Kako je Tramp uveo Sjedinjene Države u rat s Iranom

Na nizu sastanaka u Sobi za krizne situacije, predsjednik SAD Donald Tramp vagao je svoje instinkte naspram dubokih zabrinutosti svog potpredsjednika i pesimističnih obavještajnih procjena. Ovo je priča iznutra o tome kako je donio sudbonosnu odluku.

Crni džip u kojem je bio premijer Benjamin Netanjahu stigao je u Bijelu kuću nešto prije 11 sati ujutro 11. februara. Izraelski lider, koji je mjesecima vršio pritisak da Sjedinjene Države pristanu na veliki napad na Iran, brzo je uveden unutra, gotovo bez ceremonije, dalje od pogleda novinara, spreman za jedan od najrizičnijih trenutaka u svojoj dugoj karijeri.

Američki i izraelski zvaničnici prvo su se okupili u Kabinetskoj sali, pored Ovalnog kabineta. Potom je Netanjahu sišao dolje zbog glavnog događaja: visoko povjerljive prezentacije o Iranu za Trampa i njegov tim u Sobi za krizne situacije u Bijeloj kući, koja se rijetko koristila za sastanke uživo sa stranim liderima.

Tramp je sjeo, ali ne na svoje uobičajeno mjesto na čelu sobe, za konferencijskim stolom. Umjesto toga, predsjednik SAD je sjeo sa jedne strane, okrenut ka velikim ekranima postavljenim duž zida. Netanjahu je sjeo sa druge strane, tačno nasuprot Trampa. Na ekranu iza premijera pojavio se David Barnea, direktor Mosada, izraelske spoljne obavještajne službe, zajedno sa izraelskim vojnim zvaničnicima. Vizuelno raspoređeni iza gospodina Netanjahua, stvarali su sliku ratnog vođe okruženog svojim timom.

Suzi Vajls, šefica kabineta Bijele kuće, sjedjela je na kraju stola. Državni sekretar Marko Rubio, koji je istovremeno obavljao i dužnost savjetnika za nacionalnu bezbjednost, zauzeo je svoje uobičajeno mjesto. Sekretar odbrane Pit Hegset i general Den Kejn, predsjedavajući Združenog generalštaba, koji su obično sjedjeli zajedno u ovakvim okolnostima, bili su sa jedne strane; njima se pridružio i Džon Retklif, direktor CIA-e. Džared Kušner, predsjednikov zet, i Stiv Vitkof, Trampov specijalni izaslanik, koji je pregovarao sa Irancima, zaokružili su glavnu grupu.

Skup je namjerno održan u malom krugu kako bi se spriječila curenja informacija. Drugi visoki članovi kabineta nisu ni znali da se sastanak održava. Odsutan je bio i potpredsjednik. Džej Di Vens bio je u Azerbejdžanu, a sastanak je zakazan toliko naglo da nije mogao da se vrati na vrijeme.

Prezentacija koju će Netanjahu održati tokom narednog sata bila bi presudna za usmjeravanje Sjedinjenih Država i Izraela ka velikom oružanom sukobu usred jednog od najnestabilnijih regiona svijeta. A zatim bi dovela do niza razgovora u Bijeloj kući tokom narednih dana i sedmica, o kojima ranije nije izvještavano, u kojima je Tramp vagao opcije i rizike prije nego što je dao zeleno svjetlo da se SAD pridruže Izraelu u napadu na Iran.

Ovaj prikaz načina na koji je Tramp uveo Sjedinjene Države u rat zasnovan je na izvještavanju za predstojeću knjigu "Promjena režima: iznutra o imperijalnom predsjedništvu Donalda Trampa". Ono otkriva kako su rasprave unutar administracije naglasile predsjednikove instinkte, pukotine u njegovom najužem krugu i način na koji vodi Bijelu kuću. Zasniva se na opsežnim intervjuima vođenim pod uslovom anonimnosti, kako bi se prepričali interni razgovori i osjetljiva pitanja.

To izvještavanje naglašava koliko se Trampovo ratoborno razmišljanje mjesecima poklapalo sa Netanjahuovim, više nego što su to shvatali čak i neki od predsjednikovih ključnih savjetnika. Njihova bliska povezanost bila je trajna odlika tokom dvije administracije, a ta dinamika, koliko god ponekad bila napeta, podsticala je snažne kritike i sumnje i na ljevici i na desnici američke politike.

