Redefinisanje energetske bezbjednosti

Prerano je da bismo znali kada i kako će se rat sa Iranom završiti, kao i kakve će biti njegove geopolitičke ili ekonomske posljedice. Jedno je, ipak, već izvjesno: ono što podrazumijevamo pod energetskom bezbjednošću mora se iznova promisliti.

Oko 20 odsto svjetske trgovine naftom i gasom prolazi kroz Hormuški moreuz. Nedavna kriza pokazala je koliko brzo taj protok može biti poremećen, stvarajući neposredan pritisak na zemlje uvoznice energije, kao i na globalnu ekonomiju.

Aktuelna kriza takođe ukazuje na to da se ne može pretpostavljati da su postrojenja za naftu i gas bezbjedna. Naprotiv, ona su izuzetno ranjiva na rat i terorizam.

Energetska bezbjednost se često definiše kao obezbjeđivanje pouzdanog i pristupačnog snabdijevanja. Ta definicija više nije dovoljna. Ono što su nedavni događaji pokazali jeste da energetska bezbjednost sada mora obuhvatiti i održavanje i otpornost sistema koji proizvode, prerađuju, transportuju i isporučuju energiju.

U svijetu spornih tranzitnih ruta, složene infrastrukture i sofisticiranih oblika ometanja, energetska bezbjednost više nije samo pitanje snabdijevanja. Riječ je i o tome da li sam sistem može da funkcioniše pod pritiskom.

Nedavni sukobi to jasno potvrđuju. Rat sa Iranom, zajedno sa ratom Rusije u Ukrajini, pokazao je da energetska infrastruktura više nije kolateralna šteta - ona je primarna meta. Rafinerije, naftovodi, izvozni terminali i elektroenergetske mreže sada su u središtu ratnih strategija osmišljenih da oslabe sposobnosti i volju protivnika.

Ta promjena odražava nove tehnologije i “vojnu matematiku”. Relativno jeftini dronovi, koji često koštaju manje od 50.000 dolara, mogu da poremete imovinu koja vrijedi milijarde. Sajber operacije mogu destabilizovati elektroenergetske mreže bez fizičkih udara. Nesrazmjernost je upadljiva: napadi niskih troškova mogu proizvesti posljedice na nivou čitavog sistema, sa dalekosežnim ekonomskim i društvenim implikacijama.

Vještačka inteligencija ubrzava i rizike i otpornost. Brzo širenje data centara i računarstva vođenog AI podstiče nagli rast potražnje za električnom energijom. Ipak, vještačka inteligencija postaje i ključni element energetske bezbjednosti, omogućavajući praćenje u realnom vremenu, prediktivno održavanje i brže reagovanje na prijetnje. Budući da su energetski sistemi sve više digitalni i sve više zasnovani na električnoj energiji, presjek vještačke inteligencije i infrastrukture oblikovaće narednu fazu bezbjednosti.

Ovaj trenutak zahtijeva redefinisanje energetske bezbjednosti, u obliku sveobuhvatnog okvira zasnovanog na deset prioriteta.

Prvo, diverzifikovati snabdijevanje po regionima. Zavisnost i koncentracija na bilo koji pojedinačni region, naročito onaj izložen geopolitičkim rizicima poput Bliskog istoka, sada nose sistemske posljedice. To zahtijeva proširenje pristupa izvorima snabdijevanja iz obje Amerike, Afrike i drugih novih proizvođača.

Drugo, diverzifikovati rute i izvore. Energija koja ne može da se transportuje praktično je nedostupna. To će zahtijevati veća ulaganja u alternativne koridore, uključujući naftovode koji zaobilaze pomorska uska grla.

Treće, ojačati ključnu energetsku infrastrukturu. Rafinerije, naftovodi, LNG terminali i elektroenergetske mreže moraju biti projektovani i ojačani tako da izdrže poremećaje.

