Ariel Bart za VIJESTI: Pišem i sviram svoj život

Usna harmonika nije instrument koji se često čuje u džez muzici, ali je mlada umjetnica svjetskog renomea Ariel Bart uspjela da joj da potpuno novu dimenziju. Naime, spojila je raznolike uticaje, počev od bliskoistočnih modusa i zapadnog folka, preko elemenata klasične muzike, do različitih nijansi džeza, te kroz njih razvila prepoznatljiv zvuk. Njena muzika pokazuje kako se tradicionalni instrumenti mogu reinterpretirati i prilagoditi savremenim kompozicijama, istovremeno zadržavajući emotivnu snagu i tehničku sofisticiranost.

Školovana na univerzitetu “The New School” u Njujorku, na odsjeku za džez i savremenu muziku, Ariel Bart je objavila dva albuma sa svojim kvintetom, “In Between” i “Documentaries”, i jedan sa novim trijom “After Silence”. Njene autorske kompozicije donose jedinstvenu upotrebu usne harmonike i predstavljaju spoj evropskog džeza sa orijentalnim motivima, za što je svjetska kritika pohvalila njen zaobljen ton, vrhunski virtuozitet i melodičnost.

Sa trijom je nastupala na brojnim prestižnim festivalima širom svijeta, uključujući “Jazzahead” u Bremenu, “Éclats d’Email” u Limožu i “FreeSpace Jazz Fest” u Hong Kongu, a ljubitelji ovog pravca u Crnoj Gori imaće priliku da je čuju u sklopu manifestacije JAM.

Naime, ona će koncertom u crkvi Svetog duha 1. aprila u Kotoru otvoriti “Mjesec poštovanja džeza”, a mini turneju po Crnoj Gori nastaviće u Podgorici i na Cetinju. Jedinstvenu priliku da dožive usnu harmoniku kao vodeći instrument u džezu i uživaju u talentu i maštovitosti Ariel Bart nakon Kotora, imaće i publika dan kasnije u Podgorici, u velikoj sali KIC-a “Budo Tomović” u 20 sati. Posljednji koncert u nizu zakazan je za 3. april u Zetskom domu na Cetinju.

Ariel u intervjuu za “Vijesti” otkriva da je ljubav prema usnoj harmonici, koju svira od sedme godine, nastala kroz slušanje različitih muzičkih pravaca. Isprva je mislila da je upravo ovaj instrument ograničava, ali otkrivši širu paletu mogućnosti sviranja, Ariel je uspjela da izgradi svoj muzički identitet. O svom putu i iskustvima s usnom harmonikom priča za naš list”.

Ariel, još sa sedam godina zaljubili ste se u usnu harmoniku. No, nekako su bluz i kantri najčešće vezani za ovaj instrument. Je li mu teško bilo naći mjesto u džezu i koliko je upravo zbog isntrumenta koji svirate koji, kao što sam rekla nije tipičan za ovaj pravac, vaša autorska muzika dobila drugačiji ton i uspjela da se izdvoji?

Počela sam svirati harmoniku jer smo kod kuće mnogo slušali muzičare poput Stivija Vondera, Boba Dilana i Nila Janga, tako da mi je ljubav prema ovom instrumentu došla kroz rok i R&B. Kada sam prešla na džez, to je bilo znatno izazovnije, uglavnom zato što u tom žanru nema mnogo usnih harmonikašica. Morala sam da tražim inspiraciju u drugim instrumentima poput klavira i trube, te da te ideje prenesem na usnu harmoniku. Vremenom je to oblikovalo moj zvuk. Dugi niz godina usnu harmoniku sam zapravo doživljavala kao ograničenje u džezu. Ali kako sam nastavila da tražim svoj način izražavanja, počela sam da otkrivam mnogo širu paletu mogućnosti unutar samog instrumenta. Taj put mi je na kraju pomogao da razvijem ličniji zvuk, a mislim da je upravo to ono što omogućava da se usna harmonika prirodnije čuje u mojoj muzici. Iskreno, čak i danas harmoniku uglavnom vidim kao alat za izražavanje svojih ideja - više je riječ o muzici nego o instrumentu. A budući da je bilo teško pronaći direktnu inspiraciju, bila sam na neki način prisiljena da izgradim svoj identitet, oblikovan uticajima, vježbom i učiteljima, i da razvijem glas koji se zaista osjeća kao moj sopstveni.

Vi u Crnoj Gori nastupate sa triom u kojem pored usne harmonike imamo i klavir i kontrabas. Kako se usna harmonika uklopila sa ova dva instrumenta i koliko je teško napraviti kompozicije koje izdvajaju usnu harmoniku, a da je na poklopi klavir koji može da zamijeni čitav orkestar?

Po mom mišljenju, ovi instrumenti prirodno stvaraju vrlo uravnotežen zvuk. Usna harmonika je prilično visoka, prozračna i metalna, kontrabas je vrlo prizemljen i zemljan, a klavir se smjestio između, popunjavajući prostor. Dinamika između mene i pijaniste je vrlo snažna. Sviramo zajedno već godinama i prirodno znamo kako jedno drugom dati prostor i kada se spojiti - to je kao neka vrsta plesa. Usna harmonika je takođe vrlo prisutna. Ima frekvencije koje je teško sakriti, čak i kada sviram vrlo tiho, tako da prirodno zauzima središte. Kroz aranžmane oblikujemo ravnotežu, odlučujemo kada koji instrument ima prostor, a kada se pretvaramo u jedan zvuk.

Impresivan mi je podatak da na malom instrumentu poput usne harmonike mogu da se sviraju čak tri oktave. Koliko je virtuozan pristup potreban da bi se iskoristile sve te mogućnosti i kreirao bogat, izražajan zvuk?

