Kina je zaboravila Karla Marksa

Početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, prihodi kineskih radnika u ruralnim područjima naglo su porasli usljed ekonomske liberalizacije zemlje. Bio je to početak jednog od najupečatljivijih procesa u istoriji, tokom kojeg su stotine miliona kineskih građana izašle iz siromaštva. Ipak, dok su mnogi to posmatrali sa divljenjem, jedan visoki zvaničnik Komunističke partije Kine bio je zabrinut zbog onoga što se dešava.

Deng Likun primijetio je da su mnoga ruralna preduzeća počela da zapošljavaju veliki broj radnika. Pozivajući se na djelo "Kapital" Karla Marksa, Deng je počeo da upozorava na pohlepne kapitaliste koji prisvajaju dobit na račun kineskog proletarijata. Za njega su velika privatna preduzeća po svojoj prirodi bila eksploatatorska.

Dengova upozorenja su ignorisana, ali su se pokazala proročanskim: kineska radna snaga uskoro će biti pod pritiskom. Prema zvaničnoj kineskoj statistici, u realnom sektoru - odnosno u poljoprivredi, industriji i komunalnim djelatnostima - udio naknada za rad u odnosu na ukupnu vrijednost svih ekonomskih inputa, poput sirovina, proizvodnih komponenti i kapitala, pao je sa 21 odsto 1987. na 15 odsto 2023. godine, posljednje za koju postoje podaci. Drugim riječima, relativni položaj kineskih radnika u fabrikama i na selu danas je lošiji nego prije nego što je Kina pristupila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2001. godine.

Važno je, međutim, naglasiti da se ovdje radi o relativnoj raspodjeli dohotka, a ne o apsolutnim promjenama prihoda kineske radne snage. Prihodi i životni standard značajno su porasli od osamdesetih, a zemlja je ostvarila impresivne rezultate u smanjenju siromaštva, što svakako treba priznati i pozdraviti. Ipak, ostaje činjenica da su kineski radnici u znatnoj mjeri zaostajali za vlasnicima kapitala i državom kada je riječ o rastu prihoda. Možda to nije brutalna eksploatacija rada kakvu je zamišljao Deng, ali jeste svojevrsno iskorišćavanje.

Veliki dio današnje kineske ekonomije zasniva se na niskim zaradama, što objašnjava i njene prednosti, poput izuzetno konkurentnog izvoza, ali i slabosti, poput slabe domaće potrošnje. To je i korijen fenomena "involucije", termina koji Komunistička partija koristi da opiše neumoljivu konkurenciju među firmama koja vodi ka cjenovnim ratovima i deflaciji. Pritisak na zarade ujedno je i najveća prepreka stvaranju prosperitetne srednje klase. Ukidanjem ograničenja na rast plata i povećanjem minimalne zarade, Kina bi mogla da stavi dobrobit svojih građana u prvi plan, podstakne prijeko potrebnu domaću potrošnju i ublaži trgovinske tenzije kako sa razvijenim, tako i sa zemljama u razvoju.

Preopterećeni, slabo plaćeni

Kako je Kina postajala "fabrika svijeta", udio zarada u ukupnoj proizvodnji se smanjivao. Prema zvaničnim kineskim podacima, 1992. godine, kada je kineska izvozna proizvodnja počela naglo da raste, zarade fabričkih radnika činile su 6,3 odsto ukupne vrijednosti prerađivačke proizvodnje, da bi do 2024. taj udio pao na 3,3 odsto.

Kada je riječ o platama radnika, Kina zaostaje i za mnogim siromašnijim zemljama. Prema podacima koje je prikupila Organizacija Ujedinjenih nacija za industrijski razvoj (UNIDO), kineski radnici u proizvodnji primili su 2016. godine svega četiri odsto ukupne industrijske proizvodnje kroz zarade (što je posljednja godina za koju UNIDO ima podatke za Kinu). Od 87 zemalja obuhvaćenih tim podacima, Kina je bila pretposljednja, samo ispred Indonezije. Indija, znatno siromašnija od Kine, imala je udio zarada od pet odsto; u Sjedinjenim Državama, zemlji koja nije poznata po snažnoj zaštiti radnika, taj udio iznosio je 12 odsto.

Nije problem samo u niskim zaradama sa kojima se kineski radnici suočavaju. U nekim slučajevima tretirani su toliko loše da su zabrinuli čak i vlade zemalja u razvoju. Brazilske vlasti su 2025. godine tužile brazilsku podružnicu kineskog proizvođača električnih vozila BYD zbog kršenja radnog zakonodavstva na gradilištu fabrike, idući dotle da su uslove opisale kao "slične ropstvu". Brazil je naveo da je kompanija oduzimala pasoše radnicima (uglavnom kineskim), uskraćivala obećane zarade i noću zaključavala zaposlene u oronulim spavaonicama.