Četvrto, izgraditi aktivne sisteme odbrane energetike. Savremeni sukobi učinili su energetsku infrastrukturu primarnom metom. Njena zaštita zahtijeva odbranu u realnom vremenu - slojevite sisteme protivvazdušne i protivraketne odbrane, sposobnosti za borbu protiv dronova i naprednu sajber odbranu za otkrivanje, odvraćanje i odgovor na napade.

Peto, projektovati sisteme za otpornost, a ne samo za efikasnost. Sistemi optimizovani za troškove i brzinu po svojoj prirodi su krhki. Energetskim sistemima su potrebni rezervni kapaciteti, redundantnost ključnih komponenti i sposobnost da apsorbuju poremećaje i da se od njih oporave.

Šesto, proširiti i zaštititi strateške rezerve. Skladištenje ne treba prvenstveno posmatrati kao alat za upravljanje cijenama, već i kao osiguranje od poremećaja.

Sedmo, obezbijediti raznovrstan energetski miks. Obnovljivi izvori (uključujući sunčevu, vjetro, hidro, plimnu i geotermalnu energiju), nuklearna energija i ugljovodonici, svi imaju ulogu u smanjenju izloženosti šokovima. U periodima akutnih poremećaja, zemlje će možda morati da se oslone i na lako dostupna goriva, uključujući ugalj, kako bi održale proizvodnju električne energije, industrijsku aktivnost i ekonomsku stabilnost. Iako će to otežati ostvarivanje klimatskih ciljeva, potpuno isključivanje takvih opcija nije u skladu sa realnošću energetske bezbjednosti. Dobra vijest je da se uticaj na klimu može ublažiti ubrzanim razvojem alternativa koje energetska bezbjednost takođe zahtijeva.

Osmo, depolitizovati energetsku strategiju. Energetski sistemi moraju biti vođeni ciljevima pouzdanosti, pristupačnosti i bezbjednosti, a ne kratkoročnom politikom. Česte promjene pravca politike - koje smo vidjeli u SAD, Evropi, Japanu i Južnoj Koreji, između ostalih - podrivaju investicije, odlažu razvoj infrastrukture i praktično uvode političku premiju na rizik u energetskim sistemima.

Deveto, gdje god je moguće, treba upravljati tražnjom kao oblikom smanjenja rizika. Efikasnost smanjuje izloženost i jača otpornost.

Na kraju, mora se razumjeti da nijedna zemlja nije izolovana. U Sjedinjenim Državama se energetsko obilje često poistovjećuje sa energetskom bezbjednošću. Nafta, međutim, ima globalnu cijenu, a poremećaji u inostranstvu direktno se prenose u više troškove kod kuće, utičući na cijene goriva, lance snabdijevanja i inflaciju. Energetska nezavisnost ne znači imunitet na energetske krize.

Ekonomske posljedice neprilagođavanja su znatne. Zemlje najizloženije poremećajima suočavaju se sa rastućim ulaznim troškovima, pritiscima širom industrije i sporijim rastom. Energetska nesigurnost znači ekonomsku nesigurnost, a maksimizovanje obje postalo je ključna odlika vojne strategije.

Postoji jasna paralela sa globalnim lancima snabdijevanja. Nakon pandemije kovida-19, kompanije su prešle sa modela “tačno na vrijeme” na pristup “za svaki slučaj”, čiji je cilj bio jačanje otpornosti. Energetski sistemi sada moraju proći kroz sličnu tranziciju. Dodatna premija koju to podrazumijeva i te kako je opravdana, a odlaganje će samo povećati cijenu energetske nesigurnosti.

R. Haass je predsjednik emeritus Savjeta za međunarodne odnose SAD; bio je direktor Odjeljenja za planiranje politike u Stejt departmentu (2001-2003);

C. Kissane je pomoćnica dekana i profesorica u Centru za globalne poslove pri Školi za profesionalne studije Univerziteta u Njujorku; osnivačka je direktorica Laboratorije za energiju, klimu i održivost pri NYU-u

Copyright: Project Syndicate, 2026.

( Richard Haass, Carolyn Kissane )