Jedna bitka za drugom: Netanjahuova nova bezbjednosna doktrina

Poslije Hamasovog napada 7. oktobra 2023. godine, Benjamin Netanjahu je obećao “potpunu pobjedu” u sukobu koji je uslijedio. Ipak, više od dvije godine kasnije, neprijatelji Izraela, iako su nesumnjivo oslabljeni, i dalje opstaju.

Hamas i njegovi borci i dalje vladaju ruševinama polovine Gaze. Hezbolah, za koji je Netanjahu 2024. tvrdio da je “slomljen”, i dalje iz Libana zasipa sjever Izraela raketama. A manje od godinu nakon što je proglasio “istorijsku pobjedu” nad Iranom, Izrael i SAD ponovo ratuju protiv Islamske Republike.

Umjesto da obećava odlučujuću pobjedu, premijer sada govori o dugom toku istorije, prijetnjama koje dolaze i prolaze, te o promjeni regionalnog “odnosa snaga” - dok Izraelce priprema za budućnost u kojoj su opasnosti stalne, a sukob bez jasnog kraja.

“Nema više obuzdavanja prijetnji”, rekao je Netanjahu u nedavnom govoru diplomcima vojnih akademija. “Nema više ideje o ‘vili u džungli’, gdje se krijete od predatora iza zida. Naprotiv - ako vi ne odete u džunglu, džungla dolazi do vas.”

U toj viziji, koju neki analitičari opisuju kao začetak “Netanjahuove doktrine”, Izrael mora pokretati ono što naziva “preventivnim” ratovima protiv svake percipirane prijetnje; zauzimati teritorije susjeda kako bi stvorio “tampon zone” između neprijatelja i svojih građana; te primjenjivati stalnu silu kao jedinu stvarnu garanciju bezbjednosti.

Za Majkla Milštajna, bivšeg vojnog obavještajca koji sada radi na Univerzitetu u Tel Avivu, ovaj pristup liči na “posttraumatsku doktrinu nacionalne bezbjednosti”, refleksno oblikovanu nakon napada 7. oktobra, ali bez dublje razrade.

Kritičari ukazuju na izostanak bilo kakve stvarne diplomatske inicijative koja bi nudila izglede za trajnije regionalno rješenje, te upozoravaju na cijenu koju po međunarodni položaj Izraela nosi pokretanje jedne bitke za drugom, uz ograničeno razmišljanje o ljudskim žrtvama na drugoj strani.

Stav koji zauzimaju Netanjahu i njegove pristalice mogao bi se sažeti ovako: “Ne vjerujemo Arapima i vjerujemo samo u silu i teritoriju”, rekao je Milštajn.

Najnoviji rat SAD i Izraela protiv Irana pokrenuo je sukob koji se proširio Bliskim istokom i izazvao potrese u globalnoj ekonomiji.

Međutim, upotreba sile za napad na potencijalne prijetnje nije novost među izraelskim premijerima. Menahem Begin je bombardovao irački nuklearni reaktor 1981. godine, čime je uspostavljena istoimena doktrina djelovanja protiv svakog novog oružja za masovno uništenje u regionu. Ehud Olmert je učinio isto protiv sirijskog nuklearnog reaktora 2007.

Uprkos tvrdom stavu prema Iranu i Palestincima, kao i domaćoj reputaciji “gospodina bezbjednosti”, Netanjahu je tokom tri decenije na vlasti važio za opreznijeg kada je riječ o ulasku u sukobe. Denis Ros, iskusni bivši američki diplomata koji poznaje izraelskog lidera još od 1989, rekao je da je dugogodišnji premijer uvijek bio skloniji izbjegavanju rizika.

To se promijenilo nakon Hamasovog napada 7. oktobra - najsmrtonosnijeg dana za Jevreje od Holokausta. Za Netanjahua, “oprez kao da je nestao”, rekao je Ros, saradnik Vašingtonskog instituta za bliskoistočnu politiku.