To što Kina zakida svoje radnike nije nus proizvod njenog industrijskog uspjeha - to je jedan od njegovih ključnih uzroka. Potplaćujući radnike, država, kompanije, dobavljači i investitori stvaraju višak kapitala koji se može ulagati u izgradnju fabrika, puteva, proizvodnih linija i energetskih postrojenja. Kineska industrijska proizvodnja je 2016. bila jednaka zbirnoj proizvodnji narednih devet najvećih industrijskih ekonomija. Ali, pošto Kina isplaćuje znatno manje kroz zarade, njena kapitalna snaga u proizvodnji još je izraženija: nakon odbitka plata, kineska industrijska proizvodnja bila je jednaka ukupnoj proizvodnji narednih 12 najvećih industrijskih ekonomija. Druge zemlje često tvrde da kineske kompanije imaju nepoštenu prednost zbog kredita i subvencija iz državnih banaka, ali daleko veći "subvencioni" efekat dolazi od kineskih radnika, koji, slabo plaćeni, generišu ogroman višak kapitala i time snižavaju cijenu kapitala.

Mnogi američki analitičari govore o izuzetnoj produktivnosti Kine, ali kada se mjeri ekonomskim učinkom po satu rada - standardnim pokazateljem produktivnosti - kineski radnici nisu naročito produktivni. Prema procjenama Međunarodne organizacije rada, kineski učinak po satu rada 2025. iznosio je 20 dolara, što je ispod svjetskog prosjeka od 23 dolara i na nivou Brazila i Meksika. Kina znatno zaostaje za Japanom, Južnom Korejom, Tajvanom i Sjedinjenim Državama. (U Sjedinjenim Državama, učinak po satu rada 2025. iznosio je 82 dolara.) Kina svoju proizvodnu moć ne zasniva na efikasnosti, već na obimu. Kompanije povećavaju proizvodnju produžavanjem radnog vremena - upravo onom vrstom pritiska na radnika o kojoj je Deng Likun upozoravao prije četiri decenije.

Gornja granica bez zaštitnog minimuma

Postoji jedan aspekt pritiska na zarade u kojem je Deng pogriješio: njegov uzrok. Strahovao je da će kineski radnici biti eksploatisani od strane slobodnog tržišta i kapitalizma. Međutim, stvarni krivac bila je kineska država. Još od sredine devedesetih, lokalne vlasti svake godine izdaju smjernice državnim i privatnim preduzećima koje određuju gornje i donje granice dozvoljenog rasta plata. Istovremeno, birokrate su se pobrinule da sopstvene zarade budu izuzete od tih ograničenja. Kao rezultat, udio plata državnih službenika u ukupnoj masi zarada u Kini se više nego udvostručio u periodu između 1978. i 2024. godine.

Mada lokalne vlasti rijetko objašnjavaju svoje odluke, jedna direktiva gradske uprave Pekinga iz 1997. posebno je ilustrativna. Njome je propisano da rast plata mora ostati ispod rasta produktivnosti. Preduzeća koja bi bez odobrenja povećavala plate iznad državnih smjernica suočila bi se sa strogim kaznama. Povećanja plata blizu gornje granice bila su dozvoljena samo najuspješnijim firmama, dok je slabijim preduzećima bilo dopušteno da zamrznu plate ili ih čak smanje ispod donje granice. Direktiva, koju je donijela institucija zadužena za brigu o radnicima, faktički je postavila granicu na rast plata, bez stvarnog zaštitnog minimuma.

Od 2010. godine lokalne vlasti donekle su ublažile ove smjernice, ali se posljedice višedecenijskog pritiska na zarade tokom kineskog ekonomskog buma i dalje osjećaju, posebno sada kada privreda usporava. Uz visoku nezaposlenost mladih, činjenicu da mnoge firme već smanjuju plate i brojne izvještaje da pojedine kompanije ne isplaćuju ni zarađene plate, nije jasno da li bi kineske firme mogle da ukinu ograničenja zarada čak i kada bi vlast to željela.

