Bajka koja je rasla sa Pljevljima - osam decenija vrtića je i priča o gradu koji se podizao iz pepela

Kada se 1946. godine grad polako vraćao životu, nakon ratnih razaranja i teških poslijeratnih godina, malo ko je mogao slutiti da će odluka o osnivanju jednog dječijeg obdaništa postati jedna od najvažnijih investicija u budućnost Pljevalja. Nije to bila samo briga o djeci tog vremena, već temelj na kojem će se graditi generacije koje dolaze.

Danas, osamdeset godina kasnije, ta priča traje snažnije nego ikad u okviru Javne predškolske ustanove Eko bajka.

Osamdeset godina jedne ustanove nije samo jubilej u kalendaru. To je priča o gradu koji se podizao iz pepela, o generacijama djece koje su tu napravile prve korake van porodičnog doma i o ljudima koji su, tiho i predano, čuvali ono najvrijednije - djetinjstvo. I zato, kada se danas iz dvorišta Eko bajke začuje dječiji smijeh, to nije samo zvuk igre to je odjek osam decenija ljubavi, brige i posvećenosti.

“Priča o današnjoj Javnoj predškolskoj ustanovi Eko bajka počinje u vremenu kada se život u Pljevljima vraćao polako, korak po korak. Grad je obnavljao ulice i krovove, ali istinska obnova počinjala je brigom o djeci. U tom duhu, 10. aprila 1946. godine osnovano je Dječije obdanište. Njegov rad od početka je bio pod upravom Gradskog narodnog odbora, koji je obezbjeđivao prostor, hranu, ogrijev i organizaciju boravka mališana”, kaže direktorica Eko bajke Jelena Ljiljanić.

Od osnivanja do 1950. godine obdanište je bilo smješteno u kući porodice Šećerović, nedaleko od centra grada. Autentična pljevaljska kuća, prilagođena novoj namjeni, postala je mjesto gdje su se čuli prvi dječji glasovi, dijelili obroci, pjevale pjesme i stvarala prva prijateljstva. Zbog nedovoljnih uslova, obdanište je 1950. godine preseljeno u zgradu prve osnovne škole.

“U prvim godinama rada, obdanište je imalo snažan socijalni karakter. Zbrinjavalo je djecu ratne siročadi, djecu iz socijalno ugroženih porodica i djecu zaposlenih roditelja. Prema izvještaju iz 1947. godine, u obdaništu je boravilo 58 djece, od kojih je čak 38 bilo evidentirano kao socijalno ugroženo. Iako su uslovi bili skromni, rad je bio organizovan i ozbiljan. Pratilo se zdravstveno stanje djece, uvedena je jednoobrazna odjeća, a saradnja sa roditeljima bila je stalna”, napominje Ljiljanić.

Posebno zanimljiv detalj iz rane istorije je podatak da je upravitelj 1947/48. godine bio Hamdija Šahinpašić, kasnije poznat kao istaknuti interpretator sevdalinki. U tom periodu, on je vodio ustanovu koja je brinula o djeci u najosjetljivijem dobu odrastanja, čuvajući, simbolično, i pjesmu i djetinjstvo.

Do donošenja Opšteg zakona o školstvu 1958. godine, predškolske ustanove imale su prvenstveno socijalnu funkciju. Nakon toga, njihov vaspitno-obrazovni značaj postaje jasnije definisan.

Kako su Pljevlja rasla, razvijala se industrija, a roditelji sve više bili radno angažovani, rasla je i potreba za organizovanim boravkom djece. Većina djece koja su boravila u vrtiću dolazila je iz porodica u kojima su oba ili barem jedan roditelj bili zaposleni.

“Tako je 1961. godine izgrađen poseban objekat za djecu predškolskog uzrasta u Ulici Voja Đenisijevića, na današnjoj lokaciji centralnog vrtića, a 1965. otvorena je još jedna jedinica u dvorištu OŠ “Boško Buha”. Početkom sedamdesetih godina postalo je jasno da potrebe daleko nadmašuju mogućnosti. Školske 1972/73. godine na području opštine bilo je oko 4.500 djece predškolskog uzrasta, a vrtić je pohađalo svega 104 mališana - tek 2,43 odsto. Nedostatak prostora i dotrajali objekti ukazivali su na potrebu za novim, savremenim vrtićem”, ističe Ljiljanić.

