Ukradena djeca i pravi motiv napada na Ukrajinu

Nedavno je Nezavisna međunarodna istražna komisija Ujedinjenih nacija za Ukrajinu iznijela značajan nalaz: sistematsko odvođenje ukrajinske djece i njihova rusifikacija od strane Moskve predstavljaju i ratni zločin i zločin protiv čovječnosti.

Rusija odvodi ukrajinsku djecu sa okupiranih teritorija, smješta ih u ruske porodice, daje im ruska imena i, predsjedničkim dekretom, ubrzano im dodjeljuje rusko državljanstvo.

Komisija je potvrdila više od 1.200 slučajeva, ali je stvarni broj vjerovatno znatno veći. Osamdeset odsto djece i dalje se nalazi u Rusiji, a u mnogim slučajevima su usvojena u ruskim porodicama.

Ovaj uznemirujući nalaz, međutim, potkopava jedan od najdugotrajnijih i najpogubnijih ruskih mitova o samom ratu.

Mit o širenju NATO-a

Jedan od najdugotrajnijih narativa o ruskoj invaziji na Ukrajinu, koji neumorno promovišu akteri poput američkog stručnjaka za međunarodne odnose Džona Miršajmera, jeste da je rat bio tek nevoljna, odbrambena reakcija Rusije na "širenje NATO-a". Prema tom narativu, Zapad je isprovocirao Rusiju, ostavljajući Vladimira Putina navodno bez izbora osim da odgovori.

Ukrajina, međutim, nije bila članica NATO-a ni 2014. ni 2022. godine, niti je ikada imala Akcioni plan za članstvo, što je ključni prvi korak ka pristupanju Alijansi.

Zapadni lideri su izričito uvažavali Putinove zahtjeve i držali Ukrajinu van saveza na neodređeno vrijeme. Uprkos raznim verbalnim obećanjima, NATO nikada zapravo nije ponudio Ukrajini put ka članstvu, a Ukrajina je 2010. i zvanično postala neutralna, vanblokovska država. To ipak nije spriječilo Rusiju da izvrši invaziju 2014. godine.

"Širenje NATO-a" takođe nije bio razlog koji je naveden 2022. za pokretanje, kako ju je Putin nazvao, "specijalne vojne operacije". Umjesto toga, ruski lider je tvrdio da je opšta invazija pokušaj da se zaustavi genocid koji navodno sprovodi "neonacistički režim u Kijevu" nad marionetskim "narodnim republikama" Moskve u Lugansku i Donjecku. Te tvrdnje su neutemeljene.

U istom govoru, Putin je ponovio i tvrdnju da Rusi i Ukrajinci čine "jednu cjelinu, uprkos postojanju državnih granica", ponavljajući argumente iz svog eseja iz 2021. godine "O istorijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca".

Ovo uvjerenje čini dio onoga što pojedini istraživači nazivaju ideologijom prema kojoj Rusija, kao posebna "civilizacijska država", ima "civilizacijsku misiju" da "ponovo ujedini" ruski narod (uključujući Ukrajince) i povrati kontrolu nad onim što smatra "istorijski ruskim teritorijama".

Prema Putinu, to znači da je "istinski suverenitet Ukrajine moguć samo u partnerstvu sa Rusijom".

Malo šta od ovoga, međutim, djeluje kao da ima veze sa legitimnim bezbjednosnim razlozima.

Rat koji Rusija zaista vodi

Granice narativa o širenju NATO-a najjasnije se vide kada se pogleda način na koji Rusija zaista vodi ovaj rat. Da je ruski cilj zaista bio rješavanje bezbjednosnih pitanja, ponašanje zemlje bi odražavalo taj cilj.

Umjesto toga, Rusija sravnjuje čitave gradove i potom ih naseljava ruskim građanima. Mijenja ukrajinske nazive mjesta u ruske. Ruši ukrajinske pravoslavne crkve i "likvidira" Rimokatoličku crkvu na okupiranim teritorijama.

Sprovodi i takozvanu pasportizaciju - politiku nametanja ruskog državljanstva okupiranom stanovništvu, tako što osnovni uslovi za opstanak zavise od prihvatanja ruskog pasoša. Sistematski gađa škole, bolnice, energetsku infrastrukturu i kulturnu baštinu, uzrokujući direktnu štetu od 176 milijardi dolara do kraja 2024. godine, uključujući uništenje 13 odsto stambenog fonda Ukrajine.

Kada je riječ o otetoj djeci, komisija UN je utvrdila da ne postoji funkcionalan mehanizam za njihov povratak iz Rusije. Većina se nikada neće vratiti kući.

Druga djeca, koja i dalje žive na okupiranim teritorijama, suočavaju se sa "brisanjem njihovog kulturnog identiteta", uključujući ideološku indoktrinaciju i militarizaciju.

Nijedna od ovih radnji nema smisla ako se posmatra kroz prizmu sprečavanja širenja NATO-a, ali dobija smisao kada se prepozna i razumije eliminacionistička ideologija Rusije, koja zapravo pokreće ovaj sukob.

Zašto je ovo važno za mir

Na okupiranim teritorijama, sistematska rusifikacija, jezička diskriminacija, ideološko obrazovanje i prisilno nametanje državljanstva sprovode se kroz represiju, torturu, seksualno nasilje i vansudska ubistva.

U zonama fronta, uništavanje lokalne vlasti, društvene infrastrukture i demografske strukture predstavlja trajnu katastrofu. Procjenjuje se da je 3,55 miliona Ukrajinaca interno raseljeno, dok je još 6,8 miliona potražilo utočište u inostranstvu.

Postizanje pravednog mira u Ukrajini zato neće biti samo pitanje obnove razrušene infrastrukture. Biće potreban proces kulturne i društvene obnove - koji neće uspjeti ukoliko kreatori politika ostanu vezani za površna i pogrešna objašnjenja o tome zašto je razaranje uopšte nastalo.

Ako je rat zaista bio o NATO-u, sporazum "teritorija za mir" uz garancije neutralnosti možda bi teoretski mogao biti dovoljan. Ali ako je rat o brisanju jednog naroda, njegovog jezika, kulture i budućnosti, tada promjene granica neće riješiti suštinu problema. Država čije rukovodstvo negira postojanje posebnog ukrajinskog identiteta neće biti zadovoljna pukim teritorijalnim ustupcima.

Ukradene generacije

Mit o širenju NATO-a ne može objasniti rat koji Rusija zaista vodi, niti može objasniti otmicu i prisilnu asimilaciju ukrajinske djece. Na kraju, riječ je o priči koja krivicu prebacuje sa agresora na žrtve, potkopavajući izglede za pravedan i trajan mir.

Ukradene generacije Ukrajine nijesu "kolateralna šteta" - one predstavljaju stvarne ciljeve ovog rata. Na kraju, razumijevanje tih ciljeva biće ključno i za postizanje mira i za obnovu zemlje koju Rusija, kako izgleda, namjerava da ostavi bez buduće generacije.

Artman je viši istraživač na katedri za Geografiju i regionalni razvoj, Univerzitet u Ostravi

Kravčenko je vanredna profesorica u Školi za javnu upravu, Univerzitet Viktorija

Tekst je preuzet sa portala theconversation.com

Prevod: N. B.

( Vinsent Artman, Tamara Kravčenko )