Zapad i dalje ne razumije Rusiju

Već četiri godine traje napad Rusije na Ukrajinu u punom obimu, a zapadni posmatrači i dalje ne razumiju strategiju Kremlja. Jedni smatraju da ona uopšte i ne postoji, da je ponašanje Rusije iracionalno, odnosno nepredvidljivo. Drugi tvrde suprotno: Rusija sprovodi pažljivo osmišljeni dugoročni plan osvete, u kom je zauzimanje ukrajinskih teritorija - samo prvi korak. Oba objašnjenja su pogrešna.

Rusija nije započela svoj brutalni rat protiv Ukrajine i nije razrušila bezbjednosnu arhitekturu u Evropi iz hira, a razmišljanja predsjednika Rusije Vladimira Putina o tom ratu kao o sudaru civilizacija (egzistencijalnoj borbi protiv zapada koji želi da uništi Rusiju) nije tek pozorišna predstava. Istovremeno, ta retorika ne dokazuje postojanje u potpunosti formirane imperijalne ideologije, a još manje sveobuhvatnog projekta globalne transformacije.

Putin Rusiju vidi kao silu i civilizacijsku protivtežu zapadnom liberalizmu, ali on nema konzistentan plan za preoblikovanje svijeta, da i ne govorimo o mogućnostima da to učini. Upravo ta slabost određuje odluke koje Rusija donosi. Budući da nije baš toliko jaka kao koalicija kojoj se suprotstavlja, ona se usredsredila na destabilizaciju a ne na dominaciju.

Dobijena "strategija" nije ni slučajna a ni pažljivo osmišljena; ona je nestabilna i sklona eskalaciji. I u skladu je sa hijerarhijom prioriteta, koje zapad očigledno ne shvata u punoj mjeri. Putin glavni prioritet (a to je prizma kroz koju se posmatraju sve spoljnopolitičke odluke u Rusiji) uvijek je isti - očuvanje režima i suverene kontrole, za šta je, prije svega, potrebna kohezija elite i unutrašnja stabilnost.

Drugi Putinov prioritet je da se održi kontola Rusije nad susjednim zemljama, uključujući sprečavanje prodora NATO-a i Evropske unije u njih. U tom cilju, spreman je da demonstrira veliku silu i plati nevjerovatnu cijenu, uključujući ekonomski pad, međunarodnu izolaciju i ogroman broj poginulih i ranjenih. Nije slučajno što je Putin napao Ukrajina nakon što je ta zemlja objavila da namjerava da produbi veze sa zapadom. Više od teritorije, Kremlj želi da kontroliše orijentaciju zemalja koje nastavlja da smatra dijelom svoje sfere uticaja.

Sprečavanje konsolidacije svjetskog poretka, "neprijateljskog" prema Rusiji, zauzima treće mjesto u ovoj agendi. Rusiji nedostaje ekonomski uticaj, savezi i ideološka privlačnost da izgradi alternativni sistem. I novi poredak ne može nametnuti silom. Šta može da uradi? Pošto je nuklearna sila sa velikim rezervama energetskih resursa i visokim stepenom tolerancije na rizike, ona može djelovati kao "saboter", primjenjujući hibridne taktike koje su jeftinije i koje su lakše za masovnu upotrebu od tradicionalnog oružja.

Kad je riječ o Evropi, ovo ne podrazumijeva osvajanje već napad na unutrašnju koheziju evropskih zemalja. Pritisak na energetska tržišta, sajber operacije i podrška prijateljski prema Rusiji nastrojenim političarima koji polarizuju - sve to u Evropi služi istim ciljevima kao i bombardovanje Ukrajine: da oteža zbližavanje, poveća fragmentaciju i ometa koordinisane odgovore.

U odnosu na SAD, Rusija se oslanja na odmjerenu igru na ivici. Nuklearna retorika i diplomatija kontrole naoružanja instrumenti su koji treba da natjeraju da Rusija bude priznata kao nezaobilazan igrač i velika sila, ali ne radi prestiža već da bi izbjegla marginalizaciju. Zadatak je i dostizanje pregovaračkog značaja, a ne integracija u svjetski poredak koji predvodi zapad.

Na Bliskom istoku i u nizu regiona u Africi, djelovanje Rusije u velikoj su mjeri određene oportunizmom. Intervencija u Siriji učvrstila je regionalni autoritet Rusije bez velikog troška. Transakciono partnerstvo sa Iranom povećava mogućnosti te zemlje da osporava zapadnu hegemoniju (što indirektno koristi Rusiji), ali ne isključuje konkurenciju za regionalni uticaj. S Putinove tačke gledišta, zadatak nije da se oblikuje regionalni poredak, već da se uz malo ulaganja proširi ruski uticaj, uz istovremeno održavanje fleksibilnog stava.

Pogled kroz ovu prizmu pokazuje da se ponašanje Rusije objašnjava koliko uzdržanošću, toliko i ambicijama. Putin ide na eskalaciju kada su ugroženi ključni interesi Rusije, a djeluje transakciono kada to nije slučaj. Šteta po reputaciju radi očuvanja režima i strateške dubine - cijena je koju je spreman da plati. U međuvremenu, ulaganje u fragmentaciju Rusiji otvara nove mogućnosti da koristi svoj uticaj.

Nesposobnost zapada da precizno razumije namjere Kremlja prouzrokuje političke greške, među kojima je nedovoljna pripremljenost za eskalaciju, pretjerani fokus na ograničavanju teitorijalne ekpanzije, pogrešno vjerovanje u moć sankcija. Kada se legitimnost sistema, između ostalog, zasniva na tvrdnjama da spoljne sile navodno nastoje da unište rusku civilizaciju, mjere ekonomskog pritiska tih istih spoljnih sila samo povećavaju povjerenje u tvrdnje režima. U tom smislu, sankcije zapravo pomažu Putinu da postigne svoj glavni cilj - opstanak režima. Osim toga, i dalje se često govori o mogućnosti diplomatskog "resetovanja", jer je napetost ponekad pogrešno razumije kao problem tona u komunikaciji, a ne kao sukob strateških ciljeva.

Posljedice prelaze granice Evrope i Sjeverne Amerike. Srednje sile i zemlje u razvoju moraju da izgrade otpornost, između ostalog i kroz saradnju. I ovdje nastojanje Rusije da proširi svoj uticaj otvara mogućnosti za transakcionu interakciju. Tamo su gdje ruski interesi imaju karakter sredstva za postizanje cilja i nisu egzistencijalne prirode, druge zemlje mogu ograničiti njen uticaj i ponekad izvući ustupke.

Ipak, interakcija sa Rusijom nosi rizike. U fragmentisane sisteme lakše je prodrijeti. Na polarizovana društva lakše je vršiti pritisak. Slabe institucije je lakše blokirati. Rusija to dobro razumije i dokazala je svoju sposobnost da naruši koordinaciju, produbi podjele i koristi institucionalne slabosti u sopstvenom interesu.

Rusija ne može da stvori cjelovit alternativni svjetski poredak, ali može da podriva koheziju unutar postojećeg. Zato svjetski lideri moraju da se pripreme za nove poremećaje, a to zahtijeva jačanje otpornosti, proširenje saradnje i zaštitu saveza suverenih država od spoljnih pritisaka.

I. Bondarenko je istraživačica i aktivistkinja za ljudska prava u Memorialu

D. Slit je viši politički savjetnik u Institutu Tonija Blera za globalne promjene

Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)

( Inna Bondarenko, Daniel Sleat )