Izgubljeni rajevi Džona Miltona i Milovana Đilasa

Veliki spjev Džona Miltona (1608-1674) “Izgubljeni raj” biblijska je priča o prapočetku i tzv. pragrijehu čovjeka (Eva, Adam) i njihovom protjerivanjem iz “raja” (Edenski vrt) u kojem su do tada živjeli. Ep je napisan stilom i jezikom vrhunske poetičnosti. Prvi put je knjiga objavljena 1667. godine. Drugi put 1674. godine.

Milovan Đilas je ovaj ep preveo (prepjevao) i objavio 1969. godine u SAD. U Jugoslaviji je knjiga objavljena poslije 20 godina.

Inače, priča o “raju” - svakom i svačijem “raju” - je s pravom, velika tema. Komunisti su temi “raja” dodali svoju ideološku i “naučnu” komponentu. “Raj” su pokušali realizovati kao realnu mogućnost.

Đilas je o temi (komunističkog) “raja” puno pisao. Posvetio joj je čak dvije obimne knjige vrhunske vrijednosti: “Nova klasa” i “Nesavršeno društvo”.

Biblijski i komunistički raj

Po pitanju “raja” jedna od bitnijih razlika između Džona Miltona i Milovana Đilasa jeste prvenstveno u njihovom iskustvu. (Ima i drugih razlika.) Prvi (Milton) je o “raju” biblijski-filozofski “spekulisao”, dok je Milovan Đilas “raj” konkretno gradio u nivou znanja, moći i položaja koji je imao u vrhu jugoslovenske vlasti do 17. januara 1954. godine.

I već ovdje kratko zaključimo.

Miltonov “raj” je sav okrenut dubokoj prošlosti i ljudskom prapočetku. Pa i “božjem vremenu” (energiji) prije početka stvaranja svijeta. Đilasov “komunistički raj” je moderan. Sav je okrenut ka budućnosti. I to veoma dalekoj budućnosti i rajskoj “energiji” koja dolazi iz te budućnosti.

S tim u vezi, Đilas filozofski promišlja o temi “raja” da je sve počelo “sudarom neke energije i neke materije” (“Nesavršeno društvo”, Beograd 1990). (Moderna fizika to naziva “Big Beng”, i računa da je sve počelo prije 13,5 milijardi godina.)

Sve jasnije ispričano. Miltonov “raj” izlazi iz dubine, tame, mraka i Haosa, dok Đilasov “raj komunizma” dolazi iz budućnosti, visine svjetlosti i Sunca. (Ovo zadnje je gotovo na svim pejzažnim slikama soc.realizma.)

Miltonov ep o “raju” nije ličan. Zasniva se na “Bibliji”. I Đilasov stav o komunističkom “raju” nije ličan. Zasniva se na naučnim idejama Karla Marksa i “filozofiji” (ideologiji) marksizma.

Ali ono što i jednog i drugog u isti krug spaja, jeste “Biblija”. Jer je ona jedan od važnijih temelja marksizma. Poznato je da je - pored tri poznata izvora marksizma - Biblija i njeno tumačenje, predstavljenje “raja”, takođe izvor marksizma. Ovaj izvor (Biblija) je snažno uticao na naučne poglede Karla Marksa i njegovu filizofiju otkrovenja, dezalijenijacije čovjeka i filozofiju klasnog cilja.

Na Karla Marksa uticalo je - pored: francuskih socijalista, Hegela i utopista - i porodično okruženje koje je bilo duboko jevrejski religiozno. Posebno majka.

Ono što je takođe zajedničko i jednom i drugom, Miltonu i Đilasa, jeste njihova uobrazilja o čovjekovoj svemoći. Tu uobrazilju obično imaju vjerujući ljudi, kakvi su bili njih dvojica. (Đilas je vjerovao u komunistički “raj” dok je bio komunista i vjerovao u čovjekovu premoć nad svim i svačim. Kasnije ne.)

Milton je energiju za svoju uobrazilju gradio i nalazio u vjeri u “tumačenju” prapočetka kako ga je Biblija učila. Đilas je energiju za svoju uobrazilju gradio i nalazio u ideologiji dijalektičkog materijalizma koja (umišljalo se) na “naučan” način konačno rešava sve ljudske muke, konflikte, patnje... dajući čovjeku viši smisao “višeg” opstanka od naslijeđenog ljudskog “besmisla”.

Ovaj “besmisao” Milton s početka u “Izgubljenom raju” naziva Haos u (“kreativnom”) stvaranju, dok je Đilas s početka stvaranja svog “raja” na Zemlji, zagovornik revolucije i revolucionarnog preobražaja društva. Na klasnoj, proleterskoj osnovi, uz pomoć hijerarhizovane Partije. (Kod Miltona, partija se naziva neformalno Božja Crkva.)

Pjevanje o neposluhu

U jednoj rečenici Miltonov spjev pjeva o “neposluhu” čovjeka i njegovom “varanju” Boga te izgonom čovjeka (Adam i Eva) iz Raja na “ognjenom jezeru” tj, planeti Zemlji. Drugim riječima, Milton filozofski pojašnjava da je rajska sloboda i slobodna volja čovjeka i njegova duhovnost uništena u “korist” materije.

