Koliko je zaista bilo žrtava?

Nastavak jučerašnjeg teksta "Šta je Ranković govorio o događaju u Baru"

...Masa mobilisanih je počela da se talasa i protestuje, a neko je iz te gomile u pravcu sprovodnika bacio i jednu ofanzivnu italijansku bombu. Ubrzo je planula i druga bomba. Kada su bombe eksplodirale i time izazvan metež, začuo se povik ”Pobuna Šiptara”! U brdu iznad samog ulaza u krug Duvanske stanice bio je postavljen jedan puškomitraljez. On je odmah počeo da dejstvuje po gustoj gomili, koja je u panici počela da bježi na sve strane. Na povik “Pobuna”, stupila je u dejstvo četa Komande mjesta a i svi građani koji su imali oružje. Mobilisani Albanci su počeli u neredu da bježe prema sjeveru, ka brdima. Jedan bataljon X brigade bio je u Starom Baru. Obaviješten o pobuni, on je u streljačkom stroju stao pred masu. To je bio strašan prizor. Poginulo je oko 400 ljudi, a nekoliko stotina je ranjeno. Ostatak je prikupljen i smješten na predviđeno mjesto. Bili su strahovito preplašeni, spremni da učine sve što se od njih traži.[1]

Ako se uporede sjećanja Đuričkovića sa ostalim, posebno Vujovića, uočava se da se oni u nekim segmentima podudaraju, a u nekim bitno razlikuju (posebno oko pozicije mitraljeza i mitraljezaca), da ne govorimo o razlikama ovih iskaza u odnosu na iskaze koji je od preživjelih regruta sakupio Mustafa Balje. Dok general Boško Đuričković sve to posmatra kao ”pobunu” kojoj je predhodilo ubistvo sprovodnika, vjerovatno skrivanje ubice, bacanje bombi i slično, dotle prezivjeli regruti uglavnom ne pominju te činjenice ili ako ih pominju, to je u aluziji i periferno. Tako je jedan od njih, Mehmed Kaplani, isto vidio na sljedeći način: “Njih dvije stotine nas je sprovelo u Bar i dok su se stražari odmarali u livadi, čuli smo kako je eksplodirala neka bomba. Mi smo mislili da se radi o pucnjavi u gradu. Zatim smo čuli i pucanj. Tada je na bijelom konju naišao komandant te 10. Crnogorske koji je odjednom stražarima koji su odmarali viknuo: ‘Na gotov’s, majku vam vašu’, da bi dalje produžio. U međuvremenu su stražari već bili na nogama. Tu sam vidio nekog ubijenog crnogorskog vojnika. Kažu da ga je ubio neki Albanac koji mu je nakon što ga je taj vojnik odgurnuo od česme dok je pio vodu, uzeo pušku i ubio ga. Nakon toga su tog mladića i još dvojicu masakrirali. Nas su kasnije odveli u fabriku Monopol, gdje nas je dočekao neki oficir riječima: ‘Majku vam vašu, vi ćete se boriti protiv partizana’. Tek smo tada konačno shvatili da nas smatraju neprijateljima partizana. Mi iz Ljubinja smo bili negdje u sredini Monopola. Tu smo vidjeli vojnika koji je okrenuo puškomitraljez prema nama, dok jedan od mojih rođaka, koji je bio sa mnom uplašeno reče: ‘Dajidža, ima da nas strijeljaju’. Ja sam mu, tješeći ga odgovorio da se to neće dogoditi. Samo što sam to izustio počela je neviđena pucnjava na nas. Mnogo je ljudi tu pokošeno. Zatim su se čuli pucnjevi iz svih raspoloživih oružja od strane partizana. Izbezumljeni narod je počeo da vrišti, urla... Mene je metak pogodio u petu, ali sam nekako ćutao”.[2]

Kaplani, koji je nakon ranjavanja bio prebačen u Miločer, a potom u Herceg Novi na liječenje, iznio je sljedeće razloge u objašnjenju onog što se dogodilo: kaže da se radilo o “osveti prema Kosovarima još iz perioda 1935. godine kada je tadašnja vlast Kraljevine Jugoslavije otela zemljište od Albanaca sa Kosova na području Đakovice i Peći i to isto dala Crnogorcima. Mnogo je takvih primjera otimanja tuđeg zemljišta. Jednom katoliku iz Trepetince oduzeto je veliko imanje sa kućom i dato Crnogorcima. Tako su uradili i u Dušanovu i Ljutoglavu kod Prizrena. Otimali su albansko, tursko, muslimansko po čitavom Kosovu. Kada je Njemačka 1941. godine objavila rat, Crnogorci su počeli da bježe preko klisure prema Crnoj Gori. Tada su se Albanci njima osvetili za otetu zemlju”.[3]

