Kako je Deng spojio Konfučija i Lenjina: Kineski zapisi (2)

Stroga selekcija

Konfučijanska filozofija je izgradila sistema moralnih vrijednosti i pravila ponašanja u cilju formiranja što stručnije, pravičnije i što moralnije državne administracije. Ovom administracijom upravljao je car-mudrac. Administracija je formirana na hijerarhijskom principu. Taj princip se morao poštovati.

Car-mudrac morao je biti oličenje moralnog ponašanja, pravdoljublja i čovjekoljublja. Morao je njegovati porodične vrline i svoje pretke, biti hrabar, ljubitelj umjetnosti, muzike itd.

Konfučijanstvo je zagovaralo i čestu promjenu mišljenja u skladu sa novim (naučnim) saznanjima, novim informacijama. Promjena mišljenja je bila važan segment čovjekove mentalne sposobnosti za djelovanjem u svakodnevnoj praksi. Promjena mišljenja se nije vezivala za moral. (Kod Crnogoraca je obratno. Nažalost.)

Dakle, riječ je o kineskoj otvorenosti i brzoj prilagodljivost za nove ideje i mogućnost njenih primjena u praksi kad se šire društvene okolnosti promijene.

Svojom duhovnom ukupnošću i posebno intelektualnom fleksibilnošću, konfučijanska svijest i - obrazovanje društva zasnovano na toj i takvoj svijesti - vremenom je postala koheziona i centralna svijest duha Kine i njenog naroda.

Sve u svemu, konfučijanstvom se štitila stabilnost vlasti i države. Ali je i značajno doprinijelo opstanku i progresu Kine.

Veoma je važno za Evropljane istaći da konfučijanstvo nikada nije preraslo u religioznu, dogmatsku ili naddržavnu institucionalnu vjerujuću svijest. Naprotiv. Više se oslanjalo na širenje (moralne) moći čovjeka u čovjeku, nego na širenje moći kakve institucije koja je van čovjeka da bi vladala nad čovjekom.

U skladu sa konfučijanstvom, Carski ispit bio je zasnovan isključivo na meritokratiji (znanju) i pružao je šansu malim, običnim ljudima da postanu vrhunski državni administrativci i upravljači.

Bez obzira na promjenu brojnih dinastija, ovaj vid veoma stroge selekcije (svojevrsne cenzure) trajao je od 605. godine pa do 1905. godine ili 1.500 godina.

Dejstvo komunizma

Početkom 20. vijeka pao je poslednji kineski car, Pu Ji. Okončan je period vlasti dinastija a time je “pala” i cenzura Carskog ispita.

Nastaje period haosa u Kini sa elementima građanskog rata. Japan i politički Zapad (posebno Velika Britanija) direktno doprinose jačanju i širenju haosa u Kini.

U tim previranjima, komunisti na čelu sa Mao Ce Tungom, uz pomoć SSSR-a (J. V. Staljina) su se najbolje snašli. Osvojili su vlast i 1949. godine formirali Narodnu Republiku Kinu.

Dolaskom Maovih komunista na vlast, haos se - u formi tzv. “kulturne revolucije” - dramatično uvećava. Kriza dobija ideološko-komunističko i anti-konfučijansko duhovno i praktično obilježje.

Maova revolucionarna omladina i studenti (Crvena garda) postala je udarna pesnica i motor sunovrata države.

Nije to ništa neobično ili novo. Jer - gotovo u svim revolucijama i post-revolucionarnim dešavanjima, studentska omladina je konzervativna i politički veoma opasna. Uglavnom se mladost koristi za prljave poslove i širenje haosa. Ovdje Kina nije bila izuzetak.

Drugim riječima, ideološka (komunistička) cenzura je uz pomoć neobrazovane i zloupotrijebljene omladine/studenata, gotovo uništila veličanstvenu kinesku civilizaciju koja je građena preko 2.500 godina.

U cilju izgradnje idealnog i besklasnog društva, vođen je klasni rat bez milosti za protivnika. Jedna svijest (komunizam) je nastojala da pobijedi i trijumfuje nad drugom svijesti (konfučijanizmom).

