Ofanzivno kreativni, ali ranjivi pozadi, bez golova iz veznog reda: Mirko ima dva meča i pet mjeseci da pronađe balans

Bosna i Hercegovina slavi plasman na Svjetsko prvenstvo, preko 100 hiljada sinoć je defilovalo i ludovalo ulicama Sarajeva.

Za Crnu Goru, geografski tako blizu, scene slavlja iz komšiluka, gledano kroz fudbalsku prizmu i aktuelne rezultate reprezentacije, djeluju daleko kao da su na kraju svemira.

Ako zaboravimo na trenutak broj šansi koje su kreirali izabranici Mirka Vučinića na dvije posljednje domaće jače utakmice, protiv Hrvatske i Slovenije, pa i broj golova koje su postigli (ukupno četiri), ako ostane samo "goli" rezultat, dobija se ova statistika: čak 13 poraza na posljednjih 20 utakmica.

Jedine pobjede u tom periodu, a obuhvaćene su posljednje dvije godine, Crna Gora je ostvarila protiv Andore, dva puta Gibraltara, Lihtenštajna, Farskih Ostrva i Turske.

Jedina pobjeda protiv jačeg rivala, dakle, stigla je protiv Turske, 3:1 - u momentu kada, nažalost, takmičarski to nije značilo ništa.

Za posljednji trijumf koji je stvarno značio nešto, mada je i tada bilo kasno, desio se u septembru 2023. godine, protiv Bugarske pod Goricom, a prije toga, marta te godine, protiv Bugarske u gostima.

Miodraga Radulovića je na kraju tog ciklusa naslijedio Robert Prosinečki, a sada Mirko Vučinić pokušava da vrati nacionalni tim na pravi put i ozbiljnije fudbalske tokove.

Opet se vraćamo na posljednja dva "jača" meča, protiv Hrvatske i Slovenije, oba kod kuće, u kojima su stigla dva istovjetna poraza, skoro pa na preslikan način - vođstvo 2:1 na poluvremenu, poraz 2:3 na kraju.

U oba sudara sa ozbiljnim reprezentacijama, učesnicima posljednjeg Eura, koliko god takmičarski ulog na oba susreta nije donosio puno (protiv Slovenaca, uostalom, igrana je prijateljska utakmica), Crna Gora je stvorila veliki broj šansi.

Naš tim je djelovao kreativno, pa čak i neuobičajeno raznovrsno u napadu, a stigli su i golovi - ukupno četiri, svaki u prvom poluvremenu.

Na drugoj strani, Crna Gora je djelovala toliko mekano, naivno, reklo bi se i takmičarski nezrelo, da su rivali i iz manjeg broja kreiranih situacija (Slovenija, posebno) postigli više.

I oba meča "sokoli" su izgubili.

Za mandata Mirka Vučinića, Crna Gora je na šest utakmica primila 12 golova, a igrala je, osim sa Hrvatskom i Slovenijom, i sa Farskim Ostrvima, Gibraltarom, Lihtenštajnom i Andorom.

Andora je, zapravo, jedini tim koji u tom periodu nije barem jednom zatresao crnogorsku mrežu.

Legendarni Cico Kranjčar, najuspješniji crnogorski selektor, nakon što je mandat na klupi počeo sa tri poraza na tri prijateljska meča, analizirajući ono što je uočio, govorio je:

"Meni je važno da mi imamo koga da postigne gol. A ovo nazad - to uvijek može da se nasloži".

Uslijedila je serija od šest utakmica bez primljenog gola, četiri u "pakleno" teškim kvalifikacionim mečevima (Vels, Švajcarska, Bugarska, Engleska), tri pobjede od po 1:0 i čuveni remi na Vembliju, te proboj na 16. mjesto rang-liste Fife.

Imao je Kranjčar tada Mirka Vučinića u napadu, a "ovo nazad" - nasložio je kako treba.

Možda bi Mirko, deceniju i po kasnije, mogao da se povede primjerom trenera za kojeg je fudbalski bio jako vezan.

I da igru, koncepciju, stabilnost tima - gradi od defanzive, a ne od ofanzive.

Jer, i u Mirkovoj selektorskoj eri, Crna Gora ima koga ko će da postigne gol: pokazali su to mečevi sa Hrvatskom i Slovenijom.

Milutin Osmajić dao je tri od četiri efektna gola u pomenutim duelima, kako je tek igrao Nikola Krstović.

"Imate paklen tandem napadača", kazao je Boštjan Cesar, selektor Slovenije, a nešto slično pričao je i Zlatko Dalić, selektor Hrvata.

I ne treba zaboraviti Stevana Jovetića, koji bi u duelima sa timovima ranga Jermenije, Kipra i Letonije, koji nas čekaju na jesen u Ligi nacija, mogao baš da pripomogne.

Ono što Crna Gora odavno nema (neki će reći da i nikada nije ni imala), jesu ono što je najnormalnije, a možda i ključno u modernom fudbalu - to su golovi iz veznog reda.

Nije ih bilo kod Prosinečkog, Vučinić, za sada, nije uspio to da promijeni.

Gotovo nestvarno zvuči podatak da je dva od samo tri gola na takmičarskim (kvalifikacionim) utakmicama u posljednje četiri godine, a bilo je tu skoro 30 takvih utakmica, postigao Edvin Kuč, koga sada nema među kandidatima za reprezentaciju.

Rješenje? Logično je, i samo se nameće, Crna Gora ga ima - Vasilije Adžić.

Vučinić treba da nađe način, onoliki koliko je u njegovoj moći, da mu kroz reprezentaciju podigne samopouzdanje, koliko god imao malu minutažu u velikom timu, Juventusu.

I mora da ga sprema, projektuje, jer takav profil igrača je neophodan, isto koliko i čvrstina i stabilniji defanzivni blok (uostalom, jedini gol iz veznog reda u Mirkovom mandatu dao je Adžić, na Gibraltaru).

Uprkos svemu, uprkos porazima, nedostatku samopouzdanja, interesovanja navijača, opšte atmosfere i nepovjerenja u nacionalni tim, posljednja dva ozbiljnija meča protiv Hrvatske i Slovenije pokazala su da ono što Vučinić radi na klupi - ima nekog smisla.

Legendarni kapiten crnogorskog nacionalnog tima, kao trener-selektor početnik, uz sve očekivane propuste na startu, pa i teške poraze (Farska Ostrva), djeluje kao čovjek koji zna šta radi i koji je svjestan šta nedostaje.

Govori i to njegova izjava, o dobroj saradnji Krstovića i Osmajića:

"Dobar su tandem, ali u formaciji 4-4-2 imamo problema kada smo iza lopte. Vidjećemo, analiziraćemo...".

Sa ovakvim potencijalom u napadu, Crna Gora ima dobre adute da završi prva u grupi sa Jermenijom, Kiprom, Letonijom i izbori se za plej-of Evropskog prvenstva.

Vučinić ima dva prijateljska meča u maju i junu i ukupno pet mjeseci da pronađe balans.

Selektor početnik?

Bio je i Sergej Barbarez.

( Danilo Mitrović )