompletne izložbe, te koliko svjedoči putu stvaranja?

Poseban sloj postavke čini upravo taj zvuk pisanja. Ovaj zvučni element služi kao produžetak samog procesa ispisivanja i reprodukovanja rukopisa. Zvuk olovke koja grebe po površini papira evocira sam proces i stalno podsjeća na čin pisanja kao produžetak prisustva. Time se naglašava prolaznost trenutka u kojem rukopis nastaje, ali i njegova moć da opstane i da se ponavlja. Zvuk materijalizuje nevidljivo, ono što se dešava u činu stvaranja i prenosi ga u izložbeni prostor, gdje postaje zajedničko iskustvo prisutnih.

Jasno je da se Vaš rad kreće između crteža, objekta i instalacije. S obzirom na sve, kakve su Vaše stvaralačke težnje i istraživanja, u kontekstu “Neuhvatljivog prisustva”?

Na širem planu “Neuhvatljivo prisustvo” pokazuje da umjetnost može biti polje gdje se lično iskustvo transformiše u univerzalni diskurs. Ono što je počelo kao lična, intimna potreba, a prerasta u istraživačko polje savremene umjetnosti, u dijalog sa pitanjem o odnosu između jedinstvenog prisustva i njegovog odsustva. Na taj način, rad ne zatvara umjetnost u okvir čiste estetike, već otvara kao prostor pitanja - pitanja koja nemaju konačan odgovor, ali u sebi nose prepoznatljivost ljudskog iskustva.

foto: Privatna arhiva

Kakvi su Vaši planovi za dalje kada je ovaj ciklus u pitanju?

Svakako mi je u planu da ovu postavku predstavim i u nekim drugim gradovima. Do tada, posjetiocima želim dobrodošlicu na izložbu u Galeriji Centra za kulturu Prijestonice Cetinje.