Što to treba perspektivnim mladim naučnicima u Crnoj Gori

Povodom teksta “Ulaganje u razvoj ili 'plaćanje odlaska': Kakav je stvarni efekat stipendija za izvrsnost Ministarstva prosvjete”, Vijesti, 14. 4. 2026.

Inspirisan tekstom o stipendijama za izvrsnost koje dodjeljuje Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija Crne Gore, ne mogu a da ne dam vlastiti komentar na ovu temu, ali i vječito pitanje ‘’kako spriječiti odliv mozgova’’ iz drage nam domovine. Ovo naravno ne radim s ciljem da opravdavam i branim navedeno Ministarstvo. To ne mogu sve i kada bih htio, budući da sam prepoznat kao jedan od najžešćih kritičara trenutne vlasti. Međutim, moje javljanje na ovu temu je kao dobitnika navedene stipendije, ali i nekoga ko privodi kraju doktorat na jednom vrhunskom stranom univerzitetu, pa će se uskoro naći u problemu pronalaska posla, stvaranja vlastite egzistencije i nastavljanja naučno-istraživačke karijere.

1. Razmotrimo prvo ulogu Ministarstva u kreiranju visokoobrazovanog akademskog, naučnog, istraživačkog i privrednog kadra. Navedena stipendija, koja je počela da se dodjeljuje prošle godine, predstavlja jednu od najboljih ideja realizovanih u istoriji crnogorskog visokoškolstva. Razlog je jako jednostavan - talentovani studenti koji imaju mentalnih kapaciteta da pohađaju najbolje svjetske univerzitete, a nemaju finansijskih mogućnosti da te troškove pokriju, sada mogu o trošku države da iskoriste i razviju sopstvene kapacitete na najbolji način. I to je za svaku pohvalu.

2. Ulogu Ministarstva vidim upravo kroz ovaj program - omogućavanje onima koji su željni znanja da isto i dobiju. To je njihova primarna uloga. Da se nikada više ne desi da neki vrhunski um ostane neizbrušen po najboljim svjetskim standardima samo zato što njeni ili njegovi roditelji nisu imali finansija da plate školarinu i životne troškove koji iznose i po nekoliko desetina hiljada eura. U suštini, polako se u Crnoj Gori formira izvor finansiranja za nauku, posebno nas rijetke koji biramo njome da se bavimo, a još posebnije onima koji istom žele da se bave iz voljene nam domovine.

3. Sada se postavlja pitanje koje je izneseno u navedenom tekstu, a tiče se povratka onih koji su se o državnom (ili stranom/vlastitom) trošku školovali u inostranstvu. Naravno, jasno je da se niko ne može naćerati na povratak. Prije svega, to ne bi bilo etički niti naučno sa državne strane, ako taj ‘’izbrušeni um’’ nema priliku i prostora da stečeno primjeni kod nas, tj. nastavi da se bavi svojim istraživanjem. Složićete se da ne bi bilo ispravno obavezati nekoga ko je, recimo, diplomirao ili doktorirao na Oksfordu da bude zapošljen u opštini Danilovgrad, ili nekoj od državnih institucija na činovničkoj poziciji. Iako su te pozicije jako bitne za funkcionisanje sistema, ovako nešto bi bilo jako neproduktivno, tj. kapacitet i znanje u koje je uloženo ne bi bili iskorišćeni ni u promilu. Zbog toga moramo razmotriti druge modele kako bismo uspjeli da mlade vratimo nazad.

4. Recimo, lično se trenutno nalazim u takvoj situaciji. U februaru bih trebalo da završim doktorat i svakoga dana postavljam sebi pitanje što će biti sa mnom. Poslije dvadeset i tri godine besprekidnog školovanja od Danilovgrada, Podgorice, Zagreba, do Dablina, Padove i Jejla, dolazim u životni trenutak kada doba formalnog obrazovanja završava i kad naučeno i stečeno obrazovanje treba primijeniti, tj. od istoga ostvariti korist kako za mene lično tako i za društvo u cjelini. Kao patrioti, Bandiću, Katunjaninu, Crnogorcu, ne bi mi bilo veće želje nego da ostanem i navedeno iskustvo primjenim na ovim našim kršima. I vjerujte mi, kada bih istovremeno dobio ponudu sa Jejla, na kojem sam bio gostujući asistent u istraživanju, i neke crnogorske naučne institucije, izabrao bih ovu drugu. Mislim da većina onih koji se školuju vani, a među njima i oni koje u tome pomaže država misle isto. Međutim, suočavamo se sa jako velikim problemom limitiranih opcija, posebno u visokom obrazovanju i akademiji, a posebno kada su u pitanju društvene nauke, multidisciplinarne oblasti i one oblasti kojih kod nas trenutno nema.

