EU pokreće pitanje „zaboravljene“ obaveze uzajamne odbrane

Nešto poslije ponoći, 2. marta, sirene bude stanovnike jednog malog priobalnog sela na Kipru. Nekoliko sekundi kasnije čuje se eksplozija. Iranski dron, lansiran iz Libana, pogađa britansku vojnu bazu na ostrvu. Još dva drona uspijevaju da budu presretnuta u posljednjem trenutku.

Predsjednik Nikos Hristodulidis, koji trenutno predsjedava i Savjetom EU, nekoliko dana kasnije podsjeća na klauzulu iz 2009. godine. U članu 42, stav 7 Ugovora o EU stoji: države članice se obavezuju da će, u slučaju napada na neku zemlju EU, pružiti „svu pomoć i podršku koja je u njihovoj moći".

Kipar doduše nije zvanično aktivirao član 42, ali Hristodulidis upozorava: Evropska unija hitno mora da se pripremi za takav scenario.

Klauzula o uzajamnoj pomoći nije opcija već obaveza

Do sada se većina članica EU oslanjala na član 5 NATO-a, koji takođe obavezuje članice na uzajamnu pomoć – ali malo ko još vjeruje da bi predsjednik SAD Donald Tramp pritekao u pomoć u slučaju napada.

Predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen još je u februaru, na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji, poručila: „Verujem da je došlo vrijeme da se oživi evropska klauzula o uzajamnoj pomoći. Uzajamna pomoć u okviru EU nije opcija, već obaveza."

Razlika između člana 5 i klauzule 42

Juraj Majcin, analitičar za bezbjednosnu i odbrambenu politiku u briselskom Evropskom političkom centru, rekao je za DW da je glavna razlika između klauzula o uzajamnoj odbrani u EU i NATO-u u načinu na koji bi pomoć trebalo da bude pružena. Dok se klauzula EU u velikoj mjeri zasniva na međuvladinoj i bilateralnoj pomoći, NATO-ova klauzula o kolektivnoj odbrani odražava širi, strukturni princip odvraćanja.

Kristijan Klink, stručnjak za odbrambenu politiku i bivši poslanik SPD, smatra da je član 42.7 Ugovora EU ubedljiviji od člana 5 NATO-a – bar na papiru. Zahtev da se pruži pomoć „svim sredstvima koja su u njihovoj moći" često se tumači kao pomoć „do krajnjih granica sopstvenih mogućnosti", rekao je za DW.

Nasuprot tome, formulacija člana 5 ostavlja državama NATO-a veći prostor za sopstvenu procjenu, jer svaka zemlja može da preduzme „takvu akciju kakvu smatra potrebnom, uključujući i upotrebu oružane sile".

Ipak, oba stručnjaka ističu da pomoć prema članu 42.7 ne znači samo vojnu podršku, već može imati oblik diplomatije, humanitarne pomoći i finansijske podrške. To bi bilo posebno važno za članice EU koje nisu članice NATO-a – Austriju, Kipar, Irsku i Maltu.

Aktivirani samo jednom

Član 5 NATO-a aktiviran je samo jednom – poslije napada 11. septembra 2001. u SAD. NATO je tada rasporedio više aviona za radarsko nadgledanje i patroliranje vazdušnim prostorom SAD. Ukupno je 830 članova posada iz 13 zemalja NATO-a izvelo više od 360 misija.

Slično tome, član 42.7 EU aktiviran je samo jednom – kao odgovor na terorizam. Poslije napada koje je 2015. godine u Parizu izvela takozvana „Islamska država", Nemačka i druge članice EU podržale su francuske snage pomorskim i vazdušnim kapacitetima, uglavnom u okviru koalicije protiv IS-a koju su predvodile SAD.

Bezbjednosni analitičar Majcin, međutim, upozorava da su u oba slučaja klauzule o kolektivnoj odbrani primijenjene kao odgovor na događaje „za koje zapravo nisu bile zamišljene". Klink se slaže i ističe da se Francuska 2015. suočila „sa terorističkim napadom, ali ne i sa velikim vojnim napadom", zbog čega član 42.7 i dalje ostaje u velikoj mjeri neprovjeren u praksi.

„Značajne razlike" u Briselu

marta predstavnici i izaslanici članica EU sastali su se u Briselu kako bi razgovarali o članu 42.7.

Jedan visoki zvaničnik odmah je jasno stavio do znanja o čemu se radi: funkcionalna klauzula o uzajamnoj pomoći učinila bi EU kredibilnijom, a u slučaju napada ne bi se gubilo dragocjeno vrijeme.

Međutim, neke zemlje imaju primjedbe. Irska i Malta izražavaju „najjasnije sumnje u operativnu primjenu klauzule o uzajamnoj pomoći“. Druge države žele da se pre svega oslone na NATO, jer EU, kako smatraju, nije vojni akter. I Italija je oprezna.

Skepticima se suprotstavlja drugi tabor. Francuska, Španija, Holandija, Nemačka i Austrija vrše pritisak, insistirajući na ozbiljnom shvatanju klauzule i pokretanju debate.

Do dogovora je, međutim, daleko. Diskusija je otkrila „značajne razlike“, piše nemački diplomata, dodajući da to ne sluti „ni na šta dobro za sposobnost EU da reaguje“. EU, kako navodi, „još nije stigla u geopolitičku realnost".

„Koalicija voljnih“ predvođena Nemačkom

Švedska ambasadorka u Berlinu Veronika Vand-Danijelson ističe: „Evropa mora da se probudi – mi smo već odavno u novom Hladnom ratu“.

Švedska je NATO-u pristupila tek 2024. godine, a do tada se oslanjala na EU. Član 42.7 čak je ugrađen u zvaničnu švedsku državnu doktrinu. Švedska vlada 2022. podsjeća EU na obavezu uzajamne pomoći.

Vand-Danijelson zagovara dvostruko rješenje: član 42.7 treba koristiti za „civilne i hibridne prijetnje“, uključujući napade na kritičnu infrastrukturu i sajber-napade. Klasična vojna odbrana ostaje u nadležnosti NATO-a.

Takav stav mogao bi da postane evropski kompromis. Gotovo niko ne želi otvoren sukob sa NATO-om, a njegove strukture mogu se koristiti i bez SAD.

Ipak, kako kaže švedska ambasadorka, ne smije se čekati da sve članice EU pristanu. „Koalicija voljnih“, predvođena Nemačkom, morala bi da krene naprijed i izradi konkretne planove za primjenu člana 42.

U aprilu – prva vježba

EU je tek na početku rasprave. U aprilu planira prvu vježbu koja simulira scenario aktiviranja klauzule o uzajamnoj pomoći. Scenario uključuje kampanje dezinformacija, sajber-napade i ulazak dronova u vazdušni prostor EU. Za sada će se vježba odvijati samo „za radnim stolom“.

( Deutsche Welle )