Superego kao ogledalo društva
Umjetnik Ilija Vuković kroz likovni jezik propituje identitet, kolektivne norme i podjele koje oblikuju savremeni svijet, za “Vijesti” govori o društvu i pojedincu, stvarnosti u kojoj živimo, ostavljajući publici da pogleda i razgovara o njegovim djelima
Gdje prestaje pojedinac, a počinje društvo, ko u tom odnosu zapravo ima kontrolu, kakav ambijent sami stvaramo, te u kakvom društvu živimo i kakvim ga ostavljamo, samo su neka od pitanja koja se otvaraju pred radovima umjetnika Ilije Vukovića, na njegovoj izložbi “Superego” u Podgorici, u galeriji “Art”.
Sam umjetnik izbjegava da ponudi direktne odgovore, prepuštajući publici da kroz likovni jezik i lični doživljaj pronađe sopstveno tumačenje. On, pak, nastavlja da istražuje složene odnose između ličnog identiteta, društvenih normi i unutrašnjih konflikata. Reklo bi se da izložba “Superego” već na prvi pogled jasno komunicira teme identiteta, društvenih pritisaka i savremenih podjela... No, Vuković odbija da svoje radove “zaključa” jednim značenjem i tumačenjem, pa umjesto toga, poziva publiku da sama pročita i dešifruje ono što vidi i što, možda, prepoznaje u sebi.
Izložbu je kurirala i otvorila Aleksandra Butorović, a Vuković je naveo da je ona i dala naziv postavci i za “Vijesti” prenosi utiske.
“Sami naziv koji je Aleksandra dala ovoj izložbi možda i ne mijenja toliko moj pogled na ove radove i kompletan ciklus, jer je to i dalje nešto sa čime sam ja (sa)živio, ali svakako da mi je veoma interesantna neka drugačija vizija i percepcija koju je ona dala djelima i izložbi. Aleksandra je zaista dobro odradila svoj dio posla, kao što se radi i u velikim galerijama po svijetu, jer je kustoski dio takođe kreativni dio rada, s obzirom na to da pored tog teksta kustos i postavlja izložbu i daje jedan potpuno novi identitet djelima u prostoru. Prije ovoga je to fantastično odradio Aleksandar Ostojić prilikom izložbe u Umjetničkoj galeriji ‘Vitomir Srbljanović’ u Pljevljima koji je ovu postavku nazvao ‘Identifikacije’. Tako mi je veoma interesantna paralela koju dva umjetnika, odnosno jedan umjetnik i jedan istoričar umjetnosti, daju na moj rad mijenjajući tako pogled kod same publike”, priča Vuković na početku razgovora za “Vijesti”.
Butorović je istakla da je “Superego” zasnovan na tumačenju ironije identiteta, materijalizacije i utopijske fragmentacije.
“Kao što nam je svima i poznato iz domena psihologije, sam termin superego označava onu strukturu karaktera koji sadrži moralne norme i ideale. Ova izložba označava vizualnu dominaciju superega kao društvo u nama kroz gubitak identiteta gdje taj superego u stvari slomi, prolazi kroz testiranje. Figura postaje nosilac norme, a društveni pritisak preuzima kontrolu”, navela je kustoskinja na otvaranju.
Na pitanje da li polazni motiv njegovog stvaralaštva leži u čovjeku kao individui ili društvu generalno, Vuković navodi da ne voli da govori o svojim radovima.
“Mislim da je jedina bitna stvar kod njih likovnost i da se što više postigne njome. Uvijek volim da pričam o likovnosti i o elementima rada, ali ne i o sad temi i motivima, jer smatram da to publika treba da radi nakon što pogleda izložbu”, poručuje umjetnik.
Društveni kontekst se, ipak, neminovno provlači kroz izložbu “Superego”, ali i Vukovićeva djela. U krajnjem, to se očitava i na samim radovima, ali i u njihovim nazivima. Posebnu pažnju privlače nazivi poput “Jedno selo, dvije zastave”. Govoreći o tome, kratko kaže: “To je ta priča”.
“Nazivi su tu da isprate radove, ali nekako i da zadrže posmatrače pred sobom i navedu ih na razmišljanje. Tako sam i ja, da bih zadržao pažnju gledalaca, ponudio ponegdje malo provokativnije radove, na osnovu kojih posmatrač odmah može da se identifikuje. Zbog toga mislim da je dobro ime prethodnoj izložbi dao Aleksandar Ostojić - ‘Identifikacije’, ali i da je Aleksandra Butorović sa nazivom ‘Superego’ istakla taj naš konstantni problem”, priča Vuković.
Nastavljajući dalje razgovor o čovjeku i društvu u savremenom trenutku, Vuković ukazuje na duboke podjele i krizu vrijednosti.
“Ako pričamo o društvu, ono je u jako teškoj situaciji, kako ovo naše crnogorsko, tako i globalno, u svijetu i na svjetskom nivou. Svako ima svoje probleme, naši su identitetski. I država i ljudi su podijeljeni po tom pitanju što je jako tužno, jer imamo tako lijepu državu, a istovremeno imamo i jako loš sistem vrijednosti”, ističe on.
