Zaječarski akovi

Dan je sunčan. Odmah iza Niša, kod Malče, isključujemo se sa auto-puta za Pirot. Ime ovog sela urezalo se u kolektivnu memoriju zbog Malčanskog berberina, pedofila i silovatelja koji je šišao svoje žrtve. Odbacujem ovu ružnu asocijaciju. Predjeli kroz koje prolazimo – olistalo pobrežje – zapravo su izuzetno lijepi. Priroda nije monstruozna čak ni kada ubija. Zlo je dio čovjekovog svijeta.

Zabavljaju me nazivi nekih mjesta. Do Zaječara, gdje smo se uputili, pročitao sam na krajputaškim tablama: Pasjača. Grbavče. Prekonoga. Rgošte. Potrkanje. Moj favorit je selo Žlne. Riječ starija od žune, djetlića, drvodublje. Glasovni prelazak sa „l“ na „u“ desio se svuda u ovom jeziku osim u jednom selu, koje čuva govor naših predaka.

Na jednoj benzinskoj pumpi na kojoj jasno piše NIS pokušavamo da platimo bankovnim karticama. Na kasi nas podsjećaju da je to zbog američkih sankcija nemoguće. Vadi nas dinarska gotovina. Bizaran je današnji svijet, svi se pravimo da je sve u redu, a navodno daleki rat je upuzao i u običnu benzinsku pumpu na jugoistoku Srbije.

Prođemo Svrljig, popnemo se na Tresibabu, odozgo po vedrom danu već vidimo Knjaževac. Poslije njega Zaječar nije daleko.

KAD SU RADULE BILI BEGOVI

U grad ulazimo ulicom Ljube Nešića, narodnog heroja koji je 1941. poginuo kao partizan. Odsijedamo u Ulici 7. septembra – na taj dan je 1944. prvi put oslobođen Zaječar i donedavno je to bio i gradski praznik. Nisam čestito ni stigao u grad, a imena ulica me podsjećaju na prošlost koja nikako ne umije da prođe. Jedni bi da je izbrišu, drugi bi da pamte.

Hodamo ulicom koja vodi u centar. Osluškujem razgovore ljudi u dućanima, na ulici, monologe vlasnika pametnih telefona koji govore u hodu. Zvuči mi poznato i prisno. Sličnu melodiju čujete od Kumanova preko Leskovca pa evo do timočkog kraja. Lingvisti imaju svoj naziv za ove govore – prizrensko-timočki dijalekt. Bugarski lingvisti ga svojataju, makedonski ih definišu kao sjeverne govore makedonskog jezika. Srpski lingvisti se ne obaziru na ovakve stavove, smatrajući narečja ovih ljudi varijacijama srpskog. „Idem si doma“, čujem. Ili „odoše si gosti“. Počinjem da se osjećam kao u Leskovcu.

Ulica nije drugačija od onih u varošima od nekoliko desetina hiljada ljudi u Srbiji. Poneka oronula fasada, splet kablova nad glavama, tu i tamo u nizu radnji udjenuta i kladionica. Ali onda u punom sjaju zablista balkanska bondručara. Radul-begov konak. Njegov nastanak je maglovit. Prvi put se spominje u izvještaju jednog austrijskog oficira 1784. godine. Lokalno predanje ga vezuje za nepoznatog turskog bega.

Po oslobođenju od Turaka, konak pripada najbogatijem zaječarskom trgovcu Radulu Gligorijeviću, da bi ga docnije od njegovih potomaka otkupila opština. Danas je ovaj istorijski biser dio Narodnog muzeja u Zaječaru.

ZEČEVI ILI PAŠE?

Sjedimo na glavnom trgu, na kojem su impozantna zgrada Muzeja, hotel Srbija i novootvorena bašta skupog restorana Evropa. U blizini je i česma koja me podsjeća na onu terazijsku.