Plan je realizovan 1976, a već 1977. novi objekat otvara vrata. Prostrane i svijetle sobe, uređeni sanitarni prostori i veća dvorišta omogućili su rad u skladu sa tadašnjim pedagoškim standardima. U pljevaljskim naseljima Gradac i Šula, zbog velike industrijske proizvodnje i potrebe lokalnog stanovništva, otvaraju se područna odjeljenja koja su radila sve do kraja osamdesetih godina prošlog vijeka.

Od osamdesetih godina prošlog vijeka, ustanova je aktivno učestvovala u obilježavanju datuma i praznika koji su imali posebno mjesto u društvenom životu tog vremena. Kroz priredbe, recitacije, likovne radove i svečane programe, vaspitači i djeca davali su svoj doprinos proslavama i na taj način njegovali osjećaj zajedništva i pripadnosti. Veliki značaj posvećivao se pripremi djece za školu. Kroz planski i stručno osmišljen godišnji i mjesečni plan rada, glavni cilj je bio kod djece razvijati radne navike, samostalnost, odgovornost i osnovne socijalne vještine. Takav pristup omogućio je da djeca u školu krenu sigurni u sebe, spremni da prihvate nove izazove i obaveze. Rad vaspitača znatno se razlikovao nekad i sad, kako u pristupu, tako i u izboru tema i metodama rada sa djecom.

Na Dan opštine, 20. novembra 1986. godine, svečano je otvoren i objekat Dječijih jaslica, kapaciteta 40 mjesta - značajan iskorak za najraniji uzrast i podrška porodicama koje su usklađivale porodične i profesionalne obaveze. Taj događaj predstavljao je snažnu poruku brige za najmlađe sugrađane i simbol društvene odgovornosti i ulaganja u budućnost.

“Teške devedesete, obilježene krizama i nestašicama, nijesu zaustavile rad ustanove. Zahvaljujući posvećenosti zaposlenih i razumijevanju roditelja, vrtić je ostao mjesto sigurnosti i topline za djecu. Novo poglavlje počinje 2000. godine dolaskom direktorice Abela Popović. Ustanova ulazi u program “Korak po korak”, jača saradnju sa porodicom i otvara se prema zajednici. Na inicijativu roditelja, prije više od dvije decenije pokrenut je i poludnevni popodnevni boravak, pa je vrtić danas otvoren od 6.30 do 20 časova”, kazala je Ljiljanić.

Prije Abele Popović direktori vrtića u Pljevljima bili su Miladin Mišo Borović i Veličko Tošić.

Od 2003. godine formirana je folklorna sekcija kao vannastavna aktivnost. Cilj je bio da se djeci na zanimljiv način ukaže na značaj tradicije i kulturnog identiteta kroz narodne igre, pjesme i običaje.

Poseban zaokret događa se 2006. godine, kada ustanova dobija ime Eko bajka, naziv koji simbolizuje spoj ekologije i djetinjstva. Ekološko vaspitanje postaje temelj rada, a ustanova je 2019. godine nagrađena međunarodnim priznanjem Zelena zastava i stekla status međunarodne eko-škole.

Ustanova je dobitnik brojnih nagrada među kojima je i najviše opštinsko priznanje nagrada “20. novembar”. Školske 2015/16. godine dobitnici su zlatnog pehara i šest zlatnih medalja za kvalitet rada na Novosadskom sajmu. Školske 2018/19. godine dobitnici su velike zlatne medalje za vaspitno-obrazovni rad. Na Međunarodnom festivalu tradicionalnih igara i modernog plesa osvojeno je zvanje laureata festivala, a prva nagrada na smotri tradicionalnih igara djece predškolskog uzrasta u Nikšiću 2025. godine dodatno je potvrdila kvalitet rada.

Saradnja sa organizacijom Save the Children, nevladinim udruženjem Zračak nade i Dnevnim centrom Pljevlja, kao i uključivanje u program Specijalne olimpijade “Mladi sportisti”, dodatno su osnažili inkluzivni karakter rada. Posebna pažnja posvećena je djeci iz romske zajednice, kao i programima podrške porodici.

Danas Javna predškolska ustanova Eko bajka ima pet vaspitnih jedinica: matični objekat, Lane, Osmijeh, Đepeto i Zvončicu, osam jaslenih i devetnaest vaspitnih grupa. U vrtiću trenutno boravi oko 650 mališana. Do prošle godine u sastavu ove ustanove radio je i vrtić na Žabljaku.

Dugogodišnja vaspitačica u Eko bajci Aida Čelebić kazala je da su osamdesetih godina naglasak bio na kolektivnim vrijednostima, tradiciji i narodnoj kulturi, dok je danas pristup radu u potpunosti prilagođen razvojnim potrebama i emocionalnoj zrelosti djece.

( Goran Malidžan )