Milton pojašnjava vrlinu raja u kojoj nema slobode ni kod ženskog ni kod muškog roda bez unutrašnje kontrole i svijesti o cijelom čovjeku. (Njegoš gubitak samokontrole naziva “nesmislenost”.)

Bez unutrašnje kontrole samosvijesti, kasnije sve ide lako - niza stranu. Ljudski rod je za budućnost osramoćen, i gubitnik je slobode.

Bog šalje svog Sina da sudi prekršiocima i spasi što se spasiti može. Sve je kasno, ali je ostala na Zemlji vjera u vjeri.

Sve kratko kazano. Satana se u novom svijetu uselio u čovjeka. Pobijedio je Boga. Ali i čovjeka - ili tačnije - Boga u čovjeku. Zlo je nadjaćalo. Ali je ostala Božja nada u čovjekovo uskrsnuće.

Evo Đilasovog viđenja (komunističkog) “raja” na Zemlji. Ukratko.

Starogrčko “otkriće” racionalizma dovelo je tokom XVII i XVIII vijeka do “eksplozije” nauke i njenog uspjeha na svim poljima ljudske djelatnosti. Riječ je prvenstveno o industrijskoj revoluciji.

Smatralo se da se ljudska sreća uselila u nauku, a nauka postala izvor dobra. Time i potencijalni oblik izgradnje “raja” na Zemlji, što je bila tadašnja vladajuća socio-filozofska misao. Umislilo se da se zlo - razvojem nauke - može marginalizovati. Drugim riječima, što više nauke (racia) u društvu, to manje zla i nepravde u narodu.

Dakle, u tumačenju nastanka “raja” na Zemlji, Đilas polazi od Karla Marksa kao rodonačelnika “naučne” ideje o mogućnosti stvaranja novih odnosa u društvu - prvenstveno ekonomskih - i s tim u vezi izgradnje “raja” na Zemlji.

Marks je - kao naučnik - bio uvjeren da mu je pošlo za rukom da otkrije osnovne zakone o kretanju društva i realnu (ekonomsku) pretpostavka stvaranja “raja” na Zemlji. Ti zakoni su, smatrao je on, nezavisni od duha čovjekove volje, i da je filozofiji “odzvonilo”. Prvenstveno Hegelovoj idealističkoj filozofiji.

Marksovi sljedbenici, napravili su ideologiju marksizma kao uputstvo za revolucionarnu akciju i sredstvo za ostvarenje “raja” na Zemlji. Komunističko-proleterskog “raja”, dakako.

Industrijalizacija je postala “sine qua non” stvaranja “raja”na Zemlji.

Osvajanje pobune

Tokom XIX i XX vijeka nastaje period klasnih, proleterskih revolucija. Jer za “raj” i vlast nad “rajem” se treba oružjem izboriti.

Proleterske revolucije koje su stvarale “raj” su bile specifične po tome što novo “rajsko” društvo tek treba da se stvori, tek treba da dođe poslije revolucije. Dakle, soc.revolucija je bila pretpostavka stvaranja “raja” a ne uzrok. Jer komunističko “rajsko” društvo pada “odozgo”.

Međutim, Đilas je brzo uvidio da ne postoji ključ istorije nizašto. Pa ni za “raj”.

Đilas se u to uvjerio čim je “raj” u Jugoslaviji došao na vlast. Titov, dakako. Spoznao je nemogućnost pa i pogubnost stvranja idealnog, besklasnog, beskonfliktnog, savršenog - rajskog (utopističkog) društva. Spoznao je da je svako doba isuviše individualno da bi “raj” mogao biti grupna ideja-vodilja.

Čak se i jugoslovenska (“rajska”) ideja raspala kao najzanosnija i najbolja grupna ideja sličnih naroda da žive na okupu i u miru.

Kratko.

Za razliku od Miltonove Biblijske institucije (Crkva) koja slavi prošlost, žrtvu i - smrt, Đilasova institucija (Partija) slavi budućnost i život. Život u budućnosti.

Epski spjev Džona Miltona počinje stihom o “čovjekovom prvom neposluhu” ćime autor odmah daje dinamiku temi čovjekovog “izgubljenog raja”. Ali dinamika spjeva nije obična čovjekova “trka” u vremenu i sa vremenom. Naprotiv. Dinamičnost i uzbudljivost je stalna pratilja epa. U prepjevu epa, Đilas je znao da “nerv” dinamizma prati i eksplicira na najbolji mogući način kao prepjev. Ne kao suvoparno prevođenje.

Ona (dinamičnost) ima svoju melodičnost, ritmičnost, refleksiju i - borbenost. Pa u krajnoj liniji i “pravila” ljudskog ponašanja u sudaru ljudskog dobra i zla.