I pokazuje kako su na kraju čak i skeptičniji članovi Trampovog ratnog kabineta, uz upadljiv izuzetak Vensa - čovjeka u Bijeloj kući koji se najviše protivio ratu punih razmjera, popustili pred predsjednikovim instinktima, uključujući njegovo ogromno uvjerenje da će rat biti brz i odlučan. Bijela kuća odbila je da komentariše.

U Sobi za krizne situacije 11. februara, Netanjahu je agresivno izlagao slučaj, sugerišući da je Iran zreo za promjenu režima i izražavajući uvjerenje da bi zajednička američko-izraelska misija konačno mogla da dovede do kraja Islamske Republike.

U jednom trenutku, Izraelci su Trampu pustili kratak video koji je sadržao montažu mogućih novih lidera koji bi mogli preuzeti zemlju ako tvrdolinijaška vlast padne. Među prikazanima bio je i Reza Pahlavi, prognani sin posljednjeg iranskog šaha, sada disident sa sjedištem u Vašingtonu, koji je pokušavao da se predstavi kao sekularni lider koji bi mogao da povede Iran ka postteokratskoj vlasti.

Netanjahu i njegov tim iznijeli su uslove koje su prikazali kao pokazatelje gotovo sigurne pobjede: iranski program balističkih raketa mogao bi biti uništen za nekoliko sedmica. Režim bi bio toliko oslabljen da ne bi mogao da zatvori Hormuški moreuz, a vjerovatnoća da Iran zada udarce američkim interesima u susjednim zemljama procijenjena je kao minimalna.

Pored toga, obavještajni podaci Mosada ukazivali su na to da će ulični protesti unutar Irana ponovo početi i da bi, uz podsticaj izraelske špijunske službe u raspirivanju nereda i pobune, intenzivna kampanja bombardovanja mogla stvoriti uslove da iranska opozicija obori režim. Izraelci su takođe pomenuli mogućnost da iranski kurdski borci pređu granicu iz Iraka i otvore kopneni front na sjeverozapadu, dodatno razvlačeći snage režima i ubrzavajući njegov slom.

Netanjahu je držao prezentaciju samouvjerenim, monotonim glasom. Činilo se da je to ostavilo dobar utisak na najvažniju osobu u prostoriji, američkog predsjednika.

Meni to zvuči dobro, rekao je Tramp izraelskom premijeru. Netanjahuu je to signaliziralo vjerovatno zeleno svjetlo za zajedničku američko-izraelsku operaciju.

Netanjahu nije bio jedini koji je sa sastanka izašao sa utiskom da je Tramp gotovo već donio odluku. Predsjednikovi savjetnici mogli su da vide da je bio duboko impresioniran obećanjem onoga što Netanjahuove vojne i obavještajne službe mogu da urade, baš kao što je bio i kada su dvojica lidera razgovarala prije dvanaestodnevnog rata sa Iranom u junu.

Ranije tokom posjete Bijeloj kući 11. februara, Netanjahu je pokušao da pažnju Amerikanaca okupljenih u Kabinetskoj sali usmjeri na egzistencijalnu prijetnju koju predstavlja osamdesetšestogodišnji iranski vrhovni vođa, ajatolah Ali Hamnei.

Kada su ga drugi u prostoriji pitali o mogućim rizicima operacije, Netanjahu ih je priznao, ali je iznio jednu ključnu poentu: po njegovom mišljenju, rizici nečinjenja bili su veći od rizika djelovanja. Tvrdio je da bi cijena akcije samo rasla ako budu odlagali napad i Iranu dali više vremena da ubrza proizvodnju raketa i oko svog nuklearnog programa stvori štit imuniteta.

Svi u prostoriji razumjeli su da Iran ima sposobnost da zalihe raketa i dronova obnavlja po mnogo nižoj cijeni i mnogo brže nego što Sjedinjene Države mogu da proizvode i isporučuju znatno skuplje presretače za zaštitu američkih interesa i saveznika u regionu.