“U Izraelu, ko god da je premijer, ključna pouka je da ne možete ‘kupiti’ mir - morate pokretati nove runde borbi kako biste preduprijedili prijetnje”, ocijenio je jedan bivši visoki izraelski zvaničnik, dodajući da će se to nastaviti i poslije Netanjahua. “Poslije 7. oktobra nema drugog izbora”.

Za razliku od ratova koje su vodili Netanjahuovi prethodnici, međutim, sadašnjim sukobima ne nazire se kraj. Dok je osnivač Izraela David Ben Gurion gradio doktrinu nacionalne bezbjednosti zasnovanu na kratkim, odlučnim kampanjama, imajući u vidu malu veličinu zemlje i njenu zavisnost od rezervnog sastava vojske, Izrael sada ratuje već dvije i po godine - što je ubjedljivo njegov najduži rat.

Izraelske odbrambene snage vode vazdušni rat s Iranom, šire kopnenu ofanzivu u Libanu i i dalje drže polovinu Gaze, kao i veliki dio jugozapadne Sirije. Dodatne trupe raspoređene su i na okupiranoj Zapadnoj obali, dok su pobunjenici Huti u Jemenu nastavili raketne napade na Izrael.

Kritičari ukazuju na izostanak bilo kakve stvarne diplomatske inicijative koja bi nudila izglede za trajnije regionalno rješenje, te upozoravaju na cijenu koju po međunarodni položaj Izraela nosi pokretanje jedne bitke za drugom, uz ograničeno razmišljanje o ljudskim žrtvama na drugoj strani

Netanjahu i njegovi ministri kažu da planiraju da ponovo uspostave široku “bezbjednosnu zonu” zauzimanjem teritorije na jugu Libana, kao i da tampon zone u Gazi i Siriji zadrže na neodređeno vrijeme - potez koji Ros i nekoliko izraelskih analitičara smatraju “neodrživim”, imajući u vidu sadašnju veličinu vojske.

Sve veće opterećenje je navelo načelnika Generalštaba izraelske vojske Ejala Zamira da prošle sedmice upozori vladu da je vojsci potrebno još oko 15.000 vojnika, od čega polovina za kopnene borbene jedinice. “Dižem 10 crvenih zastavica”, kako su prenijeli brojni mediji. “Ako se ovako nastavi, izraelska vojska će se urušiti iznutra”.

Rat protiv Irana, koji traje već više od mjesec, za sada uživa veliku podršku. Prema nedavnom istraživanju Izraelskog instituta za demokratiju, 78 odsto izraelskih Jevreja podržava nastavak sukoba. Međutim, neki njegovi domaći protivnici tvrde da održavanje zemlje u stanju stalne ratne pripravnosti ide u prilog političkim interesima premijera, posebno uoči izbora koji se očekuju kasnije ove godine.

“Svaka kritika se proglašava nepatriotskom”, rekao je Milštajn. “Vladine pristalice jednostavno će reći: ‘Ne razumijete istorijski trenutak u kojem se nalazimo’”.

Međutim, izostanak jasnih rezultata izazvao je nezadovoljstvo u javnosti zbog nesklada između stalnih prijetnji i ranijih Netanjahuovih izjava o Hezbolahu i Hamasu, kao i njegovih izjava nakon dvanaestodnevnog rata protiv Irana prošlog juna.

Mnogi stanovnici sjevera Izraela posebno traže još odlučnije djelovanje u Libanu kako bi se zaustavila raketna paljba Hezbolaha.

“’Potpuna pobjeda’ je oduvijek bila slogan”, rekao je bivši visoki izraelski zvaničnik. “Izraelska vojska svakako nikada nije imala zadatak da ostvari cilj ‘potpune pobjede’... Ali kritike sada proizlaze iz jaza između javnih obećanja vlade i vojne stvarnosti”.

Netanjahu i njegove pristalice, međutim, insistiraju da se njihova vojna strategija odvija prema planu, pri čemu je premijer u utorak ponovo poručio da su nedavni ratovi “promijenili lice Bliskog istoka” i osigurali opstanak Izraela.