Spram sve većeg jutarnjeg blještavila ističe se crna silueta spomenika poginulim ratnicima u Balkanskim ratovima kao i u Prvom svjetskomu ratu. Ukrašen je lovorovim vijencima na postolju, u kojima su ispisana mjesta borbi. Tri bronzana srpska ratnika su na vrhu. Otkriven je 1929. Zapravo, zovu ga Spomenik ratnicima Timočke divizije. Tvorac je Frano Menegelo Dinčić, umjetnik rođen u Kotoru, koji se školovao u Pragu, Minhenu i Parizu. U Beograd dolazi 1928. i tamo ostaje do kraja života.

Još kao klinac čuo sam za Zaječar – čim sam počeo da se interesujem za rok, jer se svake godine tamo održavao festival Gitarijada. U osnovnoj školi sam učio ruski, pa sam znao da se na tom jeziku zec kaže zajac. Zamišljao sam grad na zečijim šapama. Tek kasnije sam saznao da je na komšijskom bugarskom ta riječ slična – zaek. Dok je leskovački zec – zajac. A u zaječarskom kraju je to zajec.

Lokalna saga kaže da je Zaječar dobio ime po mnoštvu zečeva koji su se vrzmali oko naselja koje turske hronike prvi put pominju 1466. Zapravo, po čovjeku koji je pazio na zečeve i zvao se zaječar. Tada je to naselje od osam porodica pripadalo Vidinskom sandžaku. Možda ipak nisu zečevi bili kumovi, već, kako tvrde drugi izvori, Said Ašar paša, koji je na ušću Crnog i Belog Timoka sagradio imanje, naselivši ga stanovništvom iz Bugarske i Vlasima. Lokalno stanovništvo je Said Ašar čulo kao Zaidšar.

Pošto ovo nisu raspetljali ni mjesni hroničari, neću ni ja, dok usred lijepog prepodneva razmišljam o zečevima, pašama i ćudljivoj istoriji graničnih područja.

UGANDA U ZAJEČARU

Odavde nas put navodi kraj pijace koja subotnjim danom okolne ulice pretvori u šarmantni balkansko-orijentalni haos. Podsjetila me na pijacu koju ima Struga – slična betonska kocka ispod koje se odvija život trgovačkog mravinjaka.

Vrijeme je da potražimo mjesto na kojem se kafa ispija dugo i polako. Blagodeti civilizacije poput interneta omogućili su mi da pronađem neobično mjesto odmah iza spomenika najpoznatijeg čovjeka rođenog u Zaječaru – Nikole Pašića.

Vjerovatno bi slavni radikal bio začuđen kada bi saznao da u njegovom rodnom gradu postoji afrička radnja sa kafićem – Uganda Connect.

Poslije Beograda na vodi i Niša, ova varošica u kojoj živi jedva nešto više od trideset hiljada ljudi, tek je treće mjesto u Srbiji na kojem se pije i prodaje prava kafa iz Ugande. Pošto smo propustili da posjetimo ove kafanske ambasade afričke zemlje u dva velika grada, ovdje nam to nije promaklo. I nismo se pokajali. Preko ruba šoljice mogli smo da posmatramo Nikolu Pašića kako ukočen na svom pijedestalu ćuti i vjerovatno razmišlja o svim istorijskim zamkama koje je izbjegavao kao i o svim radikalskim korupcionim posrnućima u kojima je učestvovao.

KOJEG POPA PLAŽA?

Odavde šetamo do zaječarske željezničke stanice. Na njoj kao da je vrijeme stalo. Nema ljudi. Nema ni vozova. Samo šinobusi – autobusi na šinama koji pokupe ponekog putnika i onda peron satima opusti.

Na satu je stalno isto vrijeme. Nije pet do dvanaest već dvanaest i sedam.

Prelazimo prugu i poslije desetak minuta smo na obali Crnog Timoka. Šetalište pored njega potiče još iz Titovog vremena. Uskoro nailazimo na Popovu plažu, lijepo uređeno gradsko izletište. Odbojka na pijesku, mali fudbal na vještačkoj travi, košarka, rukomet na tvrdoj podlozi, badminton, šah na otvorenom, dječije igralište.

Sa mosta sam posmatrao rijeku i pitao sam se zašto jedan Timok ima u imenu crnu, a drugi bijelu boju.