Netanjahuove prezentacije, i Trampov pozitivan odgovor na njih, stvorile su hitan zadatak za američku obavještajnu zajednicu. Tokom noći, analitičari su radili na procjeni održivosti onoga što je izraelski tim rekao predsjedniku.

"Farsično"

Rezultati američke obavještajne analize podijeljeni su narednog dana, 12. februara, na još jednom sastanku u Sobi za krizne situacije, ovoga puta samo za američke zvaničnike. Prije Trampovog dolaska, dvojica visokih obavještajnih zvaničnika informisali su predsjednikov najuži krug.

Ti obavještajni zvaničnici imali su duboko znanje o američkim vojnim sposobnostima, a iranski sistem i njegove aktere poznavali su do detalja. Netanjahuovu prezentaciju razložili su na četiri dijela. Prvi je bio dekapitacija - ubistvo ajatolaha. Drugi je bio onesposobljavanje Irana da projektuje moć i prijeti susjedima. Treći je bio narodni ustanak unutar Irana. A četvrti promjena režima, sa sekularnim liderom postavljenim da upravlja zemljom.

Američki zvaničnici procijenili su da su prva dva cilja ostvariva uz američku obavještajnu i vojnu moć. Procijenili su da treći i četvrti dio Netanjahuovog izlaganja, koji je uključivao i mogućnost da Kurdi pokrenu kopnenu invaziju na Iran, nisu realni.

Kada se Tramp pridružio sastanku, Retklif ga je izvjestio o procjeni. Direktor CIA-e upotrijebio je jednu riječ da opiše scenarije promjene režima koje je iznio izraelski premijer: "farsično".

U tom trenutku, Rubio ga je prekinuo.

"Drugim riječima, to je sranje", rekao je.

Retklif je dodao da bi, s obzirom na nepredvidivost događaja u svakom sukobu, promjena režima mogla da se dogodi, ali da je ne treba smatrati ostvarivim ciljem.

U raspravu se uključilo još nekoliko prisutnih, među njima i Vens, koji se upravo vratio iz Azerbejdžana, a koji je takođe izrazio snažan skepticizam prema mogućnosti promjene režima.

Predsjednik se potom okrenuo generalu Kejnu.

"Generale, šta vi mislite?"

General Kejn je odgovorio:

"Gospodine, po mom iskustvu, ovo je standardna operativna procedura Izraelaca. Oni preuveličavaju, a njihovi planovi nisu uvijek dobro razrađeni. Znaju da smo im potrebni i zato agresivno prodaju priču".

Tramp je brzo odmjerio procjenu. Promjena režima, rekao je, bila bi "njihov problem". Nije bilo jasno da li je mislio na Izraelce ili na iranski narod. Ali suština je bila da njegova odluka o tome da li da krene u rat protiv Irana neće zavisiti od toga da li su treći i četvrti dio Netanjahuove prezentacije ostvarivi.

Djelovalo je da je gospodin Tramp i dalje veoma zainteresovan za ostvarenje prvog i drugog dijela: ubistvo ajatolaha i vodećih iranskih lidera i razgradnju iranske vojske.

General Kejn, čovjek koga je gospodin Tramp volio da zove "Rejzin Kejn", impresionirao je predsjednika godinama ranije rekavši mu da Islamska država može biti poražena mnogo brže nego što su drugi procjenjivali. Tramp je nagradio to samopouzdanje tako što je generala, nekadašnjeg pilota lovca u Ratnom vazduhoplovstvu, unaprijedio u svog glavnog vojnog savjetnika. General Kejn nije bio politički lojalista i imao je ozbiljne brige u vezi sa ratom protiv Irana. Ali bio je veoma oprezan u načinu na koji je predsjedniku iznosio svoje stavove.

Dok je mali tim savjetnika koji je bio uključen u planove raspravljao narednih dana, general Kejn je Trampu i drugima iznosio alarmantnu vojnu procjenu da bi velika kampanja protiv Irana drastično iscrpila američke zalihe naoružanja, uključujući raketne presretače, čije su zalihe već bile opterećene nakon godina podrške Ukrajini i Izraelu. Kejn nije vidio jasan način da se te zalihe brzo obnove.

