Učiteljica Gara - „majka grada”: Danica Bogićević (96) jedna od prvih poslijeratnih vaspitačica u Bijelom Polju

U vrijeme kada su se svuda po Bijelom Polju tiskali ćepenci, a pogled od mosta na Lješnici do Kurćehaića u Pruškoj bio zasut šljivicima, jedna žena je svakog jutra otvarala vrata malog raja za najmlađe.

Bila je to “učiteljica Gara”, djevojče kojoj je, u prvim godinama obnove zemlje razorene u Drugom svjetskom ratu, nakon završene škole u Herceg Novom, dekretom Ministarstva prosvete povjeren rad na odgoju najmlađih.

U Bijelo Polje je Danica Knežević, kasnije Bogićević, stigla 1950. godine, kao jedna od prvih vaspitačica.

Nježan pogled plavih krupnih očiju i raširene ruke krhke starice koja uveliko hrli ka 97. godini života, jasan su odgovor zašto je mnogi u Bijelom Polju zovu - “majka”.

Rođena na Cetinju, odrastala u Plavu, Beranama, Danica opisuje početak u novom gradu, koji je u to vrijeme imao svega nekoliko zgrada i škola.

“Na mjestu današnjeg trga u centru, bila je pijaca. Na sve strane žitnice, bašte... a s jeseni, sve bi bilo modro od šljiva koje su od težine savijale grane ka zemlji”, ispričala je Danica.

Cijeli njen radni vijek, do odlaska u invalidsku penziju zbog bolesti 1982. godine, bio je, zapravo, istorija odrastanja cijelog jednog grada, a za “dugodišnji rad sa najmlađima i doprinost afirmaciji predškolskog vaspitanja i obrazovanja” ove godine je dobila Plaketu Opštine.

Danica je sa osmijehom i entuzijazmom dočekivala i ispraćala generacije djece.

Navodi da je prvo zabavište otvoreno u prostoriji osnovne škole, u današnjoj Ulici Rista Ratkovića. Goli zidovi i par ustupljenih stolica i klupa bili su jedini “mobilijar”, a prve strahove odvajanja od roditelja ona i koleginica Stanka “tjerale” su pravljenjem “piladi”, “lutaka” i “lopti” od drveta i vune.

“Prvo bismo uzele neko rašljasto malo drvo, koje bi predstavljalo noge, a onda bismo od valjaka vune pravile glavu i druge djelove tijela. Na sličan način valjanjem vune pravile bismo lopte. Djeca su u to vrijeme ostajala po četiri sata, i već u podne su dolazili roditelji po njih. Nije bilo krevetića, kuhinje, niti dijeljenja obroka. Mnogo su se radovali kada bi iz Amerike stigli veliki okrugli tvrdi sirevi, nalik današnjem trapistu, koji smo im dijelili”, priča Danica.

Jedna od najvećih radosti desila se kada je stigla donacija igrački iz Amerike, koje su za većinu djece u to vrijeme predstavljale bogastvo.

“Mnogo djece do tada se nije srelo sa igračkama, a lutke, autiće i lopte smo dobili sa naznakom da im podijelimo i da ih nose kućama”, priča Danica, prisjećajući se graje i radosti oko 60 djece, koliko je bio kapacitet prvog zabavišta.

Prisjeća se da su djeca bila drugačija, mirna i manje zahtjevna od današnjih generacija.

Poslije nekoliko godina, zabavište je preseljeno u napuštenu zgradu današnjeg Muzeja. Opet goli zidovi, klupe i dvorište, i ništa više. Obrise pravog zabavišta osjetili su 1961. kada je otvoreno zabavište “Dušo Basekić”, u Ulici Lenke Jurišević, koje je ubrzo preimenovano u vrtić.

Danica Bogićević rođena je 16. februara 1930. godine u selu Cuce, kod Cetinja. Zbog očevog zanimanja - žandara, porodica se često selila. Osnovnu školu završila je u Beranama, a srednju vaspitačku u Herceg Novom. Radni vijek započela je u Bijelom Polju, najprije u Opštini, a potom u Gradskoj biblioteci. Sa suprugom, uglednim učiteljem, pokojnim Radomirom Bogićevićem, izrodila je četvoro djece.

Vihor rata

Vrijednost mira i slobode naučila je vrlo rano, još kao desetogodišnje dijete, koje je vihor rata zatekao u Plavu, a potom u Beranama, gdje je njen otac protjeran.

“To je bio pravi bratoubilački rat - borba partizana i četnika. Gledala sam mrtve kako plutaju niz Lim u Beranama, koje su pobili Njemci. Kao nešto posebno strašno i žalosno u moje sjećanje urezala se slika jedne partizanke, koju su objesili Njemci. Naslušala sam se fijukanja metaka, ali od svega strašnije je bilo kada su nas bombardovali avionima.”

I baš u sjenci Daničinog teškog djetinjstva, poput zvijezde je zasijala čovječnost Jašara Jašarevića koji, kako kaže, nije spasio samo njenu porodicu, već i cijelo selo od sigurne smrti.

“Dok smo mi djeca vrištali od straha, Jašar nas je umirivao, rekavši potom mom ocu: ‘Dok je ove glave na ramenima, vama neće faliti ništa’”, kazala je ona, dodajući da su te riječi odagnale strah od surovosti beznađa.

Možda su baš takvi svijetli primjeri, uz sticanje znanja tokom školovanja, bili putokaz u stvaranju nekog boljeg svijeta za djecu.

Ako može kod Gare

Danica priča da njoj i koleginicama nije bilo teško da godinama samoinicijativno uređuju prostor i prilagođavaju ga potrebama djece.

“Sve je bilo lakše poslije otvaranja vrtića kod Pošte, gdje sam nastavila da radim sa najmlađima.”

U to vrijeme kada bi upisivali djecu u vrtić, bilo je uobičajeno da kažu: “Ja bih ako može kod učiteljice Gare”.

Za Bjelopoljku Plaketa Opštine koju je dobila 75 godina nakon dekreta za rad sa najmlađima, nije samo administrativno priznanje, već kolektivno “hvala” hiljada ljudi koji su kroz njene ruke prošli kao djeca, a izašli kao ljudi.

“U njenom toplom zagrljaju smirenje i utjehu nalazili smo svi. Učila nas je kako da otkrivamo svijet i hrabro rastemo. Od nje smo dobili prve lekcije o ljubavi, dobroti i povjerenju. Generacije i generacije danas ostvarenih ljudi sa nježnošću i zahvalnošću sjećaju se učiteljice Gare, a ova Plaketa je samo mali znak poštovanja i priznanja koje odajemo našoj učiteljici”, navela je u predlogu za dodjelu Plakete Gordana Knežević, donedavno direktorica JPU “Dušo Basekić”.

Iako u penziji već 43 godine, učiteljica Gara i danas dijeli radost susreta sa svojom “vrtićkom djecom”.

Na pragu 11. decenije i dalje je vitalna, britkog uma, i dalje kuva i, kako kaže, ne predaje se.

“Pa ipak, nije lako nositi 96 godina. Svaka je na broju.”

Najdublja utjeha njenim poznim godinama su i petoro unučadi i četvoro praunučadi, od kojih najstariji ima 16 godina - misija učiteljice Gare i dalje traje.

( Jadranka Ćetković )