Ulaganje u razvoj ili "plaćanje odlaska": Kakav je stvarni efekat stipendija za izvrsnost Ministarstva prosvjete

Dok Ministarstvo prosvjete tvrdi da stipendije za izvrsnost nijesu “plaćanje odlaska”, već ulaganje u znanje koje mora imati povratni efekat za Crnu Goru, iz civilnog sektora upozoravaju da država, bez jasne politike povratka i ozbiljnih prilika na domaćem tržištu rada, rizikuje da sopstvenim novcem finansira odlazak najboljih studenata.

Crna Gora je za studijsku 2025/2026. godinu dodijelila 32 stipendije za izvrsnost studentima koji studiraju na univerzitetima rangiranim među 200 najboljih na svijetu prema Šangajskoj listi. Na konkurs se prijavilo 58 kandidata, a među dobitnicima su studenti sa Berklija, Oksforda, UCL-a, Imperial College Londona, Univerziteta u Pensilvaniji, Rice Universityja, Sapience, Padove, Bona, Kelna, Beča, Helsinkija i Delfta.

Ove stipendije mogu iznositi do 25.000 eura po kandidatu, a Ministarstvo ih predstavlja kao strateški instrument ulaganja u znanje, međunarodne veze i dugoročni razvoj zemlje. Upravo tu počinje i glavna dilema: da li država na ovaj način gradi sopstvene kapacitete ili otvara još jedan kanal za odlazak najtalentovanijih mladih ljudi.

Iz Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija za “Vijesti” kažu da program ne posmatraju kroz koncept odliva mozgova, već kroz, kako navode, “cirkulaciju talenata” i “cirkulaciju znanja”. U odgovorima ističu da programi podrške imaju “dva međusobno povezana cilja - jačanje domaćih naučnoistraživačkih kapaciteta i izgradnju snažne međunarodne mreže crnogorskih istraživača”, te da je riječ o modelu koji je usklađen sa principima European Research Area.

Bez rigidne obaveze

U resoru kojim rukovodi Anđela Jakšić-Stojanović naglašavaju da se nijesu odlučili za “rigidnu obavezu fizičkog povratka stipendista”, jer je, kako navode, akcenat stavljen na “mjerljiv doprinos Crnoj Gori, a ne na formalno mjesto boravka nakon završetka studija”. Po njihovom tumačenju, program nije koncipiran tako da država “plati odlazak”, već da finansira sticanje vrhunskog znanja uz obavezno vezivanje tog znanja za crnogorski sistem istraživanja i razvoja.

Iz resora objašnjavaju da stipendisti, naročito na doktorskim i postdoktorskim nivoima, već tokom trajanja podrške moraju imati saradnju sa licenciranom naučnoistraživačkom ustanovom u Crnoj Gori, kao i da su obavezni da rezultate rada vežu za domaći sistem. U odgovorima navode da je stipendista dužan da objavi najmanje jedan naučni rad u koautorstvu sa istraživačem iz Crne Gore i da ostvari dodatne rezultate, poput predavanja, radionica, mentorske aktivnosti, učešća u projektnim prijavama ili uspostavljanja institucionalnih partnerstava. Ministarstvo ističe i da se ove obaveze dokumentuju kroz izvještaje, te da se u slučaju njihovog neispunjavanja može tražiti povraćaj dijela sredstava.

Uz to, iz Ministarstva tvrde da ne grade samo mehanizam za odlazak na studije, već i mehanizam za stvaranje karijernih prilika u zemlji. Kao primjer navode programe finansiranja postdoktorskih istraživanja za izvrsnost, osnivanje istraživačkih grupa i saradnju sa privredom. U tom smislu poručuju da se uspješnost programa ne mjeri brojem stipendija, već “publikacijama, međunarodnim projektima, partnerstvima, transferom znanja i jačanjem institucionalnih kapaciteta”.

U Ministarstvu dodatno ističu da su studenti na top 200 univerzitetima “najvidljiviji i najkredibilniji predstavnici Crne Gore u globalnom akademskom prostoru” i da su, kako navode, “ambasadori znanja Crne Gore” koji grade međunarodne akademske i profesionalne veze i otvaraju prostor za buduću saradnju u obrazovanju, nauci i inovacijama.

Sa druge strane, Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO), upozorava da ovakav model nosi ozbiljan rizik ako nije praćen jasnom strategijom povratka i zadržavanja kadra. Ona ocjenjuje da se Crna Gora već suočava sa “ozbiljnim izazovom izražene emigracije visokoobrazovanih i talentovanih kadrova” i da ovakav program može “dodatno povećati rizik od odliva mozgova u kratkom roku”, naročito kada povratak stipendista zavisi isključivo od njihove volje.