Takođe je ukazivao na ogromnu teškoću obezbjeđivanja Hormuškog moreuza i na rizike da ga Iran blokira. Tramp je tu mogućnost odbacivao, polazeći od pretpostavke da bi režim kapitulirao prije nego što do toga dođe. Predsjednik SAD je, izgleda, mislio da bi to bio vrlo brz rat, utisak koji je bio dodatno učvršćen mlakim odgovorom na američko bombardovanje iranskih nuklearnih postrojenja u junu.

Uloga generala Kejna uoči rata oslikavala je klasičnu napetost između vojnog savjeta i predsjedničkog odlučivanja. Bio je toliko uporan u tome da ne zauzme stav - stalno ponavljajući da nije njegova uloga da predsjedniku govori šta da radi, već da predstavi opcije zajedno sa mogućim rizicima i potencijalnim posljedicama drugog i trećeg reda - da je nekima od prisutnih djelovalo kao da istovremeno zastupa sve strane jednog pitanja.

Stalno je pitao: "A šta onda?"

Ali Tramp je često, čini se, čuo samo ono što je želio da čuje.

Kejn se gotovo u svemu razlikovao od prethodnog predsjedavajućeg, generala Marka A. Milija, koji se tokom Trampovog prvog mandata žestoko prepirao sa njim i koji je svoju ulogu vidio kao zaustavljanje predsjednika da ne preduzima opasne ili nepromišljene poteze.

Jedna osoba upoznata sa njihovim odnosom primjetila je da je Tramp imao naviku da taktičke savjete generala Kejna miješa sa strateškim. U praksi je to značilo da je general, u jednom dahu, mogao da upozori na teškoće jednog aspekta operacije, a već u narednom da kaže kako Sjedinjene Države imaju praktično neograničene zalihe jeftinih, precizno navođenih bombi i da bi, kada ostvare prevlast u vazduhu, mogle nedjeljama da gađaju Iran.

Za Kejna, to su bila odvojena zapažanja. Ali je Tramp, izgleda, mislio da drugo vjerovatno poništava prvo.

Ni u jednom trenutku tokom razmatranja Kejn nije direktno rekao Trampu da je rat sa Iranom užasna ideja, iako su neke kolege generala Kejna vjerovale da je upravo to mislio.

Tramp kao jastreb

Koliko god mnogi savjetnici predsjednika nepovjerljivo gledali Netanjahua, gledište premijera Izraela bilo je mnogo bliže Trampovom mišljenju nego što su antiintervencionisti u Trampovom timu ili u širem pokretu "Amerika na prvom mjestu" voljeli da priznaju. Tako je bilo godinama.

Od svih spoljnopolitičkih izazova sa kojima se Tramp suočio tokom dva predsjednička mandata, Iran je bio poseban slučaj. Smatrao ga je jedinstveno opasnim protivnikom i bio spreman da preuzme velike rizike kako bi ograničio sposobnost režima da vodi rat ili da dođe do nuklearnog oružja. Štaviše, Netanjahuovo izlaganje poklapalo se sa Trampovom željom da razmontira iransku teokratiju, koja je preuzela vlast 1979, kada je Tramp imao 32 godine. Od tada je bila trn u oku Sjedinjenim Državama.

Sada bi mogao da postane prvi predsjednik, od kada je svešteničko vođstvo preuzelo vlast prije 47 godina, koji je uspio da izvede promjenu režima u Iranu. Obično neizrečena, ali uvijek prisutna u pozadini, bila je i dodatna motivacija: Iran je planirao da ubije Trampa iz osvete za atentat iz januara 2020. na generala Kasima Sulejmanija, koji je u Sjedinjenim Državama viđen kao pokretačka snaga iranske kampanje međunarodnog terorizma.

Po povratku na funkciju u drugom mandatu, Trampovo povjerenje u sposobnosti američke vojske samo je raslo. Posebno ga je osokolila spektakularna komandoska akcija hvatanja venecuelanskog lidera Nikolasa Madura u njegovom kompleksu 3. januara. U toj operaciji nije izgubljen nijedan američki život, što je za predsjednika bio još jedan dokaz neuporedive moći američkih snaga.

Unutar kabineta, Hegset je bio najveći zagovornik vojne kampanje protiv Irana.

