Da razvedri više Gore

Postoje države koje izgube rat. Neke izgube i teritoriju. Crna Gora je tokom jednog vijeka izgubila nešto dublje i opasnije: naviku na slobodu.

Zato obnova državnosti 21. maja 2006. godine nije bila samo povratak pasoša, zastave i mjesta u Ujedinjenim nacijama. Bila je jedinstvena prilika i da se da novi istorijski odgovor na pitanje koje svaki totalitarizam pokušava da uguši: čija je ova zemlja i kome služi njena vlast?

Dvije decenije kasnije, odgovor je neprijatan. Crna Gora ima zastavu, pasoš i međunarodno priznatu državu, ali nema ono bez čega sve to ostaje scenografija bez sadržaja: ozbiljnu, funkcionalnu i odgovornu državu.

Suverenost je vraćena. Država nije izgrađena. Bila je zarobljena - i dijelom je to ostala do danas.

Od 1916. do 2020. godine Crna Gora je živjela u kontinuitetu političke zarobljenosti. Mijenjali su se samo njeni čuvari i okupatori: okupacija 1916, nelegitima Podgorička skupština 1918, jugoslovenski integralizam, fašizam, a zatim komunizam, u kojem je slobodan građanin bio neprijatelj, a partija vlasnik budućnosti.

Devedesete godine bile su istorijska šansa za raskid s tim totalitarnim nasljeđem. Ali Savez komunista je tada samo promijenio ime, a zadržao osnovnu logiku: partija je država, a ko to ospori nije protivnik, nego neprijatelj. Umjesto ideološke podobnosti došla je stranačka; umjesto revolucionarnih fraza - tenderi i klijentelizam; umjesto monopola nad idejom - monopol nad budžetom. Ista logika, novi kostimi.

Umjesto stvarne demokratizacije, uspostavljena je njegova najperfidnija i najpogubnija verzija: partitokratija pod demokratskom ambalažom, sa lažnim i namještenim izborima. Zarobljena je država. DPS je privatizovao institucije, raspolagao javnim resursima kao partijskom imovinom i unizio i samu ideju države.

Zato antifašizam, antikomunizam i antitotalitarizam u Crnoj Gori danas nijesu stvar političkog izbora, nego čvrsti temelji države i mjera njene zrelosti. To je zahtjev za konačnim raskidom s kulturom u kojoj vlast državu ne razumije kao javni poredak, već kao posjed - stečen silom, održavan trajanjem i zaštićen nekažnjivošću.

Partitokratija nije crnogorski izum, ali rijetko gdje tako duboko razara državu kao u maloj zemlji sa slabim institucijama, kratkim institucionalnim pamćenjem i dubokim klijentelizmom i korupcijom. U takvom sistemu stranke ne služe državi; one je prisvajaju kao plijen i koriste kao mehanizam sopstvenog opstanka.

U takvom poretku pravo prestaje biti pravo i postaje nagrada za podobne; institucija prestaje biti javna služba i postaje ispostava partijske volje; država prestaje biti zajednički poredak i postaje mreža povlastica za svoje. To je vulgarni partijski feudalizam s izbornom ambalažom.

Smjena vlasti 2020. godine bila je nužna i istorijski važna. Njome je srušen najopasniji mit crnogorske politike: da jedna partija može biti prirodni vlasnik države i njeno trajno političko stanje. Ali rušenje monopola nije stvaranje poretka. Pad jedne vlasti nije uspostavljanje demokratskog poretka, niti izgradnja državnih institucija.

Zato je pitanje članstva u Evropskoj uniji danas pitanje posebnog državnog značaja. Crna Gora ne smije ući u Evropsku uniju kao dekor u geopolitičkim računicama velikih sila. Ne treba joj Evropa zbog pohvala iz Brisela, ako iza tih pohvala nema stvarne unutrašnje promjene. Crnoj Gori je Evropa potrebna zbog onoga što joj nedostaje: red, a ne improvizacija; poredak, a ne partijski posjed; stabilnost, a ne stalna ucjena; pravda, a ne korupcija i podobnost; napredak, a ne vječno zaostajanje.