U svakom slučaju uz elemente “pobune” koja je očigledno sadržana u uzajamnoj svijesti o “osveti” moglo je doći do događaja u kojem su kondenzovani vjekovi različitog razumijevanja. U svakom slučaju, bilo da se radi o “pobuni”, ”osveti“ ili nečem trećem, naknadno su svi akteri došli do saznanja da se radilo o događaju kojim se niko nije ponosio, čak su mnogi tvrdili da je to bio ”sraman čin” ,”nedopustiva greška rukovodstva”, ”incident ” i slično, što samo otvara nova pitanja koja traže nove odgovore.

O brojevima ili neodgovornom licitiranju?

Postoji nešto zajedničko svim narodima na Balkanu, što dovodi do umjesnog zaključka - nikada im ne vjeruj, a posebno ne onda kada broje mrtve: “svoje“ ili “tuđe” - svejedno. Sklonost ka hiperbolisanju je opšte mjesto iz razloga što se nikada ovdje nije razvila kultura da je ubistvo jednog nevinog čovjeka - zločin i da je morbidno isti pretvarati u statistiku. No, kako je tako nešto opšta pojava, ne možemo zaobići pitanje: koliko je ljudi pobijeno krajem marta i početkom aprila u Baru?

Odgovor na gubitke kod pripadnika X Crnogorske brigade imamo: jedna žrtva, pominjani Dabanović Sava Božo, rođen 1927. godine u Kurilu, ubijen 31. marta 1945. u Kurilu (X Crnogorska brigada). S druge strane priča o stradalnicima među regrutima ima toliko verzija da je sigurno da se malo kojoj od njih može vjerovati.

Zato ovu analizu započinjemo stavovima koji su prisutni na Kosovu: ”Istina o Barskom masakru, kada je krajem marta 1945. godine, strijeljano više od dvije hiljada Kosovara još uvijek je pod velom tajni ili je malo predstavljena, našoj, kosovskoj ali i široj javnosti. Za taj masakr niko do sada nije odgovarao, nisu ni rasvijetljene okolnosti i motivi, ali je izvjesno da su zločin počinili partizani, dok su stradalnici bili kosovski mladići, regruti, sakupljeni iz različitih sredina. Ovaj događaj u Baru, ostat će upamćen kao jedna od najvećih masovnih egzekucija na tim prostorima u režiji partizana. Nije utvrđeno koliko je ljudi ubijeno. Brojke variraju od 400 do 450 ljudi (službeni partizanski hroničari), 1.500 do 2.000 (albanski historičari), u zavisnosti od izvora, dok postoje i procjene prema kojima je u Baru ubijeno više od četiri hiljade ljudi. Masovna grobnica žrtava barskog pokolja je otkrivena tek poslije više od pola vijeka nakon zločina, ali o tome nema nikakvih dokaza. Navodno ju je otkrio 17. septembra 1996. godine, kosovski historičar, prof. dr Zekerija Cana[4].

U svakom slučaju, tada Cana nije znao za rukopis Vujovića, koji navodi: ”Jošt prve večeri ispred noći, istovremeno kad i ranjene za bolnicu, naši partizani prikupili su na željezničkoj stanici mrtve leševe Kosovaca, utovarivali su ih u vagone, da bi se prebacili mrtvaci negdje dalje od Bara. Sakupljeno je oko XXX -700, sedam stotina, mrtvih, ispunjeno puna četiri vagona, naslaganih mrtvih Kosovaca. Puni su ovi Kosovci bili novca, pogotovo leka. Imali su mnogi i nakita i satova, većinom džepnih turskih lančeva, prstenja i para. Bilo ih je i od onih koji su ponešto uzimali, kada su ih ubacivali u vagone, mada je to bilo strogo zabranjeno, nekako mi se ovo sve mrsko činilo.Tako su oko 700 mrtvih leševa odvezeni željeznicom, negdje ispod Sutormana izvučeni, nasuti benzinom i zapaljeni. Pošto se nije imalo vremena i ko je mogao toliku masu zakopat”.