Rubio je kolegama stavio do znanja da je mnogo ambivalentniji. Nije vjerovao da će Iranci pristati na pregovarački sporazum, ali mu je bilo draže da se nastavi kampanja maksimalnog pritiska nego da se započne rat punih razmjera. Ipak, Rubio nije pokušavao da odvrati Trampa od operacije, a nakon što je rat počeo, s punim uvjerenjem je iznosio opravdanja administracije.

Vajls je imala brige u vezi sa onim što bi novi sukob u inostranstvu mogao da znači, ali na većim sastancima nije imala običaj da se snažno uključuje u vojna pitanja; umjesto toga, podsticala je savjetnike da svoje stavove i zabrinutosti iznesu predsjedniku u tim okolnostima. Vajls bi uticaj pokazivala u brojnim drugim pitanjima, ali u prostoriji sa Trampom i generalima ostajala je po strani. Ljudi bliski njoj kažu da nije smatrala da je njena uloga da pred drugima iznosi predsjedniku svoje brige oko vojne odluke. A vjerovala je i da je za predsjednika važnije da čuje stručnost savjetnika poput generala Kejna, Retklifa i Rubija.

Ipak, Vajls je kolegama govorila da strahuje da bi Sjedinjene Države mogle biti uvučene u još jedan rat na Bliskom istoku. Napad na Iran nosio je sa sobom mogućnost skoka cijena goriva nekoliko mjeseci prije izbora na sredini mandata, koji bi mogli pomoći da se odluči da li će posljednje dvije godine Trampovog drugog mandata biti godine postignuća ili poziva pred odbore Predstavničkog doma pod kontrolom demokrata. Ali na kraju je i Vajls podržala operaciju.

Vens kao skeptik

Niko u Trampovom najužem krugu nije bio zabrinutiji zbog mogućnosti rata sa Iranom, niti je više učinio da ga zaustavi, od potpredsjednika SAD.

Vens je svoju političku karijeru izgradio protiveći se upravo onakvom vojnom avanturizmu koji je sada ozbiljno razmatran. Rat sa Iranom opisivao je kao "ogromno rasipanje resursa" i kao nešto "strahovito skupo".

Ipak, nije se držao tog stava po svaku cijenu. U januaru, kada je Tramp javno upozorio Iran da prestane da ubija demonstrante i obećao da pomoć stiže, Vens je privatno ohrabrivao predsjednika da sprovede svoju crvenu liniju. Ali ono za šta se potpredsjednik zalagao bio je ograničen, kazneni udar, nešto bliže modelu Trampovog raketnog napada na Siriju 2017. zbog upotrebe hemijskog oružja protiv civila.

Potpredsjednik je smatrao da bi rat za promjenu režima u Iranu bio katastrofa. Najviše je želio da udara uopšte ne bude. Ali znajući da će se Tramp vjerovatno umiješati na neki način, pokušavao je da ga usmjeri ka ograničenoj akciji. Kasnije, kada je izgledalo izvjesno da je predsjednik SAD odlučan u namjeri da sprovede kampanju velikih razmjera, Vens je tvrdio da to treba učiniti nadmoćnom silom, u nadi da će ciljevi biti brzo ostvareni.

Pred kolegama je Vens upozoravao Trampa da bi rat protiv Irana mogao izazvati regionalni haos i nebrojene žrtve. Mogao bi i da razbije Trampovu političku koaliciju i da bude viđen kao izdaja od strane mnogih birača koji su povjerovali obećanju da neće biti novih ratova.

Vens je ukazivao i na druge brige. Kao potpredsjednik, bio je svjestan razmjera američkog problema sa municijom. Rat protiv režima sa ogromnom voljom za opstankom mogao bi ostaviti Sjedinjene Države u znatno gorem položaju za vođenje sukoba u narednim godinama.

Potpredsjednik je saradnicima govorio da nikakva vojna procjena ne može zaista da izmjeri šta će Iran uraditi u odmazdi kada je u pitanju opstanak režima. Rat bi lako mogao krenuti nepredvidivim pravcima. Štaviše, smatrao je da gotovo da nema izgleda da se nakon toga izgradi miran Iran.

