Koliko dugo može da se održi asimetrična strategija Irana?

Američki predsjednik Donald Tramp signalizirao je da želi brz kraj rata protiv Irana, iako se američka vojska gomila oko Persijskog zaliva, a Teheran i dalje blokira značajan dio svjetskog snabdijevanja energentima blokirajući Ormuski moreuz.

U prošlonedjeljnom obraćanju, Tramp je rekao da je „došlo do promjene režima“ u Iranu i da su SAD „na dobrom putu da vrlo brzo ispune sve svoje ciljeve“.

„Nikada u istoriji ratovanja neprijatelj nije pretrpio tako jasne i razorne gubitke toliko velikih razmjera za samo nekoliko nedjelja“, rekao je Tramp.

Sjedinjene Američke Države i Izrael tvrde da su iranska konvencionalna mornarica, vazduhoplovstvo, veliki sistemi naoružanja i proizvodnja oružja ozbiljno oštećeni nakon više nedjelja vazdušnih napada. Tramp je nedavno za list Fajnenšel tajms rekao da je od početka napada na Iran 28. februara pogođeno 13.000 meta u toj zemlji. Istovremeno, izraelska vojska saopštila je da je uništeno 80 odsto iranskih sistema protivvazdušne odbrane, a da se nastavljaju napadi na objekte za proizvodnju vojne opreme.

Iranski režim stenje pod tom masom vatrene moći, ali se i dalje drži. On pokreće kontranapade i naizgled uspijeva da koordinira svoju odbrambenu strategiju. Bivši vrhovni vođa Ali Hamnei je mrtav, ubijen tokom prvih napada na Teheran. Njegov sin Modžtaba navodno je preuzeo vlast, ali nije viđen u javnosti od početka rata, što je izazvalo glasine o njegovom stanju. Veliki dio višeg rukovodstva i bezbjednosnog aparata režima je ubijen ili nastavlja da bude meta američkih i izraelskih napada.

„Stalno smanjenje iranskih vojnih kapaciteta zbog američkih i izraelskih vazdušnih napada apsolutno je ograničilo iranske mogućnosti odmazde. Ali taj režim se pokazao kao majstor u asimetričnom ratovanju, a imao je i decenije za planiranje takvog scenarija“, kaže za DW Džejson H. Kembel, viši saradnik vašingtonskog Instituta za Bliski istok.

Iran je imao decenije da se pripremi za rat

Decenijama je režim Islamske Republike finansirao svoje produžene ruke širom Bliskog istoka i istovremeno kod kuće suzbijao nezadovoljstvo naroda dok su sankcije zbog njegovog nuklearnog programa udarale po ekonomiji. Kadgod su Iranci zahtijevali građanska prava ili se suprotstavljali režimu, kao što se to događalo ranije ove godine, prorežimske snage, poput milicije Basidž, odgovorile bi ubistvom hiljada demonstranata.

U nedavno objavljenom eseju u časopisu Foreign Affairs, iransko-američka antropološkinja Narges Badžogli ističe da je međunarodna izolacija dio načina na koji je iranski režim razvio svoju taktiku preživljavanja. Teheranska strategija asimetričnog ratovanja „nastala je iz nužde“, onda kada su SAD uvele embargo na oružje Iranu poslije islamske revolucije 1979. godine.

Nakon krvavog rata sa Irakom 1980-ih, „ono što je počelo kao improvizacija, evoluiralo je u koherentnu doktrinu“ iranskog Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC), koji je svojevrsna pretorijanska garda režima u Teheranu.

Iran je počeo da razvija sopstvene rakete i dronove koji mogu brzo i jeftino da se proizvode.

Danas je taj asimetrični kapacitet prerastao u dobro uigranu kombinaciju dronova za napad, sajber-ratovanja i militantnih proksi-mreža. Ti kapaciteti u velikoj mjeri su finansirani prihodima od nafte, što Iran ostvaruje prodajom kupcima kao što je Kina i tako uspješno zaobilazi američke sankcije čak i dok rat traje.

„Iran je izgleda sposoban da održi vjerodostojnu asimetričnu prijetnju tokom dužeg vremenskog perioda“, kaže za DW Keli A. Griko, strateška analitičarka u istraživačkom Stimson-centru. Ona ukazuje da su iranski kapaciteti konvencionalnog vazduhoplovstva, mornarice i balističkih raketa ozbiljno oslabljeni, ali napominje da i dalje postoji preostali raketni kapacitet.

Iranski jeftini dronovi

Iranska prijetnja dronovima je, međutim, održivija od njegovih balističkih raketa. Teheranska strategija zasniva se na „Šahedu“, jednosmjernom dronu za napad koji košta između 20.000 i 50.000 dolara. Ta mala letjelica sa daljinskim upravljanjem opremljena je preciznim sistemima za navođenje i ima domet od 2.000 kilometara. Rusija ju je intenzivno koristila protiv Ukrajine.

