Stvari koje pripadnici generacije Z ne vole u savremenoj radnoj kulturi, a bumeri misle da treba da ih prihvate

Od ravnoteže između posla i privatnog života do očekivanja da im na poslu bude prijatno, generacija Z ima mnogo novih pogleda na radnu kulturu koje starije generacije nijesu imale prostora da promovišu, makar prema istraživanju kompanije Deloitte. Mnoge stvari koje pripadnici generacije Z ne vole u savremenoj radnoj kulturi, a koje bumeri smatraju nečim što samo treba istrpjeti, proizlaze iz njihove želje za smislom i svrhom.

Iako ta težnja na radnom mjestu možda ne djeluje kao lični napad na bumere, odanost starijih generacija poslu i karijeri ponekad može da izazove nesporazume koji podstiču netrpeljivost između radnika različitih generacija. Zato je važno uvidjeti da generacija Z često želi da stvori bolji balans za sve na poslu, a ne samo sebično za sebe.

Odgovaranje na mejlove van radnog vremena

Pripadnici generacije Z veoma svjesno postavljaju granice između posla i privatnog vremena, naročito kada od svoje karijere ne dobijaju nikakav osjećaj smisla ili svrhe. Bilo da gase telefone po izlasku s posla, odbijaju da rade prekovremeno ili se jednostavno posvećuju ličnim hobijima koji ih odvlače od iskušenja da rade od kuće, umorni su od savremene radne kulture koja očekuje stalnu dostupnost.

Iako to može djelovati bezazleno, jedno istraživanje objavljeno u časopisu Occupational Health Science pokazalo je da su zaposleni koji su više odgovarali na mejlove van radnog vremena imali lošije zdravlje i slabije opšte blagostanje od onih koji su imali bolje granice između poslovnog i privatnog života. Dakle, kod mladih koji se tome opiru ne radi se o osjećaju povlašćenosti niti o uvjerenju da su bolji od drugih. Radi se jednostavno o zaštiti sopstvenog vremena i energije u društvu koje ljude često gura ka potpunom sagorijevanju.

Rad tokom pauze za ručak i drugih pauza

Prema studiji objavljenoj u časopisu PLOS One, kratke pauze tokom radnog dana smanjuju stres, povećavaju produktivnost i doprinose boljem blagostanju zaposlenih. Uprkos tome, mnogi poslodavci i nadređeni podstiču zaposlene da rade i tokom tih pauza, pa čak i da preskaču ručak, kako bi održali privid hitnosti.

Pripadnici generacije Z, koji mnogo više od starijih kolega daju prednost ravnoteži između posla i privatnog života, ne vole ovakvo očekivanje u savremenoj radnoj kulturi. Iako su bumeri to trpjeli tokom čitave karijere i često žele da i generacija Z osjeti isti nivo stresa i sagorijevanja, istina je da to jednostavno nije ni zdravo ni efikasno ni za koga.

Dolazak na posao vikendom

Iako im je vikend često potreban da se odmore i smanje nivo stresa poslije dugih i iscrpljujućih radnih sedmica, od mnogih zaposlenih se i dalje očekuje da slijede nepisana pravila rada vikendom. Čak i ako se to svodi samo na odgovaranje na mejlove ili završavanje obaveza iz prethodne sedmice, ako već rade više nego što se od njih očekuje za platu koju primaju, rad vikendom nikada ne bi smio da bude očekivanje niti nešto što se slavi.

To je samo još jedan oblik "uljepšanog sagorijevanja" duboko ukorijenjenog u mentalitetu "kulture jurnjave za uspjehom". Imamo samo dva dana odmora od posla, a oni su obično puni kućnih obaveza i odmora koji nijesmo stigli tokom sedmice, pa je pritisak šefa da se i tada radi nešto što generacija Z apsolutno ne podnosi.

Nabijanje osjećaja krivice zbog korišćenja odmora

Mnogi radnici osjećaju "krivicu zbog godišnjeg odmora" kada uzmu slobodne dane, a poslodavci ih postiđuju zbog korišćenja bolovanja na koje imaju pravo. Za generaciju Z, koja ulazi na tržište rada sa snažnim naglaskom na lično vrijeme i blagostanje, naravno da ovakva kultura odmora i slobodnih dana ne nailazi na odobravanje.

Ne samo da uzvraćaju tako što koriste bolovanje i za dane mentalnog zdravlja, već i podstiču druge da iskoriste sav plaćeni odmor kad god mogu. Posebno u firmama gdje su radnici drastično potplaćeni i nedovoljno cijenjeni, "odanost" koja ih sprečava da uzmu odmor zapravo šteti samo njima samima.

Pogrešno postavljeni profesionalni kodeksi oblačenja

U eri autentičnosti i samopredstavljanja, nije iznenađenje što pripadnici generacije Z ne vole rigidne profesionalne kodekse oblačenja koje su radnici tradicionalno usvajali tokom vremena. Ne samo da su često neudobni, već su ukorijenjeni i u zastarjelim rodnim normama i stereotipima koji često nesrazmjerno štete ženama u sredinama gdje dominiraju muškarci.