Pored svega toga, možda i najveći rizik bio je ovaj: Iran je imao prednost kada je riječ o Hormuškom moreuzu. Ako bi taj uski morski prolaz, kojim prolaze ogromne količine nafte i prirodnog gasa, bio zatvoren, posljedice u Sjedinjenim Državama bile bi teške, počev od viših cijena benzina.

Taker Karlson, komentator koji se na desnici profilisao kao još jedan istaknuti skeptik prema intervenciji, nekoliko puta je tokom prethodne godine dolazio u Ovalni kabinet da upozori Trampa da bi rat sa Iranom uništio njegovo predsjedništvo. Nekoliko sedmica prije početka rata, Tramp, koji je Karlsona poznavao godinama, pokušao je da ga umiri telefonom.

"Znam da te to brine, ali sve će biti u redu", rekao je predsjednik.

Karlson ga je pitao kako to zna.

"Zato što uvijek bude", odgovorio je gospodin Tramp.

U posljednjim danima februara, Amerikanci i Izraelci razgovarali su o novom obavještajnom podatku koji bi značajno ubrzao njihov vremenski okvir. Ajatolah je trebalo da se sastane iznad zemlje sa drugim najvišim zvaničnicima režima, usred dana i potpuno izložen vazdušnom napadu. Bila je to prolazna prilika da se udari u srce iranskog vođstva, ona koja se možda više ne bi ukazala.

Tramp je Iranu dao još jednu šansu da postigne sporazum koji bi blokirao njegov put ka nuklearnom oružju. Diplomatski napor je takođe dao Sjedinjenim Državama dodatno vrijeme da premjeste vojna sredstva na Bliski istok.

Predsjednik je, prema riječima nekoliko savjetnika, suštinski donio odluku još sedmicama ranije. Ali još nije bio odlučio tačno kada. Sada ga je Netanjahu podsticao da djeluje brzo.

Te iste sedmice, Kušner i Vitkof zvali su iz Ženeve nakon najnovijih razgovora sa iranskim zvaničnicima. Tokom tri runde pregovora u Omanu i Švajcarskoj, njih dvojica su testirala spremnost Irana da postigne dogovor. U jednom trenutku ponudili su Irancima besplatno nuklearno gorivo za cio vijek trajanja njihovog programa, kao test da vide da li Teheranovo insistiranje na obogaćivanju zaista ima veze sa civilnom energijom ili sa očuvanjem sposobnosti da napravi bombu.

Iranci su odbili ponudu, nazvavši je napadom na njihovo dostojanstvo.

Kušner i Vitkof iznijeli su predsjedniku sliku situacije. Vjerovatno bi mogli da ispregovaraju nešto, rekli su, ali bi to trajalo mjesecima. Ako Tramp pita da li oni mogu da ga pogledaju u oči i kažu mu da mogu riješiti problem, za to će biti potrebno mnogo toga, rekao mu je Kušner, jer Iranci odugovlače i igraju igre.

"Mislim da moramo to da uradimo"

U četvrtak, 26. februara, oko 17 časova, počeo je završni sastanak u Sobi za krizne situacije. Do tada su stavovi svih u prostoriji bili jasni. O svemu se razgovaralo na prethodnim sastancima; svi su znali stavove svih ostalih. Rasprava je trajala oko sat i po.

Tramp je bio na svom uobičajenom mjestu na čelu stola. S njegove desne strane sjedio je potpredsjednik; pored Vensa bila je Vajls, zatim Retklif, pa pravni savjetnik Bijele kuće Dejvid Vorington, pa Stiven Čung, direktor komunikacija Bijele kuće. Preko puta gospodina Čunga sjedjela je Kerolajn Livit, portparolka Bijele kuće; s njene desne strane bio je general Kejn, zatim Hegset i Rubio.

Grupa za planiranje rata bila je držana u toliko uskom krugu da su iz nje bili isključeni i dvojica ključnih zvaničnika koji bi morali da upravljaju najvećim poremećajem u snabdijevanju u istoriji svjetskog tržišta nafte, ministar finansija Skot Besent i ministar energetike Kris Rajt, kao i Talsi Gabard, direktorka nacionalne obavještajne službe.

Predsjednik je otvorio sastanak pitanjem: U redu, šta imamo?

