Iran pobjeđuje zemlju tehnoloških divova u digitalnom ratu

Kada bi Iran mogao da proizvodi razorne rakete brzinom kojom izbacuje oštre mimove, američka Centralna komanda bi se već predala.

Jedan od bizarnijih i neočekivanih aspekata rata između Irana i SAD jeste to što Iran - zemlja koju prati reputacija da njome dominiraju konzervativni klerici osjetljivi na zapadnu kulturu i medije - zapravo dominira ratom na društvenim mrežama, puštajući svoje tehnološke ratnike iz generacije Z da sarkazmom i ismijavanjem Trampove administracije dopru do zapadne publike.

Nasuprot tome, Donald Tramp, čija podrška sada pada na nivoe iz vremena impičmenta Ričarda Niksona, ne prestaje da pravi greške - briše sopstvenu katastrofalnu objavu na mreži Truth Social u kojoj sebe poredi s Mesijom i dopušta da bude doveden u poziciju da preuzme odgovornost za zamrzavanje globalne trgovine.

Učinak Irana na društvenim mrežama, od naloga ambasada do predsjednika parlamenta Mohamada Galibafa, utoliko je iznenađujući što su mnogi Iranci bijesni zbog više od četiri nedjelje digitalnog mraka, najdužeg prekida interneta pod kontrolom vlasti na svijetu.

Nekada snažna štampa je svedena na prenošenje saopštenja vojnih portparola ili na tekstove preuzete iz zapadnih medija u kojima se tvrdi da Tramp trpi strateški poraz. Neki od najboljih iranskih listova su ugašeni, a obični Iranci se i dalje žale na krajnje propagandne informativne programe državne televizije.

Ali iz tog mraka se rađa kreativnost usmjerena ka Zapadu. Provladini nalozi objavljuju AI-generisane Lego animacije koje povezuju slučajeve Džefrija Epstina s Trampovim ratom, ili uz pomoć humora i samouvjerenosti razotkrivaju slabosti Zapada.

Najnoviji primjer, koji je objavila iranska ambasada u Južnoj Africi, jedna od najuspješnijih u diplomatskoj mreži, prikazuje Donalda Trampa obučenog kao rok zvijezdu iz osamdesetih, s bujnom frizurom, kako pjeva parodiju pjesme Voyage Voyage grupe Dizajerles, preimenovanu u Blockade, i svira klavijature.

Snimak je za 24 sata prikupio više od 45.000 lajkova. U noći kada je Tramp zaprijetio brisanjem persijske civilizacije, ista ambasada je objavila snimak psa koji zbunjeno gleda u kameru dok se ništa ne dešava. Interesovanje je toliko da je IranWire pokrenuo istragu o tome ko stoji iza naloga Galibafa i tvrdi da je identifikovao jednog bivšeg političkog saveznika sa sjedištem u SAD. Malo koji od tih sadržaja ima izrazito religijski karakter.

Narges Badžogli, docentkinja studija Bliskog istoka u Školi za napredne međunarodne studije Univerziteta Džons Hopkins, sebe opisuje kao kulturnu antropološkinju i, u tom smislu, pažljivo proučava i načine na koje Iran komunicira.

Ona je ove sedmice na brifingu Kvinsi instituta rekla da je čitav iranski medijski aparat bio znatno brži od „zemlje tehnoloških divova“ u plasiranju sadržaja i poruka. „Ratovi se vode u dva prostora“, objasnila je. „Vode se na bojnom polju, ali jednako važno bojno polje jeste i komunikacioni rat. Iran je uspio da u potpunosti monopolizuje komunikacioni prostor, naročito na društvenim mrežama na globalnom nivou.“

Ona tvrdi da su Iranci znali da ne mogu napraviti nikakav proboj u američkim mejnstrim medijima, jer su gotovo 50 godina uporno predstavljani kao teroristička država kojom upravljaju vjerski fanatici.

„Ono gdje su zaista uspjeli je preuzimanje razgovora i narativa na društvenim mrežama“, rekla je Badžogli.

