Sjever

Postoje porazi koji bole zbog rezultata, i oni drugi - koji bole jer ogole istinu. Prije dvije noći, pod reflektorima stadiona pod Goricom, reprezentacija Crne Gore nije izgubila samo utakmicu od Slovenije - izgubila je kompas, ritam, i ono najopasnije: vjeru da se ovdje više iko ikoga boji.

A nekad se, vala, i te kako bojao.

Jer ovaj grad pamti. Pamti i bolje dane, i jače timove, i vjetrove koji nijesu bili samo meteorološka pojava nego sudbina. Onaj isti sjever koji se spušta sa Komova i Platiza, pa kad zahuči kroz Zetsku kotlinu - ne pita ko si, nego koliko vrijediš.

I tu negdje, između tog zvuka i tog straha, stoji zapis jednog vremena koji će uskoro izaći u mojoj knjizi “Plavo-bijela priča. Ime. Grad. Sudbina”:

“Kada bi se sa snijegom okovanih Platija i Komova sjurio u Zetsku kotlinu uz veliku buku, zavijajući kao divlja zvijer, utjerivao je strah u kosti i ledio krv u žilama. Po takvoj nepogodi nije nam bilo do igre, mada spremni za utakmicu (u punoj ratnoj opremi zategnuti kao strune, sa dubokom sviješću da niko osim nas ne može na megdan protivniku), ipak bi otezali sa izlaskom iz svlačionice. Tek kad začujemo pištaljku i trenerov energični poklič ‘Idemo momci’, nevoljno bi se pokretali zastajkujući pred vratima, gužvajući se i hrabreći jedan drugog, da prvi izađe van. Najbolji u otklanjanju ‘čepa’ na vratima, bio je veliko pojačanje sa Rijeke Crnojevića i FK Lovćena, centarfor Nikola Janković. Otpozadi bi maherski pogurao drhtava tjelesa ispred sebe, i slično domino efektu - plavo-bijela družina bi se našla na brisanom prostoru. Izlaskom iz toplih prostorija, hladnoća je kod nas izazivala pravi šok, rezala do kostiju brojeći nam svako rebro redom. Vjetar je bio toliko jak da su oni malo tananiji - Rajko, Janko, Caco, Tonko i ja, suočeni sa ovakvom stihijom nesvjesno izvijali vratove upirući glavama prema toj nevidljivoj barijeri, nastojeći da je probijemo. Kažu da nas je bilo pomalo tužno, a katkad i smiješno gledati kako se napinjemo da savladamo tu silu, jer bi ona na čas - kao marionete, vraćala nazad kompletne linije našeg tima. Vjetar je na udare dolazio iz pravca ruinirane sjevero-istočne tribine, popularnih ‘stajanja’, odakle bi izlijetao još silniji, dohvativši se prostranstva zelenog pravougaonika, noseći i loptu i nas, nekim nepredvidivim putanjama zajedno sa kojekakvim otpacima, novinskim papirima i plastičnim kesama.”

“Posebnu neugodnost je izazivalo oštro šibanje po licu krupnijih čestica prašine (čak i poneko zrnce pijeska), koje je kovitlac podizao sa travom oskudnog terena stadiona pod Goricom. Zato smo se svojski trudili da sprovedemo u djelo taktiku i zahtjeve našeg trenera Dušana Varagića: ‘Kada igramo protiv sjevera, spustiti loptu dolje, kombinovati kraćim oštrim dijagonalnim i vertikalnim pasovima sa jednim ili dva dodira. Pažljivo pratiti razvoj igre i biti uvijek spreman da grešku svog saigrača koriguješ, a protivničku što bolje iskoristiš.”

“Konačno ono najvažnije, valjalo je zadovoljiti vjerne navijače koji nijesu žalili doći po ovako pasijem vremenu i bili prisiljeni stajati cijelo vrijeme zbijeni u grupama, pokušavajući da naprave sebi zavjetrinu. Inače, FK Budućnost je, poslije Zvezde i Partizana, bila treći najbolji posjećeni domaćin sa preko 16 hiljada gledalaca u prosjeku. Frenetično su nas bodrili skandirajući “Plavi, plavi” uz korišćenje svakojakih zvučnih pomagala, vatrogasnih sirena, bubnjeva i čegrtaljki, uspijevajući stvoriti neopisivu buku, čime su nadjačavali huk vjetra.”

“Svjesni da moramo ispoštovati sve ove impute, ulagali smo nadljudske napore da izborimo pobjedu, da nastavimo seriju dobrih igara jer smo poslije “velike četvorke” bili, i rezultatski najuspješniji domaćin YU lige. Zato su svi rivali redom, čak i velikani Zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo sa zebnjom dolazili u Titograd. Već po slijetanju na aerodrom “ Golubovci” protivnicima bi se tresle noge, i prizivali bi svevišnjeg u pomoć da im pošalje dvanaestog igrača - SJEVER”.

A danas?

Danas se tog istog sjevera više plaše naši nego protivnici.

U subotu, na istom mjestu, FK Budućnost Podgorica dočekuje OFK Petrovac. Utakmica koja ne nosi epitet derbija, ali nosi mnogo težu riječ - moranje. Jer Budućnost ove sezone ne liči na sebe. Nema ni igre, ni sigurnosti, ni onog starog inata koji je tjerao protivnike da unaprijed traže izgovore.

I sad dolazi ono najgore - kad ti više ni teren, ni grad, ni vjetar nijesu saveznici.

Jer sjever ne prašta slabost. Nikad nije. Nekad je bio saveznik hrabrima, a kazna onima koji posumnjaju. Danas, čini se, samo ogoli ono što već jeste - nesigurnost, strah i nedostatak karaktera.

Ako u subotu dune kako zna da dune, neće to biti problem Petrovcu.

Biće problem Budućnosti.

Jer nije više pitanje kako igrati protiv protivnika. Pitanje je - kako igrati protiv sebe.

Zato se i poslije skoro pola vijeka jednako plašim sjevera, naročito noću kada iznenada grune, praveći krš i lom praznim ulicama grada. Sluteći neku nevolju sa jezom uvučem vrat u ramena i uzdrhtim, čekam i razmišljam.

Kako će biti u subotu?

Protiv Petrovca.

(Autor je bivši fudbaler Budućnosti, Njujork Kosmosa i IFC Malmea)

( Vojislav Vukčević )