Dvadeset godina srljanja

Uh, kako sam se ispjevao te noći. Drugar iz planinarskog društva vadio je iz ranca boce šardonea Plantaža. Pili smo ga kao da slavimo nešto veliko što tek dolazi. Bilo je to najukusnije vino koje sam pio u životu.

Da neće biti lako, vidjeli smo ubrzo. Taman kad smo pomislili da smo uzeli sopstvenu zemlju sopstvenim rukama, da više nećemo kriviti druge za loše stanje u Crnoj Cori, pokazalo se da smo sami sebi najveći protivnik.

2006-2012: Izdaja ideje uspješne države

Prvi ozbiljan udarac došao je sa Prostornim planom Crne Gore. Kampanjom "Planirajmo mi, ne lobiji" pokušali smo da zaustavimo dokument koji je otvorio vrata masovnoj urbanizaciji i eksploataciji prostora. Nijesmo uspjeli. Priča o uspješnoj državi počela je da se urušava tamo gdje je morala biti najjača: u planiranju prostora. Ne na plažama, ne na rijekama, nego na papiru.

Uslijedio je investicioni bum. Stižu pare od ruskih tajkuna, đedovinu je prodavao i ko nije htio. Obala je počela da se pretvara u veliko gradilište. Kuće niču svuda, uključujući i zaštićena područja. Sistem nije bio prepreka. Sistem je bio servis.

U isto vrijeme uvedena je ekološka vinjeta za vozila. Za sva auta u državi i sva ona koja ulaze u Crnu Goru. Zamišljeno je da se te pare investiraju u životnu sredinu, izgrade kolektori i još mnogo toga. Vinjeta je koštala od 10-150 eura, u zavisnosti od veličine vozila. Građani i turisti su je plaćali godinama. Milioni su prikupljeni. Prirodi nije vraćen gotovo ni jedan cent.

Nova država traži nove zakone, na desetine radnih grupa pišu regulativu. Samo što ih nijesmo pisali za opšte dobro već za interesne grupe. I napisani su pažljivo nedorečeno, čisto da se tumače kako ko želi. Može ovako, a može i onako. Znali su da su jaki zakoni prijetnja prljavim investicijama.

Počinje priča o branama na Morači. Vlada je upregnula i CANU (koja, da se razumijemo, ćuti evo dvije decenije o svim važnim pitanjima za državu) da promoviše projekat i iznosi naučne neistine, samo da bi se gradilo. Nijesu uspjeli, ne zato što su ekolozi bili jaki već zato što nijesu našli investitora, Norveška je bila zainteresovana… otišli su jer su vidjeli s kim imaju posla.

Vlada Crne Gore osniva Agenciju za zaštitu životne sredine. Institucija treba da kreira politike zaštite prirode. Zapošljavaju se uglavnom prosječni, poslušni i ponizni. Brojne, za prirodu opasne investicije dobile su zeleno svjetlo. Agencija nije postala ono za što je osnovana već je bila servis investitorima, prečica do lakših dozvola. Istovremeno, nakon četiri decenije, Vlada gasi ključnu instituciju zaštite prirode u zemlji: Zavod za zaštitu prirode. Neposlušan i vrckav, Zavod nije bio po mjeri, utopili su ga u Agenciju i istraživače pretvorili u državne službenike. Nauka je zamijenjena administracijom, struka pretvorena u birokratiju.

2012-2020: Razaranje institucija

Firme bliske vlastima "ulažu" u ekologiju kroz obnovljive izvore energije, malo se čupnulo od vode, malo od vjetra. Nacionalna elektro kompanija subvencionira kumovima izgradnju malih i vjetro-elektrana, sve plaćamo mi, građani. Crna Gora počinje da zajažuje sve slobodnije vodotoke. Šteta za prirodu i budžet države je neprocjeniva. Agencija kumuje gotovo svakoj dozvoli.

Solana u Ulcinju 2013. godine bere posljednje tone soli. Plan je da se od nje napravi Dubai, da bogatuni sa jahtama ulaze kroz Port Milenu… Vlada gradi most preko Bojane, planiran je da se otvara, ko zna kolike bi te jahte bile da nije pokrenuta aktivna kampanja za spas solane. Pod pritiskom Brisela, država odustaje od gradnje pa je daje na upravljanje nacionalnim parkovima, preduzeću koje ne uspijeva da upravlja ni prirodnim ekosistemima, a kamoli jednim potpuno vještačkim. Krvava kampanja je trajala sve do 2019.

Crna Gora otvara Poglavlje 27, zaštita životne sredine. Više zbog političkog marketinga austrijskog kancelara nego stvarne namjere.

