Majstor Mane druguje s obućom pola vijeka: Najstariji, ali najobrazovaniji obućar u Bijelom Polju

Među malobrojnim obućarima u Bijelom Polju, između kalupa i stogodišnjih mašina, već skoro pola vijeka opstaje obućar Mane. Umjesto odlaska u penziju, nakon godina provedenih u fabrikama obuće, odlučio je da otvori obućarsku radnju.

Radoman Mane Đalović ne samo da je jedan od posljednjih predstavnika zanata koji polako, ali sigurno odumire, već je i najstariji i najobrazovaniji.

Pored popravki obuće, on izrađuje opanke za narodnu nošnju, oficirke i kaubojke.

Danas kao šezdesetsedmogodišnjak i dalje voli da svoje vrijeme provodi među mašinama, okružen kožom i ljepkom.

Znanje koje je stekao na Beogradskom univerzitetu, na Tehnološkom fakultetu 1982. godine - odsjek proizvodnja kože, krzna i obuće, trajno je opredijelilo njegov poziv.

“Kao i svi mladi mislio sam da se nikad neću vratiti u Bijelo Polje, već da ću ostati u Beogradu. Međutim, nakon dvije godine sam se zaposlio u tada prestižnoj fabrici obuće ‘Lenka’, gdje sam radio kao šef tehničke pripreme”, priča Đalović za “Vijesti”.

Tada je, kao mladi stručnjak, upućivan na obuke u Beograd, Borovo i Sombor, ali i u Italiju i Njemačku.

“U to vrijeme su dolazili instruktori iz tih zemalja u bjelopoljsku fabriku, a naša obuća je bila na nivou zemlje mode - Italije”, tvrdi Mane.

Reklamacija bila izuzetak

Nedugo nakon sticanja znanja, Đalović priča da je preuzeo odgovoran zadatak - obučavao je oko 700 radnika fabrike, mahom radnica, u pogonima u Industrijkoj zoni, Pavinom Polju i Loznoj, a zahvaljujući stručnosti i posvećenosti, kasnije je imenovan i za tehničkog, a potom i izvršnog direktora fabrike.

“Radilo se u smjenama, ali se dobro živjelo. Bio je masovan izvoz, ekspanzija proizvodnje obuće u bivšoj Jugoslaviji. Samo za rusko tržište proizvodili smo po pola miliona pari obuće godišnje. Radili smo za poznate kupce širom Evrope, za Englesku, Njemačku, Italiju... Imali smo sopstvene trgovačke mreže u Bijelom Polju, Beranama, Ulcinju, u Srbiji i Bosni i Hercegovini, ukupno 26 prodajnih objekata u svom vlasništvu”, kaže Mane, dodajući da je u to vrijeme reklamacija bila izuzetak.

Iako je “Lenka” bila među posljednjim fabrikama koja je otišla u stečaj, kao i većina radnika u periodu tranzicije i Đalović se 2015. godine našao na Birou rada.

“Par godina sam radio u fabrikama obuće u Baru i u Srbiji, do 2018. godine, kada sam sa 63 godine stekao uslov za odlazak u privremenu penziju. Moja razmišljanja bila su vezana za povratak u rodno selo Bistrica, zaselak Turava, međutim, nisam želio da potpuno prestanem da radim u obućarskoj djelatnosti”.

Navikao na rad uz kalupe i ručni alat, uz dugogodišnje znanje, umjesto u penziju, ubrzo je započeo svoj drugi zanatski život.

“Odlučio sam da se prijavim na program samozapošljavanja i 2018. sam otvorio obućarsku radnju. Nabavio sam staru mašinu za šivenje ‘singer’, staru više od jednog vijeka, koja mi je i danas nezamjenjiva. Ne bih je dao ni za šta”, kaže kroz osmijeh.

U okviru programa samozapošljavanja, nabavio je još tri mašine.

Veliki dio vremena danas provodi u izradi japanki za folklor koje, kako kaže, zbog kvaliteta materijala i izrade i udobnosti - imaju kupce na primorju, a raste i broj narudžbi za malu djecu, obično za proslave prvih rođendana, krštenja i slično.

“Naruči poneko oficirke za folklor ili guslare. Tu su i kaubojke. Sve se radi od najkvalitetnije kože, tu skaju mjesta nema”, objašnjava Đalović.

Odumire i zanat vezilja, koje povremeno angažuje za vezeni dio obuće.

“Među veziljama najstarija ima 90 godina, a uglavnom rade starije žene, dok je mlađih i onih koje su zainteresovane za vez sve manje, iako se radi o zanatu za koji može da se obuči za samo dva dana”, kaže Mane.

Odumiranju ovog zanata “naruku” ide i to što ništa od repromaterijala ne može da se kupi u Crnoj Gori, počev od mašina, igala, konaca, do kože, ljepka...

Iako sve teže postiže da izradi tražene komade, majstor Mane za komšije iz Rasadnika uvijek nađe vremena. A njegova radnjica još od prvog dana je mjesto na koje rado svraća i na čašicu razgovora.

( Jadranka Ćetković )