Spajaju se negdje na obodu grada, tako da je istinska gradska rijeka samo Crni Timok.

Tog dana smo se nahodali Zaječarom. Izvan centra ulice su, kao i drugdje u Srbiji, sačinjene od dva niza porodičnih kuća. Dvorišta su uredna skoro kao u Pirotu. I ovdje zjape napuštene kuće. Domaćini ponekad u dvorištu izgrade veću, pristojnu kuću. Ali staru, roditeljsku, prizemnu i naherenu, niti ruše niti obnavljaju. Ona se urušava sama od sebe.

Ima i ovdje primera oronule nedovršenosti. Goleme kuće, napola dovršene. A već ih načelo vrijeme. Nedovršenost, moguće, ima i neko racionalno jezgro. Možda je porez veći ako konačno omalterišeš kuću. Ja sam sklon da vjerujem, da se želje i mogućnosti naših ljudi beznadežno i zauvijek razilaze. I da ljudi odluke donose prema tome što im je milo, ali bez nekog određenog plana. Pa onda rezultati budu polovični.

NEKA GA SEDLA MORE TAJ HAJDUK VELJKO

Jednom takvom ulicom izbijemo kod spomenika hajduku Veljku Petroviću. Srpski nacionalni junak iz Prvog srpskog ustanka borio se za oslobađanje Srbije od Turaka, ali je vrsta narodnog junaka i u Bugarskoj i u Makedoniji. Rođen je u Lenovcu, petnaestak kilometara od Zaječara.

Meni odmah unutrašnjim akustičnim prostorom počinje da odzvanja pjesma benda Suncokret Kara Mustafa. Starija je od ovog spomenika.

Koj' će ti sedla more tvog brzog ata? Koj' će ti paše more tvoju britku sablju?

Bre, gidi, aman deli Kara Mustafa

Neka ga sedla more taj Hajduk Veljko. Neka je paše more taj Hajduk Veljko

Jer je on – bolji junak od mene.

Nije Suncokret usamljen u muzičkoj obradi narodnog blaga. „Kara-Mustafa” je narodna pjesma iz Šeste rukoveti Stevana Mokranjca koja veliča srpskog junaka Hajduk Veljka. Bolesni turski vođa Kara-Mustafa priznaje njegovu superiornost i ostavlja mu sablju i suprugu. Ova pjesma, koju je Mokranjac uobličio kao trijumfalni finale, takođe postoji u makedonskoj tradiciji.

Nisam se sa umjetničkom kanonizacijom ovog hajduka sretao samo na časovima muzičkog ili u muzičkim emisijama Radio Beograda. Čitao sam još u djetinjstvu i roman Hajduk Veljko. Napisao ga je Dušan Baranin 1965. godine.

Ostavljamo Veljka i njegovu pozamašnu sablju i krećemo u potragu za kafanom koju nam je preporučio gazda kod kojeg smo odsjeli. Na putu do nje opet ćemo proći kroz centar. Zgrada Opštinskog doma, započeta 1909, završena zbog ratova tek 1923. privlači moju pažnju. Jedna od najljepših građevina varoši govori mi šta bi se desilo kada bi se stara građevinska supstanca melanholičnih, oronulih srpskih gradova obnovila, kada bi pročelja bila popravljena i našminkana.

ZORAN I SVEMIRCI

Kafana se zove Dva brata. Kao što sam na ulici prepoznao sličnost govora ovih ljudi sa govorima između Leskovca, Niša i Pirota, tako nam je ova kafana pokazala da i Zaječar valja ubaciti na gurmansku mapu zemlje sa ovim gradovima. Lepinja iz furune je zaista pripremljena samo za nas i vruća je izašla na sto, podsjećajući na istambulski „ekmek“. Ovčija pljeskavica je zaista bila od od ovčijeg mesa. A „Salata Dva Brata“ jeste imenom prerušena izvrsna moravska salata.

Prije nego što smo došli ovamo za trenutak smo poželjeli da uđemo u sam epicentar zaječarskog roštilja – Kod Mede. Tamo su pljeskavice predimenzionirane. Ali valja nešto ostaviti i za sljedeći put.