Počinje se sa identifikacijom područja od posebnog interesa za zaštitu na nivou EU - mreže Natura 2000. Više od 300 eksperata je od 2016-2026. radilo na projektu. Crna Gora je kartirana, rezultati pokazuju spektakularni biodiverzitet.

Upravljanje otpadom počinje da bude sve ozbiljniji problem, otvaraju se divlje gradske deponije, samo Tivat i Podgorica dobijaju uređene sanitarne kade. Kasnije se otvara Možura. U međuvremenu, neradom inspekcija, niče na hiljade malih odlagališta.

2020-2026: Lažna promjena i nastavak istog

Nakon političkih promjena očekivao se zaokret. Doživjeli smo kao društvo još jedan poraz: uslijedio je nastavak, a obrazac ostao isti.

Vlada pokreće istraživanje plina i nafte u Jadranu. Došli su novi, isti kao stari. Samo ih interesuje profit. I ako može, pelikani, jahte, turizam, nafta, sve ujedno i da svi budu zadovoljni.

Agencija za zaštitu životne sredine doživljava preporod: konačno dolazi čovjek koji sudi po zakonu, van političkih i tajkunskih uticaja. Koliko državi ne odgovara jaka institucija govori i podatak da je direktor pet godina bez četiri pomoćnika, iako za njih postoji sistematizovano mjesto. Funkcionisanje institucije je najbolje ako se obezglavi…

Šljunkarenje na Morači, osim ekološkog, javlja se kao jedan od ozbiljnjih ekonomskih problema: gotovo milijarda eura našeg novca konvertovanog u šljunak izvučeno je iz Donje Zete.

Zahvaljujući svega par ljudi, u NP Skadarsko jezero po prvi put počinje ozbiljna borba protiv krivolova, desetine ljudi biva procesuirano. Na milijarde ribljih jaja biva položeno samo zbog činjenice da je država rekla: dosta.

Očišćen je otpad u Bijeloj.

Uhapšeni su inspektori za građevinarstvo, ribarstvo i tu se stalo. Desetine ih čeka na procesuiranje.

Termoelektrana Pljevlja nastavlja da truje, i pored ekoloških rekonstrukcija. Nastaje jedan od najvećih ekoloških incidenata ikada u Crnoj Gori - izlivanje jalovine Rudnika olova i cinka. Najveći ekološki incident ikad izazvao je najtiši odgovor administracije.

Započeta izgradnja postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda za Podgoricu, a ministar urbanizma se javno zapitao u Kotoru: UNESCO ili gradnja. Onda se fokusirao na Velje brdo i Prostorni plan Crne Gore do 2040. Usvojen je na silu, bez neophodnih saglasnosti.

Došao je Alabar, Vlada Crne Gore mu se baca pod noge, ugrožen je Ustav i ekološka država. Pravila će da važe za sve nas osim za investitore iz UAE. Crna Gora se vratila anarhiji u zaštiti prirode iz mračnog doba DPS-a.

Ne treba prećutati sve ove godine ni ćutanje ili prodavanje za male pare "intelektualne" elite ekološkog sektora. Bitan je novac, priroda je preživjela i ledeno doba, znaju to dobro profesori, preživjeće i tajkune.

Ne treba prećutati ni da nam u novoj vlasti interesi pišu zakone. Pa se u novom Zakonu o šumama našlo i to da Vlada odlučuje o najvećoj cijeni za kubični metar drvne mase na javnoj licitaciji. Ne ko da više nego ko da do iznosa koji odredi vlada.

Za dvije decenije smanjen je krivolov.

Ljudi polako uče da recikliraju.

Ulcinjska solana je, nakon šest godina pregovora između Vlade i opštine, dobila šansu iako upravljača još nema.

Budi se aktivizam, par ljudi u državi sa svojim uticajem putem društvenih mreža završi više posla od institucija i civilnog sektora zajedno. Kad se radi srcem i pameću, ne za pare.

Crna Gora nastavlja da srlja.

Vlada i dalje ne želi da ojača institucije i svjesno krši sopstvene zakone. Kud će bolji primjer od Veljeg brda.

Ni građani nijesu baš bez krivice: svi bi da se poštuju zakoni, ali da se krene od komšije. Reakcije Bokelja na zatrpavanje mora u Baošićima jasan je primjer letargije.

Dvadeset godina nakon nezavisnosti, izbor je i dalje isti: da budemo država koja štiti prirodu ili država koja je prodaje. Možda bi trebalo da okrenemo ploču.

Najveće pobjede za prirodu Crne Gore ove dvije decenije nijesu dolazile iz sistema, nego iz borbe protiv njega.

Autor je ornitolog

( Darko Saveljić )