„Imate generaciju vrlo mladih milenijalaca i pripadnika generacije Z u Iranu, kreatora sadržaja kojima je dat prostor i zeleno svjetlo da o ovom ratu šalju poruke globalnoj javnosti, posebno onima koji su onlajn i koji sada razumiju rat i svijet nakon Gaze. To je nešto što suštinski mijenja stvari.“

Badžogli je dodala: „Imam više od deset naloga koji prate društvene mreže kroz različite političke narative i to radim duže od decenije, povodom raznih tema, ne samo kada je riječ o Iranu. Nikada nisam vidjela situaciju u kojoj se svi moji različiti algoritmi preklapaju kao u ovom ratu. To vidim širom političkog spektra, od krajnje desnice, preko MAGA pokreta i umjerenih republikanaca, pa do liberalne strane i sve do krajnje ljevice u Sjedinjenim Državama.“

Ona je kazala da ranije nije vidjela takvo preklapanje među tim grupama. „Svi oni svakodnevno dijele viralni sadržaj iz Irana“, rekla je. „Za 15 godina profesionalnog rada nikada nisam vidjela ništa slično.“

„Cjelokupan iranski vojni aparat je prepustio komunikaciju toj mlađoj generaciji. Nimalo me ne iznenađuje što njihovi sadržaji postaju viralni, niti što su dovoljno pažljivo pratili onlajn diskurs da umiju da pogode sve teme koje mogu postati viralne širom političkog spektra.“

Jedan od razloga zbog kojih SAD možda imaju toliko poteškoća da nametnu sopstveni narativ jesu rezovi koje je Ilon Mask nametnuo Stejt departmentu. U mjeri u kojoj uopšte postoji neka aktivnost, Pentagon projektuje svoj ratnički etos, obraćajući se sopstvenoj bazi. Tramp komunicira gotovo isključivo velikim slovima i sve krupnijim fontom.

Badžogli tvrdi da Iran pravi značajan proboj i u arapskom javnom prostoru, otvarajući raspravu o značenju suvereniteta, pitanju koje nije akademsko, već ima vrlo konkretnu težinu.

Ona navodi da Iran pokušava da uvjeri arapski svijet kako Izrael poručuje zalivskim državama da je jedina zemlja kojoj je dozvoljen puni suverenitet upravo Izrael. Kao rezultat, nameće se pitanje: „Šta uopšte znači suverenitet u regionu ako Izrael nastavlja da djeluje kao vojni hegemon uz punu podršku Sjedinjenih Država?“

Badžogli je dodala: „To je nešto što politički establišmenti tih zemalja neće moći da izdrže u naredne dvije decenije ako se njihov sopstveni suverenitet stalno dovodi u pitanje, ako se suočavaju s dvije sile koje, čini se, ne mare za suverenitet bilo koga u regionu osim Izraela.“

Ona je kazala da je to upravo ta ključna linija podjele na koju Iranci sada snažno pritiskaju u arapskom javnom prostoru.

Lideri zalivskih zemalja možda će ubuduće biti veoma ljuti na Iran, ali ne mogu promijeniti geografiju i možda će morati da se suoče s iranskim argumentom.

Moguće je da je gubitak tolikog broja vođa Korpusa islamske revolucionarne garde uklonio dio ograničenja kreativnim umovima koji osmišljavaju propagandu, od kojih mnogi odlično poznaju američku kulturu i razumiju da moraju praviti sadržaje tako da ljudi ne pomisle da ih je napravila iranska vlada.

Jedna od najuspješnijih tema u Lego stilu jeste sugestija da su Tramp i Benjamin Netanjahu povezani sa Epstinovim skandalom, uz poređenje njihovog odnosa prema djeci sa bombardovanjem iranske djece iz Minaba. Cilj je da se sugeriše kako je Tramp započeo ovaj rat kako bi skrenuo pažnju sa skandala Epstin, što je stav koji već kruži u SAD. Možda to nije poruka koju je Iran osmislio, ali ju je svakako dodatno ojačao.

Promjena percepcije jedne zemlje traje dugo, a u slučaju Irana možda je i nemoguća zbog brutalnosti kojom guši neslaganje. Globalna nepopularnost Trampa ne mora nužno da se pretvori u globalne simpatije prema Iranu.

Ali ako dolazi do pomaka, kao što se već desilo sa položajem Izraela u SAD, Iran može sebi pripisati dio zasluga što je bio spreman da plasira ovakve sadržaje. Čak je i ubijeni bivši vrhovni vođa Ali Hamenei, opsjednut uticajem zapadnih satelitskih kanala na oslobođenu omladinu u zemlji, shvatio značaj društvenih mreža.

Na sastanku 2024. godine je rekao: „Mediji su efikasniji od raketa, aviona i dronova u primoravanju neprijatelja na povlačenje i u uticanju na srca i umove. Svaki rat je medijski rat. Onaj ko ima veći medijski uticaj ostvariće svoje ciljeve.“

Za sada, zemlja tehnoloških divova gubi.

( Gardijan, A.Š. )