Posebno problematizuje marginalizaciju umjetnosti u javnom prostoru, gdje, kako navodi, kulturni diskurs često ostaje u sjenci političkog.
“Na primjer, da nekoga sada pitamo da nabroji pet mladih crnogorskih slikara ili da nabroji pet mladih crnogorskih političara, bila bi nula za umjetnike, jer političari dobijaju medijski prostor i konstantno su u svim mogućim medijima, konstantno je akcenat na tome. Primjera radi, veoma je interesantno i to kada se vode rasprave o skulpturama u javnom prostoru, rijetko se govori o njihovoj umjetničkoj vrijednosti. Tako smo imali kontroverzni spomenih na sjeveru Crne Gore, a ni u jednoj od rasprava nije učestvovao neki vajar, recimo. Uz tu ideologiju koja je katastrofalna, jednako je katastrofalna i sama skulptura, koja je poput metalnog vojnika. No, tome niko ne prilazi sa tim uglom kritike koja bi u nekim situacijama bila mnogo efektivnija nego neka kritika podjele”, ocjenjuje.
U vizuelnom smislu, izložba nosi i uticaje Vukovićevog boravka u Aziji, odnosno u Kini i Južnoj Koreji. Dinamičnost tih društava, ali i njihovi unutrašnji kontrasti, reflektuju se kroz motive mase, kolektivnog identiteta i gubitka individualne važnosti. Ističe da se od njih može naučiti mnogo, na svim poljima, a ponajviše o samome sebi.
“Na primjeru Kine se može naučiti mnogo - i kako treba i kako ne treba, naravno. To je jedno veoma dinamično društvo koje ima svoje mane, takođe ima i neke svoje identitetske krize, ali je u pitanju jedna mašinerija koja konstantno funkcioniše i to je nekako ono što je dobro. Upravo zbog toga se od Kine najbolje može naučiti koliko smo mali i nebitni kao jedinka i individua. Smatram da je to jako bitno za naše društvo, pa i za crnogorske umjetnike, pošto kod nas uglavnom vlada misao da su svi najveće legende ikad i da niko ne umije to što mi možemo. To je jako loše. Ne kažem da treba biti krajnje skroman ili lažno skroman. Naprotiv, treba biti samouvjeren i siguran u svoj rad, ali treba malo i ‘skalati’”, poručuje Vuković.
Kustoskinja Butorović primijetila je i da je snažan uticaj Azije na njegovim djelima.
“Sveobuhvatno inspirisan studijskim boravkom u Kini i životom u Južnoj Koreji, umjetnik nerijetko pripovjedački naglašava primjetne znakove i natpise na korejskom pismu gdje se subjekti manifestiraju kao predvodnici zastava, efektno ispisanih transparenta ili artikulacije određenih pokaznih manira koji umjesto nametnute impresije i doze heroizma ukazuju na politički primitivizam”, podsjeća ona.
Tako, značajnu ulogu u radovima imaju i tekstualni elementi, bilo da su u pitanju sami nazivi radova ili natpisi na njima, simboli i poruke koje dodatno usmjeravaju percepciju posmatrača. Umjetnik objašnjava da ti elementi često zadržavaju pažnju publike i omogućavaju lakšu identifikaciju sa djelom.
“Donekle sam to naučio od mojih studenata. To je nova vizija mlađih generacija koje gledaju na stvari iz neke karikaturalne, ilustrativne forme od koje većina nas umjetnika bježi. Meni je taj pristup bio veoma interesantan, tako da sam ga i iskoristio”, ističe Vuković.
Izložba “Superego” u galeriji “Art” je otvorena do kraja aprila, a Vuković je izrazio zahvalnost Muzejima i galerijama Podgorici i podsjetio da je svoju prvu samostalnu izložbu imao na istom mjestu, prije 12 godina.
“Tu izložbu je kao kurator radio Marko Lukovac koji više nije sa nama, tako da bih ovu postavku sada posvetio njemu kao čovjeku koji je meni prvi dao šansu”, istakao je Vuković.
U Kini nagrađivan kao student i prepoznat kao profesor
Ilija Vuković je rođen 1992. godine u Mojkovcu. Osnovne studije vajarstva završio je na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju. Dio stručnog usavršavanja proveo je na univerzitetu Istočnog Tenesija (East Tennessee State University) u Sjedinjenim Američkim Državama. Akademsko usavršavanje nastavio je u Kini, gdje je magistrirao vajarstvo na Kineskoj akademiji umjetnosti (China Academy of Art) u Hangdžou gdje je i nagrađen priznanjem za najboljeg internacionalnog studenta 2019. godine. Predavao je istoriju umjetnosti i studijske predmete na više institucija u Kini, uključujući i program Univerziteta Novog Južnog Velsa (University of New South Wales) u Hangdžou.
( Jelena Kontić )