Prema Jakovu Amidroru, bivšem savjetniku za nacionalnu bezbjednost koji se i dalje smatra bliskim premijeru, niz ofanziva u Gazi, Libanu i Iranu osmišljen je tako da se izbjegnu istovremeni, sveobuhvatni ratovi na više frontova.

“Logika je bila da se najprije eliminišu posredničke snage kako bi se fokus prebacio na Iran… i da se do napada na Iran dođe iz što povoljnije i bolje koordinisane pozicije”, rekao je Amidror, koji sada radi u vašingtonskom institutu JINSA. “Na svakom od frontova zadat je snažan udar, ali posao nije završen”.

Zaista, izraelski zvaničnici kažu da će, kada se sadašnji rat s Iranom okonča i vazdušni kapaciteti izraelske vojske budu oslobođeni, ofanziva protiv Hezbolaha u Libanu biti pojačana. A poslije Libana, rekao je Amidror, pažnja izraelske vojske mogla bi se ponovo usmjeriti na Gazu, ukoliko primirje ne dovede do razoružanja Hamasa, što je ključni izraelski uslov.

Izraelski vojni zvaničnici kažu da u Iranu cilj nije rušenje Islamske Republike, kao što je Netanjahu sugerisao, već “slabljenje” režima, uništavanje njegovih vojnih sposobnosti i odlaganje prijetnje što je duže moguće.

Čak ni premijer, koji je prošle godine tvrdio da je Izrael “uklonio egzistencijalne prijetnje” koje predstavljaju iranski nuklearni i raketni programi, ovog mjeseca, uprkos ponovljenim novinarskim pitanjima, nije želio da garantuje da će ovo biti posljednja runda sukoba s Islamskom Republikom.

Ukoliko bi američki predsjednik Donald Tramp postigao dogovor o okončanju sukoba, Amidror je rekao da bi najvažnija odredba morala da garantuje da “Izrael ima pravo da se vrati i udari na Iran svaki put kada se nuklearni i raketni programi budu obnavljali”.

Za mnoge izraelske analitičare i bivše zvaničnike, Netanjahuova nesposobnost ili nespremnost da operativne uspjehe izraelske vojske pretoči u stratešku pobjedu ili trajno diplomatsko rješenje smatra se njegovim najvećim neuspjehom.

“Nazivati ovo ‘doktrinom’ je nevjerovatno velikodušno”, rekao je još jedan bivši izraelski zvaničnik. “Gdje god se pojavi problem, on šalje vojsku, i nema sumnje da je neprijateljima nanesena veća šteta nego nama, ali to nije cilj”.

“Percepcija u regionu je da, iako je Izrael nesumnjivo snažan, ne može da se smatra pouzdanim, pozitivnim i stabilizujućim akterom… ništa od tog diplomatskog angažmana se ne dešava”, rekao je bivši zvaničnik.

Na primjer, rekao je Ros, iako bi tampon zona unutar Libana mogla pomoći da Izraelci budu van dometa raketa Hezbolaha, produžena okupacija mogla bi ponovo ojačati domaći legitimitet te militantne grupe i onemogućiti mirovni sporazum između dvije zemlje. “To je razlika između kratkoročnog i dugoročnog razmišljanja”, rekao je.

Čak i izraelski saveznici u SAD upozoravaju na moguću štetu po ključni strateški savez, uz dubok skepticizam javnosti prema sadašnjem ratu s Iranom, dok je podrška Izraelu među demokratama i republikancima počela da opada još prije njegovog pokretanja.

Netanjahu, međutim, ne djeluje obeshrabreno. Iskusni izraelski premijer i dalje vjeruje da će ako dovoljno dugo nastavi da ratuje, Islamska Republika biti ili vojno uništena, srušena ili primorana na pregovore o kapitulaciji. “Ili će se predati, ili će biti svedeni na to da ratuju štapovima i kamenjem”, ocijenio je jedan regionalni zvaničnik.

Prevod: A. Š.

( “Fajnenšl tajms” )