Ep se bavi čovjekom i njegovim iskušenjem (Adam i Eva). U grijeh ih uvodi “neposluh” i Satana. Riječ je, dakle, o čovjekovom grijehu, ali i prapočetku stvaranja života. U Miltonovom “raju” pojavljuje se Sin Božji (Isus) kao “realna” nadličnost.

Milton u “neposluhu” vidi snagu u uređenju svijeta. Ali i uzrok čovjekovog pada i izgona iz “raja”. Milton u “neposluhu” osjeća vrstu ljudskog spasenja i “ambiciju dostojnu vladanja”. U toj ambiciji, anđeli su od neprocjenjive upotrebne vrijednosti (koristi) za Satanu.

Đilas je Miltonov “neposluh” nazvao identično - pobuna. A ambiciju je stavio ispred prizemnog komunističkog entuzijazma “svojih” profesionalnih post-revolucionara.

Dakle, Đilas kao i Milton pravi distinkciju između ljudskog (Evinog/Adamovog) grijeha i ljudske slabosti.

Tito i njegova “nova klasa” ovu distinkciju nikada nije mogla Đilasu zaboraviti ili oprostiti. Treba ih razumjeti. Prosto, priroda ideologije je takva - nepopustljiva, jednoumna, antifrakcijska i jednovjerna.

Moguće - malo da proširimo i osavremenimo Miltonovu temu o “Izgubljenom raju”. A to je da Hrista u “eksplicitnoj” (hriščanskoj) formi kod Miltona nema. Prirodno. Jer bi u tom slučaju Milton morao u spjev da uvede i Judu Iskariotskog. A bez Judine izdaje (prevjeravanja) ne bi bilo ni Hrista ni Hrišćanstva. (Sin Božji bi se sveo na običnu istorijsku ličnost i bio brzo zaboravljen.)

To znači da bi danas Đilasov “komunistički raj” sasvim drugačije izgledao. Vrijednosti bi bile poređane drugačije. Stoga, Milton se opredijelio za slobodu kao realnu i univerzalnu ljudsku vrlinu.

Priči o “raju” nikad kraja

I kod Miltona i kod Đilasa pojavljuju se kolone vidljivih i tajanstvenih ljudi koji “uređuju” društvo: Isus, Satana, Rafail, Gavrilo, Flora, Orion, anđeli, boginje... koji su “utemeljitelji” po Bibliji ljudskog početka.

Svi oni u skladu sa svojim moćima i voljom “grade Pakao od Neba i Nebo od Pakla” kako stoji u jednom Miltonovom stihu.

Dakle, riječ je o novoj vlasteli, novoj vlasti, novom poretku ili kako Miltonov junak pjeva “tu ćemo se barem osjećati slobodni”.

Temu “raja” Milton produbljuje “Snaga prirode mogla je više da dâ /da izvori trećeg, združi prethodna dva” (Misli se na Adama i Evu.)

Đilas takođe ima brojne partijske likove koji su nastojali da “naučno” urede svijet i naprave “raj”. Komunistički, humani dakako. (Tito, Staljin, Molotov, Dimitrov, Kardelj, Ranković, Koča, Đilas, Tempo, Hebrang...) Svi oni su stvarni stvaraoci “raja”.

Miltonovi likovi su, za razliko od Đilasovih likova, arhetipovi.

Dakle, obojica su “vidjeli”pa i gradili vlast u svojim vremenima. Ali ne duže od 40-tak godina svojih života. Prvi (Milton) je koristio vjerujuću izvornost Biblije, a drugi (Đilas) “naučnost” marksističke ideologije u Kapitalu i njen put u stvaranju idealnog, rajskog svijeta.

I stvaranje novog čovjeka za taj (“rajski”) svijet.

Zaključimo.

Priči o “raju” nikad kraja. I danas traju. Bez obzira što je “raj” izgubljen, kako to Milton i Đilas pojašnjavaju ili je na horizontu. Ali odoljeti “rajskim” iskušenjima jeste najvažnije za sazrijevanje čovjeka. To iskušenje se danas na tržištu zove - novac.

U aktuelnoj crnogorskoj varijanti realizacije raja, on se zove “Evropa sad 1”, “Evropa sad 2”, Evropa sad 3, 4, 5... Preverama nikad kraja.

Za razliku od aktuelnih crnogorskih političara, Milton i Đilas su pričom o “izgubljenim rajevima”, založili svoje glave. Jer su bili uvjereni da spašavaju čovjeka i društva kojima su pripadali. Obojica svojim djelima to potvrđuju - svojim životima, sudbinama i - tamničkim robijama. (Milton je tamnovao poslije pada Kromvela.)

Oni su odbili da se na svijet njihovog “raja” gleda van vremena i prostora tog svijeta.

Miton i Đilas su bili ljudi vrline. Vremenom svjesni iluzije svojih “rajskih” poduhvata. Ali ostala je njihova čast i moral.

Sa koje god strane “raju” prilazili, oni su gledali i gradili neustrašive istine o sebi i ljudima oko sebe. Oni su svoju snagu stvarali i imali koliko u srcima toliko i u neophodnim “rajskim” snovima (utopijama) koji vječito traju...

( Veselin Mitko Pavlićević )