Pogrešan izbor na Kubi

Tokom 1960-ih CIA je pokušala da ubije Fidela Kastra otrovnim cigarama, eksplozivnim školjkama i otrovanim ronilačkim odijelima, kao da bi eliminacija čovjeka na čelu države nekako riješila sve probleme Kube. Danas, predsjednik SAD Donald Tramp pokušava nešto slično, doduše manje ekstravagantnim metodama. Nije uspjelo tada, neće uspjeti ni sada.

Kamenog lica, Migel Dijaz-Kanel, aktuelni predsjednik Kube, nedavno je priznao da režim pregovara sa omraženim gringosima. Ono što nije rekao je ono što svi znaju: cilj razgovora sa Sjedinjenim Državama, koje predvodi državni sekretar Marko Rubio, jeste svrgavanje samog Dijaz-Kanela. Režim može ostati, ali on mora da ode. Nazovimo to “teorija ukljanjanja Nikolasa Madura” kao model za političke promjene u Latinskoj Americi.

Ali Kuba nije Venecuela. Ono što je “uspjelo” u Karakasu u januaru, kada su američke snage upale i otele predsjednika, neće uspjeti u Havani.

Tramp je u Venecueli pristao da ostavi na vlasti nasilnički čavistički režim, iznevjerio demokratsku opoziciju i uništio nade u demokratsku obnovu, i to zato što je postojalo nešto što je želio: nafta. Kuba nema naftu. Ima plaže, pa možda Tramp želi da na njima izgradi svoje rizorte, čime se Kuba vratila u svoje predrevolucionarne dane kada su mafijaši iz Nju Džerzija vodili kazina na ostrvu.

Ali, za razliku od nafte, zarađivanje novca od turizma zahtijeva vrijeme i naporan rad. Da bi preživio, režim u Karakasu je najprije iznevjerio Madura, a zatim pristao da ispunjava Trampove zahtjeve, pri čemu je novac od isporuka venecuelanske nafte bez pogovora deponovan na katarske bankovne račune koje je kontrolisala administracija.

Malo je vjerovatno da će se nešto slično dogoditi na Kubi. Ovdje je korisno jedno političko iskustvo iz ostatka Latinske Amerike. Brazilci prave razliku između “ideoloških” i “fizioloških” političara. Uprkos svim njihovim glasnim izjavama o “socijalizmu 21. vijeka”, čavistički kadrovi su uvijek bili fiziološki motivisani - prije svega zainteresovani da vlast iskoriste za lično bogaćenje.

Nepravde i korupcije u Havani ima mnogo: svim novim luksuznim hotelima, na primjer, upravlja GAESA, kompanija koju kontroliše kubanska vojska. Ali Kubanska revolucija je oduvijek bila mnogo više od puke pohlepe. Revolucionarni zanos pomaže da se objasni zašto je Kastrov režim opstao 67 godina, čak i dok su decenije centralizovane kontrole, birokratske krutosti i neprijateljstva prema privatnom preduzetništvu dovele ostrvo do bankrota.

Možda na Kubi postoji neka verzija Delsi Rodrigez, Madurove potpredsjednice koja ga je rado izdala, spremna da ostavi po strani revolucionarni zanos i sklopi dogovor sa Trampom. Ali takva osoba se još nije pojavila; u međuvremenu, lojalisti i dalje kontrolišu situaciju. Čovjek koji navodno pregovara sa SAD nije niko drugi do Raul Giljermo Rodrigez Kastro - “Raulito”, kako ga zovu na ostrvu - unuk Raula Kastra.

Ovo nas dovodi do glavnog razloga zašto bi uklanjanje Dijaz-Kanela malo toga promijenilo: taj čovjek nikada nije imao stvarnu moć. Dijaz-Kanel je predsjednik Kube od 2018. godine, kada je Fidelov mlađi brat, Raul, navodno povukao. Ali prema većini izvora, Raul, koji sada ima 94 godine, i njegovi potomci i dalje vuku sve konce.

Revolucionarna previranja često obore jednu oligarhiju samo da bi na kraju stvorila novu. Ali ova karipska izdaja ideala sigurno zauzima sam vrh po obimu: nakon skoro sedam decenija revolucije osmišljene da rasprši političku moć, Kubom de fakto i dalje vlada jedna porodica, čije je jedino novije “dostignuće” to što nosi prezime Kastro.

Konsolidacija dinastičke kontrole jedan je od razloga zbog kojih malo ko u Latinskoj Americi oplakuje trenutne nevolje Kube. Njujork tajms postavlja pitanje da li je Latinska Amerika “spremna da se odrekne Kube”, ali to pitanje promašuje suštinu. Nekolicina ostarjelih revolucionara i dalje se sa nostalgijom sjeća Fidela u njegovoj maslinastoj vojnoj uniformi, kako žvaće cigaru, ali mlađa generacija je odavno prestala da gleda na Kubu kao na zvijezdu vodilju promjena. Koliko progresivnih mladih ljudi danas može da se divi režimu koji ograničava pristup internetu?

Jasno je da desničarske vlade u Argentini, Čileu, Ekvadoru i Salvadoru ne žele da imaju ništa sa Kubom. Ali u tri najmnogoljudnije zemlje u Latinskoj Americi - Brazil, Meksiko i Kolumbija - na vlasti su ljevičari koji, osim što ponavljaju fraze o samoopredjeljenju, neće mrdnuti prstom da pomognu kubanskom režimu da opstane. Strah od Trampove odmazde nije jedini razlog. U privatnim razgovorima, latinoamerički ljevičari priznaju da režim koji istovremeno ugnjetava i osiromašuje sopstveni narod ne može trajati zauvijek.

Tramp to možda ne razumije, ali Rubio, sin kubanskih emigranata, razumije. Kako kaže Kiko Toro iz Antropocenskog instituta, Rubio “razumije karipski komunizam i mrzi ga”. Najbolji scenario za Kubu bio bi da Rubio podupire demokratiju dok Tramp ne gleda. Taj scenario nije sasvim nevjerovatan i volio bih da mogu da vjerujem u njega.

Ali ako je prikrivena demokratizacija dio Rubiovog plana i za Venecuelu, čini se da on ne funkcioniše. Nedavno je Rodrigez na mjesto ministra odbrane Vladimira Padrina, dugogodišnjeg Madurovog saveznika, postavila generala Gustava Gonzalesa, koji je nekada vodio SEBIN, ozloglašenu venecuelansku obavještajnu službu. Njegova “stručnost” vezana je za represiju i mučenje, a ne za političku liberalizaciju.

U romanu Grejema Grina “Naš čovjek u Havani”, emigrant i prodavac usisivača Džim Vormold postaje britanski špijun, ali pošto nema pristup stvarnim obavještajnim podacima, podvaljuje crteže djelova usisivača kao planove za tajno oružje. Kada se cijela šema raspadne, šefovi britanske obavještajne službe, plašeći se sramote, odlikuju Vormolda i šalju ga u udobnu penziju.

Možda će jednog dana i Rubio dobiti priznanja za svoj trud. Ali će Kubanci vjerovatno dobiti samo lažne planove, a ne slobodu koju žele i zaslužuju.

Autor je dekan Škole javnih politika u Londonskoj školi ekonomije; bio je ministar finansija Čilea

Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)

( Andres Velasco )