Bez spoljnog okvira koji postavlja standarde, mjeri obaveze i sankcioniše improvizaciju, crnogorska politička klasa neće sama izgraditi nezavisno pravosuđe, profesionalnu javnu upravu i stvarnu odgovornost pred zakonom. Neće - jer za to nema ni političku kulturu, ni institucionalnu disciplinu, ni volju da se odrekne mehanizama zarobljene države. To je racionalna politička dijagnoza male, postkomunističke države: nedovršenih institucija, dubokog partijskog nasljeđa, duboke države, kratkog reformskog pamćenja i slabe volje da samu sebe oslobodi.

Evropa za Crnu Goru nije odricanje od sebe. Evropa je povratak sebi.

Kraljevina Crna Gora bila je, uprkos siromaštvu i istorijskoj oskudici, evropska država po svojoj političkoj ambiciji, pravnoj svijesti i diplomatskom nastupu: država s ustavom, pravom, diplomatijom i jasnom sviješću da pripada evropskom civilizacijskom prostoru.

Problem, dakle, nije u tome što Crna Gora nema evropsko ishodište. Problem je u tome što je od tog ishodišta nasilno odsječena, a zatim decenijama gurana iz građanstva u podaništvo, iz institucija u improvizaciju, iz državnog poretka u zavisnost od vođe i partije. Umjesto slobodne, uređene i odgovorne države, stvarana je kultura političkog podaništva i poslušnosti, a ideja slobode sistematski zatirana.

Zato evropski put nije tehničko usklađivanje poglavlja, niti puko prevođenje direktiva. To je prelom u logici vladanja i modelu države: država ne smije biti plijen; budžet ne smije biti partijski fond; javna uprava ne smije biti izborni štab; identitet ne smije biti izgovor za nesposobnost; patriotizam ne smije biti zaklon za korupciju.

Bez jakih državnih institucija nema stvarne slobode. Bez stvarne slobode nema prosperiteta. Bez prosperiteta nema budućnosti: ni demografske, ni kulturne, ni ekonomske.

To je osnovna lekcija uređene Evrope: činovnik služi zakonu, a ne partiji; budžet građanima, a ne vladajućoj mreži; država javnom dobru, a ne privatnim i partijskim interesima.

Dvadeset godina je i malo i mnogo. Malo za državu opterećenu čitavim vijekom zarobljenosti, prekinutim kontinuitetom i političkom dezorijentacijom. Mnogo za generaciju koja je 2006. godine vjerovala da obnova državnosti neće značiti samo povratak imena, zastave i međunarodnog priznanja, nego početak izgradnje ozbiljne, uređene i odgovorne države.

Danas znamo: suverenost je bila nužna. Ali nije bila dovoljna.

Narod sa svijetlom istorijom državnosti, slobodarske borbe, otpora i dostojanstva ne može svjesno pristati na partitokratsku klijentelizaciju i ostati nijem pred sopstvenim propadanjem. Tada abdicira od sebe - od svoje istorije, svoje slobode i svog dostojanstva.

Ako se naredne godine iskoriste za izgradnju poretka, institucija i odgovornosti - za državu koja nije privremeni posjed vlasti, nego trajna kuća svojih građana - Crna Gora može ući u Evropsku uniju ne kao umorna zemlja pred tuđim vratima, nesigurna u sopstvenu vrijednost, nego kao država svjesna sebe: država koja zna ko je, šta hoće i kakav poredak gradi.

Povratak Evropi je moguć. Nije lak. Nije zajamčen. Ali to je jedini politički cilj dorastao našoj istoriji, našem državnom dostojanstvu i budućnosti koju Crna Gora mora izgraditi. To je i jedini put na kojem može ponovo izgraditi slobodu - ne kao parolu za političke govornice, već kao poredak, odgovornost i dostojanstvo države i svakog njenog građanina.

Evropa za Crnu Goru nije tuđa adresa. Nije bijeg od sebe. Ona je političko ime nade, pravni oblik slobode i prostor državnog dostojanstva - povratak sebi, svojoj kući i svom istorijskom biću.

( Prof. Eugen Popović )