Odavde se Ulicom Svetozara Markovića – još jednog čuvenog Zaječarca – vraćamo prema centru. Tu će nas dočekati spomenik čovjeku koji je za života – umro je prije više od četiri decenije – bio kralj humora i improvizacije u srpskom pozorištu. Figura se nalazi ispred igraonice Svemirac. U tome ima nekog metafizičkog humora.

Oni koji su osamdesetih vidjeli Zorana Radmilovića u predstavi Radovan III u Ateljeu 212 znaju o čemu se radi. Svim drugima ostaju snimci. A mogu i da nam vjeruju na riječ da se takvi rijetko rađaju.

Mnogi poštovaoci ovog glumca ne znaju da je on porijeklom Njemac. Njegov deda po ocu zvao se Rihard Lang, bio je arhitekta. Oženio se Zoranovom babom Stevkom, prihvatio pravoslavlje i uzeo ime Radmilo. Otud porodično prezime Radmilović.

Zoranov grad ga je upisao u svoju mapu. Pored spomenika, postoji i ulica njegovog imena. Osim toga, pozorište se zove po njemu.

OD CRKVE DO PIVA

Sjutradan prije odlaska prošetamo simpatičnom pješačkom zonom od Narodnog pozorišta Timočke Krajine, pored lijepe bašte Džez kafea sve do Gostoprimnice – kafea sa najljepšim imenom u gradu. Čini mi se da on na neki način pripada Sabornoj crkvi koja se nalazi sa drugje strane ulice.

U lijepom crkvenom dvorištu je gužva. Trubači podižu raspoloženje svatovima. Mlada se hvata u kolo. Da mi neko usred noći pokaže ove prizore, znao bih da je to negdje u Srbiji.

Gradnja crkve Roždestva Presvete Bogorodice počela je u proljeće 1834. Knez Miloš je izričito podržao njenu gradnju i lokalnoj vlasti naredio da obezbijede ljude i materijal za hitno podizanje crkve. Naređenje je djelovalo jer je crkva bila izgrađena do kraja te godine. Zvonik je građen odvojeno od crkve, zvona za njega su izlivena u Kragujevcu.

Trubači neumorno sviraju sve dok ih ne prekinu kragujevačka zvona, pozivajući ljude da uđu u crkvu.

I mi se uputimo u kafe Uganda na našu oproštajnu kafu. Razmišljam o tome šta je sve Zaječar dao Srbiji. Od Pašića, preko Svetozara Markovića, Zorana Radmilovića ali i braće Radenković – članova benda Zlatni prsti koji su davne 1970. pogurali Gitarijadu. Kao klinac sam maštao o tome da jednom nastupim na toj bini.

Ipak, najpoznatiji zaječarski brend je Zaječarsko, pivo koje prema mišljenju pivopija spada u sam srpski vrh.

Godine 1875. u izvještaju načelnika sreza zaječarskog upućenom ministru unutrašnjih djela Srbije stoji: „Prošle godine pivar ovdašnji proizveo 2.000 akova piva, koje se u samom narodu znatno troši”. Ovaj dokument svjedoči da se u Zaječaru proizvodilo i pilo pivo znatno prije zvaničnog datuma osnivanja Zaječarske pivare 1895.

Pivara je danas dio koncerna Hajneken, ali je, čini mi se, uspjela da sačuva osebujnu lokalnu notu – jedino što vrijedi u globalizovanom svijetu.

Odlazimo iz Zaječara sa osjećanjem da je grad istorijski mnogo značajniji od njegove stvarne veličine. I da bi u nekoj srećnijoj zemlji bio bogata, dotjerana varoš.

Na izlasku iz grada vidim sa lijeve strane onu binu na kojoj sam sedamdesetih poželio da sviram. U blizini je i novi stadion – poput letećeg tanjira koji je zalutao na obale Timoka.

Aktuelni koncept modernizacije želi da impresionira na pogrešan način. Mnogo su ljepša neka zaječarska dvorišta sa procvjetalim voćnjacima.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )