Opet genocid pred očima čitavog svijeta?

Prsti su joj sasvim tanki, samo kost i koža. Nervozno okreće prsten koji joj gotovo spada sa prsta. Hasaina, četrdesetpetogodišnja Sudanka, i dalje je i psihički i fizički potpuna ruševina.

Prošlo je oko pola godine otkako je majka sa svoje četvoro djece prežvjela masakr u rodnom El‑Faširu, u ratom pogođenom sudanskom regionu Darfuru. U međuvremenu su uspjeli da pobjegnu u Ugandu, gdje su danas izbjeglice. I svjedoči:

"Svojim očima sam vidjela genocid i doživjela ga na sopstvenoj koži“, govori kroz suze Sudanka našim novinarima.

Sve odlike genocida

U Sudanu već tri godine traje rat. Humanitarne organizacije procjenjuju da je na stotine hiljada ljudi poginulo u borbama ili od posljedica rata. Nasilje je dostiglo vrhunac prošlog oktobra: milicija RSF (Snage za brzi odgovor), koja se bori protiv vladine vojske i njenih savezničkih milicija, nakon duge opsade zauzela je El‑Fašir, najveći grad regiona Darfur, i počinila masakr ogromnih razmjera nad civilnim stanovništvom. U tih samo nekoliko dana u potpunosti se promijenio život naše sagovornice.

"Ta zvjerstva pokazuju obilježja genocida“, zaključuje glavni istražitelj Ujedinjenih nacija (UN) Mohamed Čande Otman u razgovoru za DW. On je u februaru, nakon otprilike tri mjeseca istrage, pred Savjetom za ljudska prava Ujedinjenih nacija u Ženevi predstavio izvještaj na 30 strana i istovremeno ga predao Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu. Svoje zaključke, kako kaže, bazira na tri ključna nalaza:

"Prvo, postojanje masovnih ubistava. Drugo, mučenje i stravično seksualizovano nasilje. I treće, dugotrajno izgladnjivanje kroz uskraćivanje humanitarne pomoći i uništavanje medicinskih ustanova.“

Bijeg je bio nemoguć

Više od 18 mjeseci RSF je držao El‑Fašir u opsadi. Internet i telefonske mreže bili su isključeni. Ni zrno pirinča, ni kap benzina nisu mogli da prođu kroz drumske blokade RSF‑a. I niko nije mogao da pobjegne.

U El‑Faširu se nalazilo i komandno mjesto 6. divizije vojske, protiv koje se RSF borio. U početku su vojnici uspijevali da brane grad. Zatim je RSF presjekao svako snabdijevanje, a i stanovništvo je proglašeno "neprijateljem“. Kada su se vojne jedinice na kraju predale, oko 250.000 preostalih stanovnika bilo je u potpunosti prepušteno na milost i nemilost RSF‑u.

Među njima i ova majka sa svojom porodicom. Kada je RSF u noći između 25. i 26. oktobra 2025. godine zasuo grad artiljerijskim granatama i dronovima, naša sagovornica je pobjegla sa svojom malom decom. To je bio poslednji put da je vidjela muža, koji je želio da pomogne ranjenom rođaku.

Neprijateljska milicija je tokom opsade bagerima oko grada iskopala rov dug 30 kilometara, širok i dubok po četiri metra. Iza njega je podignut zemljani nasip — nepremostiva prepreka, kako danas kaže:

"U haosu sam pala u rov, zatrpali su me zemlja i leševi. Kada sam došla sebi, već je bilo svijetlo. Oko sebe sam vidjela toliko mrtvih.“

Tako se bjekstvo završilo zarobljeništvom. Nakon što je rođak iz Australije platio otkupninu, ona i njena djeca na kraju su pušteni i, poslije brojnih peripetija, stigli su u izbjeglički logor u Ugandi.

RSF se čak i hvalio zverstvima

Milicija je sama dokumentovala svoje zločine, a takvih svjedočanstava ima bezbroj. Nakon potpunog komunikacionog mraka, internet je ponovo uključen i oni su na svom Telegram-kanalu objavljivali video‑snimke zločina iz neposredne blizine, praćene pompeznom muzikom. Objavljeni su i snimci iz vazduha terenskih vozila koja su se kretala gradom. Vidi se rov i hiljade ljudi koji su pokušali da pobjegnu, ali su upali u smrtonosnu zamku iskopanog jarka.

Na jednom snimku vidi se kako komandant RSF, Abu Lulu – jasno prepoznatljiv po raščupanoj kovrdžavoj kosi, što potvrđuju brojni mediji i istraživački instituti – puca u sve one u rovu koji su još živi. Drugi video, snimljen istog dana u bolnici u El‑Faširu, prikazuje borce koji prolaze kroz napola razrušenu zgradu i pogubljuju sve koji još živi leže u krevetima ili čuče na podu: ratni zločin i zločini protiv čovječnosti — pred kamerama.

Masovna silovanja – od bebe, do bake

Prema procjenama Međunarodne organizacije za migracije (IOM), samo oko 100.000 ljudi uspjelo je tog dana nekako da pobegne. Neki su, poput naše sagovornice i njene djece, stigli u Tavilu, izbjeglički kamp udaljen 70 kilometara jugozapadno, gdje su konačno dobili hranu.

Tamo je radio i Bob Kičen iz Međunarodnog komiteta spasa (International Rescue Committee), jedne od rijetkih humanitarnih organizacija koje su se usudile da djeluju u Sudanu. Razmjere brutalnosti kojoj su ljudi bili izloženi duboko su ga potresle, kaže Kičen:

"Gotovo svi s kojima smo razgovarali bili su seksualno zlostavljani“ – bez obzira na uzrast, od beba do baka. "Uglavnom se radilo o grupnim silovanjima izuzetne brutalnosti – to nasilje je jasno služilo kao sredstvo kažnjavanja.“

I sateliti su sve zabilježili

Ono što se tokom mjeseci opsade dešavalo u El‑Faširu uglavnom je prošlo nezapaženo u svjetskoj javnosti i tek povremeno bi se pojavila poneka kratka vijest. Tim forenzičara s ugledne američke Škole Jejl za javno zdravlje uspio je da događaje prati gotovo u realnom vremenu pomoću satelitskih snimaka.

U svojoj najnovijoj analizi, američki stručnjaci dokazali su da je RSF još prije napada uništio polja i seoska naselja u okolini koja su snabdijevala grad hranom, kako bi se stanovništvo izgladnilo.

Iz orbite su forenzičari tokom oktobra, nakon što je RSF zauzeo grad, na prašnjavim putevima mogli da prepoznaju leševe, pa čak i mrlje krvi. Izbrojali su oko 150 gomila tijela i brojne masovne grobnice, kaže Nejtanijel Rejmond sa Univerziteta Jejl. Njegov tim pokušava da procijeni broj žrtava. On vjeruje da se najmanje "oko 70.000 ljudi mora smatrati mrtvima ili nestalima“.

Nakon opsade El‑Fašira, koju gotovo niko nije želio da vidi, oktobarski masakr ipak je izazvao šok širom svijeta. Sve su glasniji pozivi na nezavisnu istragu.

Za Hasainu koja je u izbjeglištvu, dio krivice snosi međunarodna zajednica: "Svjetska zajednica nas je ostavila na cjedilu. Morala je da interveniše već tokom opsade kako bi spriječila najgore. Ali ništa se nije dogodilo. Opet.“

( Deut, Deutsche Welle )