Zašto je MOK odustao od esporta — i šta to zapravo znači
Povlačenje Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) iz esporta nije odbacivanje gejminga niti njegovog globalnog potencijala. To je odbacivanje, svjesno ili ne, fragmentisanog sistema koji kontrolišu izdavači igara i koji nema upravljačku arhitekturu sposobnu da odgovori standardima olimpijskog sporta.
MOK nije pogriješio jer je pogledao prema esportu, već zato što je odabrao put bez dovoljno institucionalne strukture. Problem nije bio ulazak u esport, nego ulazak na pogrešna vrata, prenosi Sportsin.
MOK i Saudijska Arabija okončali su u oktobru 2025. godine 12-godišnje partnerstvo za razvoj Olimpijskih esport igara, samo 14 mjeseci nakon što je dogovor objavljen tokom Olimpijskih igara u Parizu 2024. Rijad je trebalo da bude domaćin prvog izdanja 2027. godine, ali su obje strane odlučile da krenu odvojenim putevima. Olimpijski komitet potom je najavio da će raditi na novom pristupu i novom modelu partnerstva za projekat — diplomatski način da se prizna da prvi pokušaj nije imao dovoljno čvrste osnove.
Pravi problem: sistem bez upravljanja
Pravi problem nije to što je esport digitalan, nov ili komercijalan. Problem je što globalni ekosistem ne funkcioniše kao nezavisan sportski sistem. U mnogim naslovima izdavač posjeduje igru i kontroliše licence, pravila, kalendare, takmičenja, pristup, formate, pa čak i mehanizme integriteta. On je istovremeno i učesnik i autoritet. MOK nije uništio projekat olimpijskog esporta — on je razotkrio njegov upravljački vakuum.
U tradicionalnom sportu, savezi ne posjeduju loptu, teren niti samu disciplinu kao zatvoren komercijalni proizvod. U esportu, naprotiv, izdavač često posjeduje igru, kontroliše takmičarski ekosistem i odlučuje koliko daleko se dozvoljava spoljna intervencija. Taj model može da funkcioniše komercijalno, ali se teško uklapa u olimpijsku strukturu koja zahtijeva nezavisnost, zajednička pravila, odgovornost, antidoping kontrolu, integritet, podobnost i nacionalno predstavljanje. Bez nezavisnog regulatornog nadzora, usaglašenih međunarodnih pravila i priznatih upravljačkih tijela, esport i dalje funkcioniše više kao komercijalni proizvod nego kao sportski sistem.
Saudijski model otkrio je problem
Partnerstvo sa Saudijskom Arabijom trebalo je da ubrza sve — finansiranje, izbor grada domaćina, infrastrukturu, izvođenje i vidljivost. Njegov rani kraj pokazao je da projekat nije imao dovoljno čvrstu kičmu. Kada je strateški partner nestao, nestala je i iluzija da postoji globalna struktura spremna da održi Olimpijske esport igre. Kada su nestala sredstva, nestala je i iluzija strukture.
Ta strukturna slabost dodatno je opterećena problemom liderstva. Projekat olimpijskog esporta povezivao se sa Ng Ser Mijangom, članom MOK-a iz Singapura i ličnošću koja se dovodila u vezu sa upravljanjem cijelim procesom — uz javne navode o mogućem sukobu interesa povezanim sa Virtuelnim tekvondoom, naslovom koji razvija kompanija Refract Technologies, povezana sa njegovim porodičnim krugom. MOK je tvrdio da je Ng postupao u skladu sa pravilima i da nema dokaza protiv njega, ali je kontroverza naštetila percepciji nezavisnosti projekta. U ekosistemu već opterećenom sumnjama u upravljanje, ta sjenka ubrzala je gubitak povjerenja.
Kraj saradnje ne znači da je Saudijska Arabija izgubila interesovanje za esport. Naprotiv, zemlja nastavlja da masovno ulaže u sektor, kao dio svoje strategije za sport, zabavu i ekonomsku diverzifikaciju. Esports svjetski kup u Rijadu najavio je 2025. godine rekordan nagradni fond od 70 miliona dolara, sa 24 igre i jasnom ambicijom da se zemlja pretvori u globalni centar takmičarskog gejminga. To pokazuje da problem nije bio samo u novcu. Problem je bio u upravljanju. Kapital može da stvori događaje, kupi vidljivost i privuče izdavače, ali ne može da zamijeni prepoznatljivu, nezavisnu i stabilnu institucionalnu arhitekturu.
Zašto je IESF jedini održiv put
Alternativa koju je MOK ignorisao — ili nije dovoljno integrisao, bar ne u potpuno federalizovanoj logici — jeste Međunarodna esports federacija (IESF). Njen model ne rješava sve sukobe u sektoru, jer izdavači i dalje drže ključnu moć, ali polazi od logike kompatibilnije sa međunarodnim sportom: nacionalni savezi, teritorijalno predstavljanje, regulisana takmičenja i zajednički okvir. Ako esport želi Olimpijske igre, potrebno mu je upravljanje, a ne izdavači.
Globalna esports federacija (GEF) je, u praksi, izvan igre kada je riječ o vođenju kredibilne rekonstrukcije olimpijskog projekta. Strateška greška MOK-a nije bila ulazak u esport. Taj potez imao je smisla — olimpizmu je potrebno da se poveže sa mladom publikom, a gejming je jedna od najvećih kulturnih zajednica na svijetu. Greška je bila pokušaj da se olimpijski proizvod izgradi na komercijalnoj i geopolitičkoj osnovi prije nego što su odgovorena institucionalna pitanja: ko upravlja, ko reguliše, ko predstavlja sportiste, ko garantuje integritet i ko donosi pravila.
Povlačenje MOK-a treba razumjeti kao reset, a ne kao konačnu presudu protiv esporta. Olimpijska budućnost sektora zahtijeva strukturu prije obima, nezavisnost prije spektakla i upravljanje prije novca. Olimpijske esport igre nijesu propale zato što koncept nema smisla. Globalni esport model propao je u obliku u kojem je sada izgrađen. I dok se to ne promijeni, esport će morati da se prilagodi standardima sporta — a ne da očekuje da sport spušta svoje.
( Vijesti online )