Hegset i Kejn su prošli kroz redosljed napada. Potom je Tramp rekao da želi da ide redom oko stola i čuje svačije mišljenje.

Vens, čije neslaganje sa cijelom premisom već odavno nije bilo tajna, obratio se predsjedniku:

"Znaš da mislim da je ovo loša ideja, ali ako želiš da to uradiš, podržaću te".

Vajls je rekla Trampu da, ako osjeća da to mora da se desi zarad nacionalne bezbjednosti Amerike, onda i treba.

Retklif nije dao mišljenje o tome da li podržava ulazak u rat, ali je govorio o zapanjujućem novom obavještajnom podatku da će se iransko rukovodstvo uskoro okupiti u ajatolahovom kompleksu u Teheranu. Direktor CIA-e rekao je predsjedniku da je promjena režima moguća, zavisno od toga kako se taj pojam definiše.

"Ako pod tim samo mislimo na ubistvo vrhovnog vođe, to vjerovatno možemo da uradimo", rekao je.

Kada je došao red na njega, Vorington, pravni savjetnik Bijele kuće, rekao je da je to pravno dopuštena opcija, s obzirom na to kako su američki zvaničnici osmislili plan i predstavili ga predsjedniku. Nije iznosio lično mišljenje, ali kada ga je predsjednik pritisnuo da ga kaže, rekao je da je kao veteran marinaca poznavao američkog vojnika kog je Iran ubio godinama ranije. To pitanje je za njega ostalo duboko lično. Rekao je predsjedniku da, ako Izrael namjerava da ide dalje bez obzira na sve, onda i Sjedinjene Države treba da urade isto.

Čung je izložio vjerovatne posljedice u odnosima s javnošću: Tramp se kandidovao protiveći se novim ratovima. Ljudi nisu glasali za sukobe u inostranstvu. Planovi su takođe bili suprotni svemu što je administracija govorila poslije bombardovanja Irana u junu. Kako će objasniti osam mjeseci insistiranja da su iranska nuklearna postrojenja potpuno sravnjena? Čung nije rekao ni da ni ne, ali je kazao da će, kakvu god odluku Tramp donese, ona biti ispravna.

Livit je rekla predsjedniku da je to njegova odluka i da će tim za medije upravljati time najbolje što može.

Hegset je zauzeo stave da će se Irancima svakako morati pozabaviti prije ili kasnije, pa bi to onda trebalo uraditi sada. Iznio je tehničke procjene: kampanja se može voditi u određenom vremenskom okviru sa određenim nivoom snaga.

General Kejn bio je ozbiljan, izlažući rizike i šta bi kampanja značila za iscrpljivanje zaliha municije. Nije iznio mišljenje; njegov stav bio je da će vojska izvršiti operaciju ako je Tramp naredi. Obojica predsjednikovih najviših vojnih lidera unaprijed su opisala kako bi kampanja tekla i koliko je američka vojska sposobna da umanji iranske vojne kapacitete.

Kada je došao red na njega, Rubio je bio jasniji, rekavši predsjedniku:

"Ako nam je cilj promjena režima ili ustanak, onda to ne treba da radimo. Ali ako je cilj da uništimo iranski raketni program, to je cilj koji možemo da ostvarimo".

Svi su prepustili stvar predsjednikovim instinktima. Vidjeli su ga kako donosi smjele odluke, preuzima nezamislive rizike i nekako izlazi kao pobjednik. Sada mu se niko nije htio ispriječiti.

"Mislim da moramo to da uradimo", rekao je predsjednik prisutnima. Kazao je da moraju da osiguraju da Iran ne može imati nuklearno oružje i da moraju da osiguraju da Iran ne može tek tako da ispaljuje rakete na Izrael ili širom regiona.

General Kejn je rekao Trampu da ima još malo vremena; ne mora da da konačno odobrenje prije 16 časova narednog dana.

U predsjedničkom avionu "Air Force One" sljedećeg popodneva, 22 minuta prije roka koji je postavio general Kejn, Tramp je poslao sljedeću naredbu:

"Operacija Epski gnjev je odobrena. Nema obustavljanja. Srećno".

PREVOD: S. STRUGAR

( The New York Times )