Umjetnost u sjenci politike
Venecijansko bijenale, Evrovizija i Kanski festival zamišljeni su kao događaji na kojima umjetnici nastupaju u ime svojih zemalja, ali u podijeljenom svijetu nacionalni identitet djeluje sve besmislenije
Da li politika potiskuje umjetnost? Nekoliko dana prije najvažnije sedmice u godini u evropskom kulturnom kalendaru, takvom utisku se teško oteti. Venecijansko bijenale otvara vrata za javnost u subotu, ali uoči najvećeg svjetskog događaja savremene umjetnosti malo se govorilo o djelima koja će biti izložena u nacionalnim paviljonima, a mnogo više o tome koji će paviljoni otvoriti vrata - ili ne bi trebalo da ih otvore.
Zgrada u kojoj je smješteno ruska nacionalna postavka bila je otvorena za novinarske preglede u utorak, uz tehno muziku koja je odjekivala iznutra, prvi put od početka opšte invazije na Ukrajinu. To je odluka koju je predsjednik Bijenala, Pjetranđelo Butafuoko, izgleda donio protivno željama italijanske vlade koja ga je imenovala, a festival bi zbog kršenja etičkih standarda mogla koštati dva miliona eura sredstava EU. Rusija nije učestvovala u prethodna dva izdanja zbog rata u Ukrajini. Vrata njenog paviljona biće zatvorena za javnost kada Bijenale bude u potpunosti otvoreno 9. maja, što je jedan ukrajinski zvaničnik za „Gardijan” opisao kao „značajan korak”, nakon što je žiri Bijenala u aprilu kolektivno podnio ostavku, protiveći se prijavama zemalja čiji su lideri predmet međunarodnih naloga za hapšenje.
Izraelski paviljon biće otvoren, uprkos protestima 200 umjetnika, kustosa i radnika u kulturi koji učestvuju na Bijenalu, a koji tvrde da se njegovim otvaranjem daje platforma državi koja sprovodi genocid i kulturno brisanje.
Južnoafrički paviljon neće prikazati ništa, ali će umjetnica koja je trebalo da ga ispuni izložiti svoj rad u crkvi blizu Đardinija, nakon što ga je nacionalna vlada blokirala uz neuvjerljive prigovore na djelo, posvećeno palestinskom pjesniku ubijenom u izraelskom vazdušnom napadu.
Iranski paviljon, u međuvremenu, ostaće zatvoren - odluku je Teheran objavio dan prije posjete novinara, ne navodeći razlog, ali se pretpostavlja da je povezana s ratom sa SAD i Izraelom.
Sama umjetnost kao da je postala sporedna stvar. Prvi put poslije četiri decenije neće biti dodijeljeni Zlatni ni Srebrni lav, jer je žiri za dodjelu nagrada kolektivno podnio ostavku, nakon što je prvobitno saopštio da neće dodijeliti nagradu Izraelu ili Rusiji, pošto ih je Međunarodni krivični sud optužio za zločine protiv čovječnosti.
Slična slika je i na takmičenju za Pjesmu Evrovizije, koje se priprema za polufinala u utorak i četvrtak i veliko finale u Beču 16. maja. Ako ne znate ko su glavni favoriti, to je zato što se najviše govori o tome ko neće biti u gradu za 70. godišnjicu najvećeg svjetskog muzičkog događaja uživo: Irska, Španija, Holandija, Island i Slovenija ostaju kod kuće, u znak protesta zbog toga što je Izraelu dozvoljeno da se takmiči.
Međutim, postoji i kontraargument tvrdnji da politička polarizacija onemogućava razgovor o umjetničkoj vrijednosti. A on počinje sljedeće srijede na Azurnoj obali. Ovogodišnji Kanski festival do sada je obilježilo gotovo potpuno odsustvo političke bure i pisama bojkota. U glavnoj takmičarskoj selekciji ove godine primjetno je manje holivudskih filmova, mada to više izgleda kao znak povlačenja američkih studija od kritičkog preispitivanja festivalskog kruga nego kao politička poruka. Mnoštvo francuskih filmova smještenih u period Višijevskog režima ipak bi moglo izazvati kontroverze, sudeći po oštrim reakcijama na nedavni film o kolaboraciji „Les Rayons et les Ombres”, koji su ljevičarski mediji kritikovali zato što, prema njihovom mišljenju, suviše relativizuje one koji su dobrovoljno služili nacističkoj mašineriji smrti.
Glavna razlika je, naravno, u tome što su Venecija i Evrovizija događaji nalik Olimpijskim igrama ili Svjetskom prvenstvu, zasnovani na ideji da umjetnici predstavljaju zemlje koje se takmiče, dok je Kan globalno tržište koje se sticajem okolnosti održava na jugu Francuske. Izrael u Veneciji predstavlja Belu-Simion Fajnaru, rođen u Bukureštu, koji je ranije na Bijenalu predstavljao Rumuniju. Njegova instalacija „Ruža ništavila” uključuje kapaljku za vodu koja se koristi za navodnjavanje polja, a kritikovana je jer slavi ideju da je Izrael „učinio da pustinja procvjeta”, dok negira stvarnost u kojoj se pristup vodi koristi kao sredstvo prinude protiv Palestine. Fajnaru insistira da je u Veneciji kao slobodan umjetnik, a ne kao predstavnik izraelske vlade, ali s obzirom na strukture finansiranja nacionalnih paviljona, ta razlika nije tako jasna.
Možda problem nije u tome što umjetnost postaje sve više politizovana, već u tome što je sve više globalizovana, zbog čega prizma nacionalnog identiteta postaje sve beskorisnija. Čini se da upravo to shvatanje stoji iza nedavno najavljenih izmjena pravila za nominacije za Oskara, prema kojima će nagrada za najbolji međunarodni dugometražni film sada biti pripisana reditelju, a ne zemlji porijekla.
Na ovogodišnjem Kanskom festivalu među najiščekivanijim novim ostvarenjima biće filmovi iranskog reditelja Asgara Farhadija, snimljen u Parizu sa francuskom glumačkom ekipom; ruskog reditelja u egzilu Andreja Zvjaginceva, koprodukcija Francuske, Letonije i Njemačke; Pavela Pavlikovskog, snimljen u Poljskoj sa njemačkom glumačkom ekipom; i rumunskog autora Kristijana Munđijua, čija je radnja smještena u Norveškoj i koji je tamo sniman.
Tekst je preuzet sa Gardijana
Prevod: N.B.
( Filip Olterman )