5. Iznio sam stav da je po mom ubjeđenju uloga Ministarstva da pomogne u sticanju obrazovanja tj. da šalje ‘’umove na brušenje’’, i po mome mišljenju oni ovo rade generalno uspješno. Vjerujem da će u budućim godinama biti više inovativnosti, ali i više para. Međutim, sada postavljamo pitanje ko je nadležan da se ti ‘’izbrušeni umovi’’ vrate doma? Dug je spisak onih koji bi mogli da pomognu u svemu tome, ali, generalno, što se tiče nas koji završavamo doktorate iz raznih oblasti, to je Univerzitet Crne Gore. UCG je institucija koja ima sopstveni budžet koji se mjeri milionima eura, međutim, njegov naučno-istraživački uticaj je na jako niskom novou, što se godinama ističe. Da budemo otvoreni, UCG nikada ne može biti visoko rangirana institucija generalno, ali može biti jako visoko pozicioniran u pojedinačnim oblastima. To je na kraju način na koji mali istraživački univerziteti dobijaju slavu. Na pojedinačnim oblastima. Da bi se takvo nešto ostvarilo, potrebno je fokusirati istraživačku djelatnost kao primarnu, a predavačku kao sekundarnu. Nažalost, kod nas Univerzitet djeluje isključivo kao predavačka insitutucija, ali ne i kao naučno-istraživačka, pogotovo kada su u pitanju društveno-humanističke nauke.

6. Ovu tvrdnju ću opravdati jednim konkretnim primjerom. Na sajtu UCG-a stoji da je u 2024. godini na Pravnom fakultetu, Fakultetu političkih nauka i Istorijskom institutu objavljeno ukupno 11 naučnih radova u časopisima koji se nalaze na prestižnim listama. Po mom mišljenju ovo je porazno budući da se radi o institucijama koje broje preko četrdeset naučnika, a koji bi trebalo da su osnova crnogorske društveno-humanističke nauke. Sa druge strane, u takvoj jednoj situaciji mi postavljamo pitanje povratka crnogorskih naučnika iz inostrastva? Ja mislim da je odgovor na to pitanje i više nego jasan, a ogleda se u tome da je potrebno dozvoliti angažman na fakultetima onima koji to i zaslužuju i svojim referencama opravdavaju. Ne kao predavača, ako već postoji zasićenje u tom smislu, nego kao istraživača, ljudi kojima je primarni zadatak ne puko održavanje časa, već opipljiva naučna djelatnost i impakt tj. uticaj. Takođe, potrebno je afirmisati formiranje istraživačkih centara, kako kao samostalnih jedinica, tako i kao centara u sklopu fakulteta.

7. Nažalost, kod nas još preovladava sistem iz nekih prethodnih decenija kada je u pitanju funkcionisanje visokog obrazovanja i naučne djelatnosti. Da i ne pominjem način izbora u akademska zvanja, u kojem bi glavnu riječ trebalo da igraju naučne reference, ili da se prostije izrazim jednostavno mjerenje ko je bolji naučnik, a na osnovu publikacija i prethodnog naučnog rada. Nažalost, koliko mogu da čujem, to nije praksa kod nas. Ne bira se na osnovu referenci i uspjeha, nego na osnovu poznanstava i protekcija. Kakav bi utisak dobio određeni novopečeni doktor nauka sa Berklija kada bi u docenta bio izabran ne on nego neki njegov kolega koji je završio recimo na Palama? I taj potencijalni tračak nade i želje za ostankom bio bi mu ugašen bez želje da opet proba i mjesecima ili godinama čeka novi konkurs.

8. Vraćam se i završavam ličnim primjerom. Koliko mi gođ moja moralna, patriotska, i najdublja osjećanja, jer ovu državu volim više nego išta i dao bih život za nju u bilo kojem trenutku kao i sve generacije mojih prije mene, nalagala da ja u njoj ostanem i decenijama stečeno obrazovanje u njoj primijenim, neprimjereno je i nemoguće od jednog mladog naučnika očekivati da godinama trune čekajući priliku. Za jednog mladog naučnika prve godine njegove karijere su ključne. U vremenima kada u akademiji i nauci vlada ne tako omiljen, i po mom mišljenju nepravedan moto ‘’publish or perish’’ ili prevedeno na naš ‘’objavi ili nestani’’, prve publikacije i prvi angažman su najbitniji. Značajniji prazan prostor tj. rupa između završetka studija i prve pozicije veoma bi uticao na to da li bi pojedinac ikada više mogao da započne naučnu karijeru. Crnogorski studenti sa vrhunskih svjetskih institucija, kao ni njihove kolege iz cijelog svijeta ne mogu tu rupu da dopušte. Ne možemo da dopuštimo da čekamo godinama na namještene konkurse, a tražimo samo jedno. Samo jedno je potrebno da bismo se vratili doma i nastavili da blistamo u kruni crnogorskog orla, a ne nekih tuđih - dajte nam samo jednu šansu i ne gasite nam nade kojih smo prepuni. Jednom ugašena nada od vlastite domovine je ujedno i posljednja.

Autor je doktorand, Univerzitet u Padovi, Italija

( Alek Barović )