Drugi način na koji je kineska država držala zarade pod pritiskom jeste postavljanje vrlo niske minimalne plate. Prema podacima Međunarodne organizacije rada, odnos minimalne zarade i BDP-a po glavi stanovnika u Kini pao je sa 0,37 u 2000. na 0,27 u 2024. godini. Te godine, zakonom propisana minimalna mjesečna plata u Vijetnamu iznosila je 692 dolara, dok je u Kini bila 543 dolara. Vijetnam je siromašniji od Kine, ali je dosljedno povećavao minimalnu zaradu kako se uključivao u globalnu ekonomiju. Kina, s druge strane, to nije činila. Tokom globalne finansijske krize 2008. kineska vlada je čak i smanjila minimalnu zaradu. (Treba napomenuti da je Peking tokom pandemije kovida povećao minimalnu zaradu za 3,3 odsto).

Radnici svih zemalja, ujedinite se?

Marks je, zajedno sa Fridrihom Engelsom, u Komunističkom manifestu upozoravao da kapitalizam može dovesti do "epidemije prekomjerne proizvodnje", u kojoj su eksploatisani radnici suviše siromašni da bi trošili. Kako je Kina otvarala svoju ekonomiju, izbjegla je takav ishod zahvaljujući globalizaciji: ostatak svijeta kupovao je ono čega je Kina proizvodila previše. Danas Kina čini 35 odsto svjetskih proizvodnih kapaciteta - prema riječima ekonomiste Ričarda Boldvina - i 18 odsto svjetske populacije, ali svega 11 odsto globalne potrošnje.

Pritisak na zarade omogućava Kini da akumulira kapital i radnu snagu kako bi se takmičila i u vrhu i na dnu proizvodnog spektra. Kina može da obezbijedi kapital za nadmetanje sa američkim kompanijama u visokotehnološkim sektorima, poput solarnih panela i vozila, dok su njeni troškovi rada i dalje dovoljno niski da konkuriše i afričkim zemljama kao proizvođač radno intenzivnih proizvoda poput tekstila. Izgradnjom najkompletnijeg lanca snabdijevanja na svijetu, Kina je stekla ogroman uticaj u trgovini i geopolitici, dominirajući u proizvodnji električnih vozila, rijetkih zemnih elemenata i medicinske opreme, kao i obuće, igračaka i majica.

Iako je kineska prekomjerna proizvodnja donijela koristi potrošačima širom svijeta, stvorila je probleme za proizvođače. Jeftin kineski uvoz doveo je do gašenja fabrika i gubitka radnih mjesta u industriji u mnogim drugim zemljama. Drugim riječima, pritisak na zarade u Kini nije pogodio samo kineske radnike, već i njihove kolege širom svijeta.

Pritisak na zarade šteti i ukupnoj kineskoj ekonomiji. Kinezi ne troše dovoljno da bi održali privredu u snažnom zamahu, dijelom i zbog niskih plata. Na strani ponude, kompanije, investitori i država pretjerano investiraju, jer niske zarade snižavaju cijenu kapitala, što dovodi do neiskorišćenih kapaciteta - infrastrukture i fabrika koje rade ispod mogućnosti. Na strani potražnje, zemlja se suočava sa hroničnom deflacijom, jer je sposobnost Kine da proizvodi daleko nadmašila domaću potražnju. Nije slučajno što su od 2022. kineski trgovinski suficiti naglo porasli, dostigavši 1,2 biliona dolara 2025, u vrijeme pada povjerenja potrošača u Kini. Takav suficit rezultat je decenija potisnutih zarada.

Kapitalističke zemlje izbjegle su Marksovu "epidemiju prekomjerne proizvodnje" jer su shvatile da su radnici istovremeno i potrošači. Te vlade su dozvolile rast plata kako bi podstakle potražnju. Iako su i Marks i Deng kao uzrok eksploatacije rada isticali pohlepu, ona se, ako se pravilno usmjeri, može iskoristiti i za unapređenje položaja radnika. Poznato je, na primjer, da je Henri Ford povećao plate svojim radnicima kako bi mogli da priušte automobile koje su proizvodili. "Ako radnik nema dovoljno za život, ne može biti ni potrošač", napisao je Ford.

Kina bi trebalo da izvuče pouku iz tog primjera. Mora obogatiti sopstvene građane podsticanjem kolektivnog pregovaranja, jačanjem sistema socijalne sigurnosti, ukidanjem ograničenja na rast plata i povećanjem minimalne zarade. To bi moglo omogućiti da kineska potrošnja vremenom sustigne njenu proizvodnu moć. Ako Peking ne zauzme stav više naklonjen radnicima, ekonomija će postajati sve neuravnoteženija, trgovinske tenzije će rasti, a kineski građani neće moći da u potpunosti uživaju plodove ekonomskog čuda koje su sami stvorili i koje im s pravom pripada.

Autor je profesor globalne ekonomije i menadžmenta na MIT Sloan školi za menadžment

Tekst je preuzet iz magazina "Forin afers"

Prevod: N. B.

( Jašeng Huang )