Model harmonike koji sviram zapravo ima četiri oktave! Imam i jednu dodatnu, nižu oktavu. Svaki registar se ponaša drugačije i zahtijeva različitu vrstu daha, kontrole i snage, tako da je sve u osjećaju i prilagođavanju. Usna harmonika traži vrlo visok nivo kontrole i osjetljivosti kako bi zvučala kao zaokružen i izražajan instrument. Nije toliko riječ o brzini ili virtuoznosti u tradicionalnom smislu, koliko o kontroli, osjetljivosti i istinskom znanju kako oblikovati zvuk.

No, virtuelne kompozicije ne garantuju i da će kompozicija biti prijemčiva za slušanje. Upravo današnja moderna klasična muzika donosi kombinacije raznih zvukova i ideja kako bi se donijelo “nešto novo”. To se odrazilo i na ostale pravce, pa i na džez. Je li Vama kao kompozitorki, ali i izvođačici bitnije da pokažete virtuoznost, ili ipak da vaš rad ostavi lijep utisak na publiku i probudi emocije?

Mislim da je važno pronaći onu “slatku tačku” - mjesto gdje je muzika zanimljiva i izazovna za mene kao muzičarku, ali istovremeno i pristupačna i povezujuća za slušaoce. Najteži je dio pronaći tu ravnotežu, kako u komponovanju, tako i u improvizaciji. Oba su važna, ali ono što mi najviše znači je mjesto gdje se ta dva aspekta susrijeću.

Vaša muzika spaja uticaje od bliskoistočnih modusa i zapadnog folka, do klasične muzike i džez nijansi. Kako uspijevate da sve te različite stilove uklopite u jedinstvenu zvučnu priču trija?

Odrasla sam uz ovu mješavinu koja me okruživala - muziku Bliskog istoka iz zajednica poput Maroka, Turske i Iraka, a s druge strane uticaje iz mjesta poput Poljske, Rusije i Njemačke. To sam slušala kod kuće i na radiju dok sam odrastala, pa mi se taj spoj čini sasvim prirodnim. Obično me kad stvaram vodi melodija. Zaista vjerujem da se ljudi povezuju sa snažnom melodijom, bez obzira iz kojeg muzičkog svijeta dolazi. Zatim se mogu dodati i drugi elementi poput harmonije, ritma i teksture, koji mogu poticati iz različitih stilova. Sve dok je melodija snažna, svi ti elementi mogu prilično prirodno koegzistirati unutar istog muzičkog svijeta, a u postavi trija to nam daje jasnu smjernicu kako zajedno da gradimo zvuk.

Kritika Vas je uporedila sa Tuts Tilmansijem i Antoniom Seranom. Koliko upravo ta poređenja jednom muzičaru koji je mlad mogu stvoriti pritisak, da mora da dostigne, a često i nadmaši njihov uspjeh?

To je ogroman kompliment. Oboje su nevjerovatni muzičari koji su zaista oblikovali zvuk usne harmonike u džez svijetu i učinili je prepoznatljivijom. Ali ne osjećam pritisak da dostignem njihov nivo. Trudim se da se fokusiram na sopstveni put i način izražavanja, i veoma je inspirativno imati ih kao referencu.

Još kao student objavili ste dva albuma sa kvintetom, a danas svoj autorski rad predstavljate kroz trio. Koliko izbor manjih formacija, kao što je trio, utiče na vaše kompozitorske odluke, aranžmane i interakciju između instrumenata, u poređenju sa radom u kvintetu?

Mislim da sviranje bez bubnjeva pravi veliku razliku, jer zaista nemate gdje da se sakrijete. Bubnjevi zauzimaju mnogo prostora u zvuku, a u intimnijem triju poput ovog, sve je veoma izloženo, pa se i svaki detalj čuje. Postoji više prostora da se ispuni, ali i više prostora da se ostavi prazno. Sve postaje delikatnije. Osjećam da su moje kompozicije postale detaljnije otkako pišem za trio, jer je muzika izloženija i zahtijeva mnogo više pažnje kad su u pitanju nijanse, kako u komponovanju, tako i u aranžmanu.

U Crnoj Gori nastupate u sklopu manifestacije “Mjesec poštovanja džeza” i imaćete tri koncerta. Kada dolazite u novu sredinu, šta Vam je najvažnije - da li prvenstveno predstavite svoju muziku, ili i da se upoznate sa kulturnom baštinom zemlje, i koliko su različita mjesta koja ste posjetili zahvaljujući nastupima oblikovala Vašu muziku i Vas kao muzičara?

Zaista smo uzbuđeni što dolazimo u Crnu Goru. Uvijek se radujem dolasku na novo mjesto, i veoma mi je važno da se povežem s njim - da što više razumijem ljude, šta vole, njihov smisao za humor, hranu, koliko je to moguće za samo nekoliko dana. I to ne samo u muzičkom kontekstu, već iz iskrene radoznalosti. Muzika mi pruža priliku da putujem na mjesta koja možda inače ne bih posjetila, i to je jedan od najljepših dijelova toga. Mislim da je svako mjesto koje sam posjetila na neki način uticalo na moju muziku. Na kraju, pišem i sviram svoj život, zaista ne postoji razdvajanje između muzike i života. Ljudi koje sretnem usput, način na koji reaguju na muziku, pejzaži koje vidim - sve te stvari definitivno oblikuju ono što radim. I zaista uživam u tome što je muzika toliko otvorena i univerzalna. Uvijek me iznova zadivi koliko možemo komunicirati kroz ovaj zajednički jezik.

( Marija Vasić )