Dakle, lokacija masovne grobnice još nije precizno utvrđena, a igra brojevima mrtvih je vidljiva već kod prve komparacije različitih izvora. Čini nam se da je u tome najbliži objektivnoj procjeni samostalni istraživač i urednik “Pirotskog zbornika” Goran Nikolić, koji je u traganju za ovim podatkom logično pošao od toga (na osnovu primarnih izvora) koliko je regruta transportovano do Bara. Ovdje treba imati na umu da je tokom marta i aprila 1945. iz Prizrena do Bara bilo upućeno šest grupa ešalona regruta. Dakle, nijesu svi regruti transportovani istovremeno i nas zbog toga zanima samo ona grupacija koja je u Bar pristigla prije 31. marta, odnosno 1. aprila 1945. Prema raspoloživim izvorima u martu su uz pratnju jedinica 27 srpske brigade 46 divizije JA, transportovana tri ešalona: prvi je krenuo iz Prizrena 24. marta sa 2.394 regruta, drugi 26. marta sa 2.382 regruta i treći 27. marta sa 2.700 regruta. Na osnovu ovih podataka preuzetih iz Izvještaja štaba 46 divizije sačinjenog 8. aprila 1945, kao i iz izvještaja sačinjenog još 27. marta, dakle prije događaja, ukazuje da je u Bar sigurno prije 31. marta bilo pristiglo 4.776, odnosno 7.476 regruta, uz pretpostavku da je treći ešalon mogao pristići u Bar za tri, odnosno četiri dana.

Nikolić zbog toga tvrdi “da je u Baru pobijen deo drugog martovskog ešalona (od 2.382 regruta)”.[5] Partizanski izvještaji pominju cifre od 450 mrtvih i 120 ranjenih. Đuričković, Masoničić i Vujović operišu ciframa od 700 pobijenih, što bi bilo negdje oko 34-35 % procenata od regruta drugog ešalona. U svakom slučaju niti cifra od 452 niti ona od 700 nema precizno heurističko utemeljenje, te čak ni proizvoljno pisanje Vladimira Dedijera o 500-600 pobunjenika, koji su svi pobijeni[6], nije ništa drugo do samo nedokazano mišljenje.

Mišljenja smo da se, sve dok se ne pronađe Izvještaj koji pominje da je sačinio Boško Đuričković dan nakon zločina, ili neki drugi izvještaj koji je po mnogim izvorima sačinjavan nakon rata, kalkulisaće se ciframa i proizvoljnim tumačenjima. Cinično zvuči konstatacija ”da kada ubijete jednog nevinog čovjeka da je to zločin, a kada ubijete stotine njih, da je to statistika”. Odokativne metode u toj statistici su samo neutemeljena mišljenja, ako ne povjerujemo kolegi Đuru Vujoviću koji u svojoj knjizi o NOB-u Crnoj Gori o ”barskom masakru” skoro i ne govori, već citira Boška Đuričkovića a i nas obavještava da je ”obaviješten da o ovom slučaju postoji izvještaj Veljka Mićunovića, onda načelnika OZNE za Crnu Goru”.[7]

Uvjereni smo da ono što je bilo niko ne može promijeniti i da će dodatna istraživanja ove problematike učiniti besmislenim napor političkih paradera i profitera, intelektualnih egzibicionista i drugih, da ovo pitanje eksploatišu kao još jednu ”bijelu mrlju” naše novije istorije.

Autor je redovni član CANU, BANU i DANU

Kraj

__________

[1] Đuričković, n. d. 1990, 325-327; Nikolić 95.

[2] Vidi: Balje, 103.

[3] Ibid.

[4] Autor ovih redova se u to vrijeme sreo sa pomenutim profesorom Canom, koji je očigledno bio praćen od državnih organa i tada nijesam imao saznanja da odgovorim na pitanje: gdje može biti grobnica pobijenih, ali sam kasnije saznao da je Cana pronašao neki lokalitet negdje oko Tuđemila za koji je tvrdio da bi mogao biti lokalitet grobnice.

[5] Nikolić Goran, n.d. 90.

[6] Vidi: Vladimir Dedijer, n.d. str. 910.

[7] Vujović Đuro, Crna Gora u Narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945, Podgorica 1997.

( Prof. dr emeritus Šerbo Rastoder )