E, jesi što treba?

Neki Barani bili su autoriteti za mene i za života i poslije smrti. Ako na ulici sretnem nekog ko liči na njih, zastanem i nekako kao da ustuknem. To se najviše odnosi na moje profesore iz gimnazije, ali i na ljude koje sam bolje upoznao tokom svog novinarskog vijeka.

* * *

Više ni za šta ne možete da tvrdite da je istina. Čak je pod sumnjom i ono što vidite sopstvenim očima. I to može da bude plod vještačke inteligencije. Borba lažnim, izmišljenim vijestima odvija se, bukvalno, na svim frontovima, od bojišta do tržišta. Ko ih plasira u pravo vrijeme, uporno, sa više mašte i lascivnosti, biva u prednosti. To nije ništa novo, samo je intenzivirano: u životu su uvijek prolazili bolje oni koji lažu nego oni koji govore istinu.

* * *

Hvatam sebe kako se raspričam sa ljubaznim mladim ljudima u prodavnici, na pijaci, u kafiću, na ulici… Zašto? Zato što su rijetki. Želim da im stavim do znanja da su dragocjeni. Tu prisnost i, u stvari, nasrtljivost starijih ljudi svojevremeno nisam volio. Istina, oni me strpljivo slušaju i, sa osmijehom, odobravaju moju priču, posebno onu tezu da su prevaranti svuda oko nas.

A, vjerovatno, misle: „Ajde, čiko, polako kud si naumio“...

* * *

U veoma zanimljivoj knjizi „Građanski rat u Crnoj Gori“, prof. dr Slobodan Tomović, bivši ministar vjera, kaže da su državne službe u Kraljevini Jugoslaviji savršeno funkcionisale. Vijek kasnije, u Crnoj Gori slabo šta funkcioniše. Država ne uspijeva da spriječi javašluk, otimačinu, kidisanje na državna i opšta dobra… Obala i primorski gradovi se okivaju betonom. Ima se utisak da svako radi šta hoće, naročito ukoliko je beskupulozan i ima para, naravno i vezu, tamo gdje treba. A, na primjer, u nekim državama koje stalno kritikujemo, zakon se, bespogovorno, poštuje. Ako, recimo, piše da se na određenim mjestima ne smije graditi, niti devastirati priroda, nikome ni ne pada na pamet da iskušava snagu pravne države.

* * *

Kad bih, kojim čudom, otvarao tzv. ugostiteljski objekat, moj jedini uslov bi bio da u njemu nema muzike ili ima vrlo, vrlo tihe…

* * *

Od kada su numerisane karte u barskom bioskopu, među mladim ljubiteljima filma ima dosta pometnje. Na biletarnici moraju da im objašnjavaju da VI nije „vi“ nego šesti red, da X nije „iks“ nego deseti red, itd. Kao da se više u školi ne uče rimski brojevi…

* * *

Nekad sam prezirao popodnevni dremež. Smatrao sam da je to gubljenje vremena. A sada mi tako prija.

* * *

Kad malo bolje razmislim, uveče do „sitnih sati“ samo džaba trošim struju, jer ili igram šah i slagalicu ili gledam TV. E, to je gubljenje vremena!

* * *

Cio Bar ovog proljeća pjeva refren: „A tamo više nema nikoga / stare majke, tebe ni mojih drugova / ni suza moja nikom ništa ne znači / mislio sam da sam jači.“

Obradovao sam se Gulinoj novoj pjesmi kao zaboravljenom gutljaju kafe.

* * *

Terasa hotela „Korali“ u Sutomoru oronula je, kao i čitav hotelski kompleks, smješten tik uz obalu. Na toj terasi gdje su decenijama mnoga srca drhtala od ljubavnog zanosa, prije više od pola vijeka, zbila se jedna od duhovitijih barskih ljetnjih anegdota. Prenosim je iz „Barskih priča“, čija se peta knjiga „The best of“, očekuje ovog proljeća:

Dok muzika svira na čuvenoj gornjoj terasi „Korala“, jedan od „galebova“ prilazi Njemici, plavuši raskošnih oblina i, uz naklon i neodoljivi osmijeh, na tečnom njemačkom upućuje jednu od tri riječi koje zna: „Bitte…“

Ona mazno okrene glavu i, takođe na tečnom, ali (u to vrijeme) srpskohrvatskom jeziku, sa titogradskim naglaskom, odgovara: „E, jesi što treba?“

Poslije kraćeg šoka uslijedilo je najbrže „šaltovanje“ u istoriji sutomorskog udvaranja: „Bi’ te zamolio za jedan ples!“

( Milan Vujović )