Iran je ispalio hiljade takvih dronova od početka rata, kombinujući ih sa skupljim balističkim raketama u pokušaju da savlada protivvazdušnu odbranu. Većina dronova jeste oborena, ali neki su uspjeli i da prođu. U jednom takvom napadu na američku bazu u Kuvajtu poginulo je šest vojnika.

Iako američka vojska za odbranu od dronova koristi uglavnom jeftinije sisteme kratkog dometa, poput topova protivvazdušne odbrane i manjih raketa, Iran i dalje ima hiljade dronova na raspolaganju, i oni i dalje mogu brzo da se proizvode. Kada se napredni sistemi protivvazdušne odbrane, poput raketa PVO-sistema Patriot koje su vrijedne 4 miliona dolara koriste protiv Šaheda, troškovi brzo rastu za stranu koja koristi oružje proizvedeno u SAD.

Iranska proizvodnja dronova je „distribuirana, komponente su uglavnom dvostruke namjene, a sklapanje može da se obavi i u garaži“, kaže Griko, dodajući da postoje izvještaji koji ukazuju na to da su i varijante tih dronova, ali ruske proizvodnje takođe korišćene u iranskim napadima.

„Ako ruska proizvodnja podržava iranske zalihe, zapadni rokovi degradacije postaju znatno teže predvidljivi“, dodaje Griko.

Usko grlo: Ormuski moreuz

Pored jeftinih dronova, Iran može da se pohvali još jednom ogromnom prednošću – geografijom. Prijetnja da će Teheran blokirati 20 odsto svjetskih zaliha nafte u uskom Ormuskom moreuzu dugo je služila kao glavno sredstvo odvraćanja od pokušaja svrgavanja islamskog režima silom.

Prema Institutu za proučavanje rata (ISW), visoki iranski zvaničnici, uključujući i predsjednika iranskog parlamenta Mohameda Bagera Kalibafa, sada signaliziraju da žele da iskoriste moreuz kao polugu „za iznuđivanje ustupaka i obezbjeđivanje strateških ciljeva“.

Koristeći neravan priobalni teren kao zaklon, Iran je u stanju da koristi dronove, mornaričke mine i glisere kako bi ugrozio spore naftne tankere. Samo prošle nedjelje, Iran je napao dva civilna broda u Persijskom zalivu, objavio je ISW.

„To je suština izazova za SAD, a samim tim i za veliki dio globalne ekonomije“, kaže Kembel iz vašingtonskog Instituta za Bliski istok. „Iran ne mora redovno da napada da bi održao uticaj nad Ormuskim moreuzom, on može i samo periodično da demonstrira da je sposoban da napadne ciljeve koje smatra prijetnjom ili jednostavno one koji ne poštuju iranske diktate.“

„Bilo koja isključivo vojna opcija koja bi zaista ’otvorila’ moreuz tako da plovidba može da se vrati u normalu, zahtijevala bi desetine hiljada vojnika da zauzmu i drže značajan dio obale“, dodaje Kembel.

„Te snage bi vjerovatno bile izložene i snažnom pobunjeničkom otporu na terenu, a morale bi da ostanu na svojim pozicijama neodređeno vrijeme. Troškovi, kako u pogledu žrtava, tako i u pogledu finansiranja, bili bi astronomski.“

Kembel smatra da će se teško vidjeti povratak otvorenom brodarstvu u moreuzu „bez šireg političkog sporazuma“.

Iranski režim samo treba da preživi

Ako se uzme u obzir da je podrška u SAD nekakvom kopnenom ratu slaba, a da su istovremeno globalna tržišta nervozna, Tramp bi mogao da popusti. Američki predsjednik je insistirao da je Teheran taj koji traži pregovore, iako preživjeli iranski lideri negiraju da su u direktnim pregovorima sa Trampovom administracijom.

Smatra se da su sadašnji viši iranski zvaničnici još tvrdokorniji i još spremniji na eskalaciju nego njihovi prethodnici, ocijenio je stručnjak za Iran Ali Vaez za časopis Forin polisi.

Takođe je nejasno šta Trampova administracija misli kad kaže da je do promjene režima „već došlo“. Iranski predsjednik Masud Pezeškijan, koji je na vlasti od 2024. godine, objavio je prošle nedjelje otvoreno pismo američkoj javnosti upozoravajući da je „put konfrontacije skuplji i uzaludniji nego ikad ranije“.

Bez obzira na to da li će Tramp odustati ili će eskalirati situaciju slanjem američkih trupa na teren, ne postoji jasan put da se Teheranu oduzme mogućnost da vrši uticaj na snabdijevanje energentima. Brz pobjedonosni rat i brza promjena režima u Teheranu malo su vjerovatni.

„Ako je za iranski režim kriterijum to da može da održava neku prijetnju niskog nivoa po Persijski zaliv i Ormuski moreuz, on će to vjerovatno da čini i u doglednoj budućnosti“, zaključuje Kembel.

( Deutsche Welle )