Teorijska korist

Kaluđerović kaže da su u teoriji koristi jasne: ako se studenti vrate, sa sobom donose znanje, iskustvo i profesionalne mreže koje mogu ojačati domaći sistem. Ali, upozorava da u suprotnom “Crna Gora praktično finansira odlazak svog najkvalitetnijeg kadra i ulaže u resurse nekih drugih država”. Po njenoj ocjeni, odluka da ne postoji obaveza povratka jeste “u skladu sa savremenim evropskim praksama i šalje poruku povjerenja prema studentima”, ali bez pratećih mjera država gubi kontrolu nad ishodom sopstvenog ulaganja.

Ona pritom ne zagovara nužno samo strogi model obavezivanja stipendista. Naprotiv, smatra da se povratak ne obezbjeđuje prvenstveno ugovorom, već kvalitetom uslova u zemlji. Kako navodi, ključ su “konkurentno tržište rada, stabilne institucije i profesionalne prilike”, ali i “kompetitivnost i meritornost pri zapošljavanju”, za koje ocjenjuje da su i dalje ozbiljan problem u Crnoj Gori. U tom kontekstu postavlja pitanje zašto bi se izvrstan student, po povratku, morao prilagođavati partijskim i neformalnim pravilima da bi dobio posao, ako u inostranstvu može napredovati na osnovu sopstvenih rezultata.

Govoreći o uporednim modelima, Kaluđerović podsjeća da u regionu preovlađuju sistemi koji uključuju određeni stepen obaveze povratka ili rada u javnom sektoru, dok u Evropskoj uniji takve obaveze uglavnom ne postoje, ali ih, kako navodi, kompenzuju snažne ekonomije i razvijene institucije koje same po sebi privlače i zadržavaju kadrove. Zato smatra da su najefikasniji “balansirani pristupi” koji kombinuju podsticaje, kvalitetne uslove rada i razvojne mogućnosti u zemlji, dok potpuno dobrovoljni modeli bez adekvatnih podsticaja nose visok rizik trajnog odliva kadra.

Među mjerama koje bi mogle povećati vjerovatnoću povratka, ona navodi otvoreniji i pravedniji pristup zapošljavanju, institucionalnu podršku istraživanju i inovacijama, ali i tzv. meke mjere: poreske olakšice, podršku za startapove i subvencije za zapošljavanje povratnika. Kao jednu od najvećih slabosti sadašnjeg modela vidi to što ne postoji “jasna strategija koja bi objedinjavala mjere i mehanizme za podsticanje povratka”, niti dovoljno snažna veza između stipendiranja i stvarnih potreba domaće ekonomije.

Kako država "razumije" povratak

Kaluđerović upozorava i na širi kontekst: država ulaže u obrazovanje najtalentovanijih u inostranstvu, ali istovremeno, po njenoj ocjeni, premalo ulaže u podizanje kvaliteta visokog obrazovanja u samoj Crnoj Gori. Kao ilustraciju navodi slabo pozicioniranje domaćih univerziteta na međunarodnim listama i pitanje koliko su domaće institucije zaista otvorene za mlade obrazovane ljude koji bi se vratili sa već stečenim iskustvom i akademskim kontaktima iz inostranstva.

Razlika između ove dvije pozicije svodi se na to kako država razumije “povratak”. Ministarstvo insistira da povratak ne mora biti fizički i da je važnije da znanje ostane povezano sa Crnom Gorom kroz radove, projekte, mentorstvo i međunarodna partnerstva. Kritičari, međutim, upozoravaju da bez ozbiljnih domaćih prilika, takav koncept lako može ostati na nivou politike dobrih namjera, dok će stvarni efekat biti trajno preseljenje najboljeg kadra u razvijenije akademske i ekonomske sisteme.

Upravo zato program stipendija za izvrsnost otvara mnogo širu raspravu od same raspodjele novca. Pitanje nije samo da li je dobro što država finansira studiranje na Berkliyu, Oksfordu ili UCL-u, oko toga gotovo da nema spora. Suštinsko pitanje je šta Crna Gora radi nakon toga: da li gradi sistem koji može da privuče i iskoristi znanje tih ljudi, ili se zadovoljava time da ih simbolično podrži, dok njihove karijere i doprinos uglavnom nastavljaju da se razvijaju negdje drugo.

( Vukašin Obradović )