Volja i znanje ne pomažu kad nema puta: Inženjer Mitar Šljivančanin iz Pljevalja pokušava da održi porodično gazdinstvo

Dok se sve češće govori o povratku mladih na selo i razvoju poljoprivrede, stvarnost na terenu pokazuje da najveća prepreka često nijesu ni tržište, ni znanje, ni volja za radom već osnovna infrastruktura. Put do kuće, koji bi trebalo da bude najmanji problem u 21. vijeku, za neke porodice predstavlja svakodnevnu borbu i ozbiljnu prepreku opstanku na selu.

Upravo takvu priču “Vijesti” su zatekle u pljevaljskom Gornjem Selu, gdje mladi, školovani stočar, tridesetdvogodišnji Mitar Šljivančanin pokušava da održi i razvije porodično gazdinstvo uprkos lošem putu koji mu otežava čak i isporuku mlijeka.

Kada se krene makadamskim putem od zaseoka Luke prema Gornjem Selu, brzo postaje jasno zašto mljekara ne želi da pošalje vozilo do kućnog praga Šljivančanina. Rupe, nanosi zemlje i kamenja i tragovi bujica svjedoče da odavno nije ništa rađeno. Upravo tim putem, dugim svega dva i po kilometra, svaki drugi dan traktorom prolazi mladi stočar noseći kante sa mlijekom do mjesta gdje otkupno vozilo može da priđe. Put koji bi trebalo da povezuje domaćinstvo sa tržištem, u njegovom slučaju postao je najveća prepreka razvoju gazdinstva.

Nakon završenog Poljoprivrednog fakulteta i godinu radnog iskustva, Šljivančanin je nakon očeve smrti prošle godine, odlučio da se vrati kući i pomogne svojoj šezdesetpetogodišnjoj majci Savki, ali i da postane “sam svoj gazda”.

“Dok sam radio u Podgorici, plaćao sam stan i hranu i shvatio da mi se to ne isplati. Ovdje bar radim za sebe “, priča diplomirani inženjer stočarstva.

Znanja stečena na fakultetu svakodnevno primjenjuje a na imanju od pet hektara drži deset muznih krava i sedam junica. Osim svog zemljišta, koristi još četiri hektara za košenje, jer je za ishranu stoke potrebno godišnje obezbijediti oko 40 tona sijena. Posjeduju svu potrebnu mehanizaciju, a preko IPARD projekta očekuje i novu.

Svaki drugi dan Mitar na traktoru prevozi 260 litara mlijeka do glavnog puta, jer vozilo mljekare “Nika” ne može da dođe do njegove kuće zbog katastrofalnog stanja makadamskog puta.

Od zaseoka Luke do njegove kuće u Gornjem Selu ima svega 2,5 kilometra, ali je put u tolikoj mjeri uništen da je otkup mlijeka na kućnom pragu nemoguć.

“Shvatio bih da je zima i snijeg, ali ovako, po lijepom vremenu, mi ne možemo do kuće. Uz poskupljenje goriva, ovo nam je dodatni trošak. Put bi se sa malo rada mogao brzo sanirati, ali zasada nema volje u lokalnoj upravi da se to uradi, a materijala sa kojim bi mogao da se naspe put ima nedaleko od moje kuće”, kaže Šljivančanin.

U međuvremenu, Šljivančanin je kazao da su juče postavljene dvije cijevi, a Opština bi narednih dana trebalo da počen sa nasipanjem puta.

Naglašava da je zadovoljan zaradom koju ostvaruje od poljoprivrede i da posao stočara, uz dobru mehanizaciju, nije ni približno težak kako mnogi misle.

“Ima mnogo težih poslova od ovog. Ja sav posao obavljam mehanizacijom. Teško bih se odlučio da napustim ovo i da da radim u struci u nekoj državnoj firmi ili ustanovi. Morao bih da rasprodam sve što sam godinama stvarao”, rekao je Šljivančanin.

Ipak, ono što ga najviše pogađa jeste odnos prema poljoprivrednicima.

“Subvencije države i opštine su dobre, ali ja ih doživljavam kao socijalnu pomoć. Zašto ja, kao stočar, moram da primam socijalnu pomoć da bih mogao da funkcionišem? Seljaci su deveta rupa na svirali, a ne bi trebalo da bude tako. Uopšte odnos prema seljaku je loš. Ako hoćeš nekoga da uvrijediš, kažeš seljak. Zašto je to tako”, pita se Šljivančanin.

Mjesečno za stoku kupi oko tonu i po hrane, prodaje manju telad, a svakodnevno radi na unapređenju gazdinstva. Planira i izgradnju veće štale u narednom periodu, ali, dodaje da bez osnovne infrastrukture razvoj je gotovo nemoguć.

Mitar, uprkos svemu, poručuje mladima da vjeruju u sebe i da se ne plaše rada na selu.

“Od poljoprivrede može da se živi. Ja sam zadovoljan. Samo nam treba malo bolje razumijevanje i osnovni uslovi za rad. Bez puta, sve ostalo je uzalud”, kazao je Šljivančanin.

Na problem puta ukazuje i Milojko Vuković, predsjednik Mjesne zajednice Odžak, kojoj pripada i Gornje selo. Smatra da bi put trebao da bude prioritet jer njime svakodnevno prolaze djeca koja idu u Osnovnu školu “Mihailo Žugić”, ali i brojni poljoprivrednici koji na tom području imaju preko 50 krava.

Kako navodi, ovaj problem traje godinama, a dodatno ga je pogoršala vodena koja je prije nekoliko mjeseci gotovo odnijela put.

“Putevi tamo gdje se razvija poljoprivreda moraju imati prioritet. Ne može neko tri puta da dobije nasipanje puta, a neko da ne može do kuće da priđe”, ističe Vuković.

( Goran Malidžan )