Iako svakako postoji i određeni nivo neprimjerenog oblačenja među mlađim radnicima koji nijesu sigurni kako treba da se obuku ili nemaju finansijske mogućnosti da nabave odjeću koja odgovara pravilima, njihova odbojnost najčešće potiče od same rigidnosti. Ta odjeća nije udobna niti je osmišljena imajući u vidu produktivnost, pa joj se suprotstavljaju iz svih uglova.

Tajnost oko plata

Prema anketi platforme Kickresume, mnogi radnici iz generacije Z mnogo su otvoreniji kada je riječ o platama i zaziru od ljudi koji informacije o svojoj zaradi drže u tajnosti, jer žele manje tajnovitosti na radnom mjestu. Imajući u vidu da su im jednakost i pravda važni, umorni su od toga da ih ubjeđuju da ne dijele informacije o zaradi, naročito kada to dolazi od poslodavca kojem odgovara da ljude plaća različito bez opravdanja.

Opsjednuti su odgovornošću na više načina, ali je na radnom mjestu to donekle i opravdano, naročito nakon decenija u kojima je sistem profitirao na leđima potplaćenih i preopterećenih radnika.

Nametnuta dinamika "mi smo porodica"

Iako u teoriji tretiranje kolega kao "druge porodice" može da stvori jake veze i osjećaj sigurnosti na poslu, u praksi je to često samo sredstvo manipulacije da bi se zaposleni natjerali da preuzmu više projekata i provedu više vremena u kancelariji. Ljudi se mogu osjećati krivim ako odu ranije, uz pozivanje na probleme njihove radne "porodice", ili ih se može prisiljavati na duže radno vrijeme kako bi "zajedno" završili veliki projekat.

U većini slučajeva to je trik za preopterećivanje zaposlenih, zbog čega je to jedna od stvari koje je generaciji Z preko glave kada ih čuju od kompanija i poslodavaca.

Poslovi uživo koji bi mogli da se rade na daljinu

Ako se uzme u obzir da bumeri često vjeruju da su kancelarija i rad uživo njihov glavni oblik društvene pripadnosti i interakcije, nije iznenađujuće što ih vrijeđa insistiranje generacije Z na više rada na daljinu i hibridnih opcija. Međutim, za generaciju Z, koja cijeni fleksibilnost i hibridni raspored rada, odbojnost prema prisilnom radu iz kancelarije dolazi iz osjećaja nelagodnosti i nepraktičnosti.

Posebno kada troše više novca i gube više vremena odlazeći na kancelarijski posao koji bi mogli u potpunosti da obavljaju sa laptopa, iskustvo rada na daljinu na početku karijere udaljilo ih je od tradicionalnih pogleda. Nabija im se osjećaj krivice zbog odlaska na pregled ili trošenja previše novca na čuvanje djece, iako su efikasnost i udobnost rada od kuće sasvim dostižni.

Zbunjujući korporativni žargon

Posebno za pripadnike generacije Z, koji daju prioritet vrijednostima kao što su inkluzivnost i pristupačnost, nejasan korporativni sleng i prazne fraze mogu djelovati više isključujuće nego što na papiru izgledaju. Naročito kada se očekuje da ih razumiju ljudi koji prvi put ulaze u korporativni svijet i radnici na početku karijere, a da ih tome niko nikada nije naučio, to djeluje kao nepotrebna prepreka produktivnosti i uključivanju.

Ne samo da se takav govor često koristi kao oružje za nametanje jedne rigidne vrste profesionalizma, već služi i kao oznaka za isključivanje ljudi koji još ne znaju šta rade. Ironično, oni koji ga se najviše drže često su i najgori u svom poslu.

Očekivanje jednostrane lojalnosti

Mnogi bumeri odrasli su u kulturi usmjerenoj na posao i napredovanje u karijeri. Za njih su naporan rad i lojalnost kompaniji često značili unapređenja, napredovanje i veće plate, ali u današnjem svijetu to očekivanje lojalnosti uglavnom je jednostrano.

Pripadnici generacije Z, koji su se suočili s brojnim teškoćama na tržištu rada uprkos obrazovanju i iskustvu koje imaju kao generacija, razumiju da je lojalnost često manipulativna taktika kojom se ljudi podstiču da se prekomjerno iscrpljuju. Kompanije imaju korist i profitiraju kada njihovi radnici osjećaju urođeni osjećaj lojalnosti i obaveze, čak i kada zauzvrat ne dobijaju ništa.

Autorka je viša urednička strateginja sa diplomom iz društvenih odnosa i politike i rodnih studija, a fokusira se na psihologiju, odnose, samopomoć i priče od ljudskog interesa

( Zajda Slabekorn )