Dengov preokret

U takvim okolnostima, na javnu scenu stupa “komunista” Deng Ksiao Ping sa idejom reforme i otvaranja Kine prema svijetu raznih ideja i praksi. To će reći, Deng je okrenuo leđa idejama i praksi komunizma, ali i feudalnom načinu razmišljanja.

Njegova istorijska, prevratnička, slavna i revolucionarna misao je glasila kako “nije važno da li je mačka bijele ili crne boje, već je važno da lovi miševe”.

To će reći da nije važna forma već je važan sadržaj.

Politički rečeno, nije važna ideologija već je važan život kineskih ljudi.

Dakle, put reforme je bio zacrtan i na horizontu. Ali ne i zagarantovana njena realizacija. Do uspjeha je tek trebalo doći.

Deng je samo napipao slobodu u “crvenom” mraku.

Kineska sreća u nesreći je bila ta što je reformska, vučna snaga kineskog preobražaja bili stariji, pa čak i veoma stari ljudi. Jer politike nema bez iskustva, odgovornog, hrabrog i obrazovanog vođstva.

A to znači reforme nema bez “ambicije uma da uz poticanje demokratije unutar partije, dozvoli se bogaćenje naroda. Doduše Maove grešeke treba iznijeti, bez svođenja računa”, takođe je slavni, praktični i neosvetnički stav Deng Ksiao Pinga prema suparničkoj (“tvrdoj”) struji Maovih sljedbenika.

Iskusni Deng je znao da za sprovođenje reforme, sama ideja i volja nije dovoljna ako iza volje ne stoji moć snažne državne institucije.

Iza Denga stajala je vojska koja je bila (što se rijetko dešava u svijetu) najodgovorniji dio tadašnjeg kineskog društva. Takođe, i vodeći dio kineske tajne policije (MPS) je bio sličan vojsci.

Deng se u CK KPK izborio da bude predsjednik Vojne komisije koja je postavljala i smjenjivala generale. Dakle, Deng je vladao vojskom.

Iskusni i mudri Deng je prelomne kongrese i plenume Patije (KPK) držao u hotelima u blizini vojnih kasarni. (Zlu ne trebalo.)

Uz njega su bili moćni ljudi iz vrha partije i države. Oni su Dengu dali podršku i prilikom upotrebe tenkova protiv pro-zapadnih demonstranata na trgu Tjenanmen 1989. godine.

Vlast koja traje

Deng je svojim reformama razdvojio ekonomiju od politike (ideologije). Višepartizam je odbacio i organizovao centralizovani konfučionističko-lenjinistički tip vlasti u državi.

I danas takav tip vlasti traje i pokazao se kao uspješan.

Očito da je ovaj kineski mudrac tačno znao ili bolje reći osjećao do koje granice “konac” partijskih suparnika ili frakcija u njihovoj borbi za vlast treba zategnuti. A da konac ne pukne i ne napravi strahotni haos u Kini.

U svom reformskom radu Deng Ksiao Ping je donio okrutne i surove odluke. Ali, mnogi vjeruju da je Deng spasio kinesko društvo, mir i cjelovitost Kine.

Put društvene reforme je bio “prokrčen i oivičen”.

Sve se dozvolilo, što se nije zabranilo.

Deng Ksiao Ping je nauku, obrazovanje i selekciju kadrova - dakle, cenzuru kadrova - stavio u vrh fundamentalnog preobražaja Kine.

Poslije nekih 15-tak godina, Deng je uspio da preobrazi društvo i zadrži jednopartijski sistem kojim vladaju “komunisti”. I danas uspješno vladaju.

Sistem je stabilan i ekonomski napreduje.

Ovdje zaključimo o Kini.

Ako bi se pokušalo predstaviti u “dvije tačke” kineski uspjeh i njihovo iskustvo, to bi bilo da nema uspjeha bez:

Prvo, odličnih i mudrih vođa koji što suverenije i što nadnacionalnije razmišljaju i donose ključne odluke u interesu svoje države i svog naroda.

Drugo, da nema državnog progresa bez (kon)centracije i upravljanja akumulacijom sa centralnog nivoa države, kao i koncentracije vrhunskih kadrova u širenje njihovog “prava” da upravljaju državom.

Ali i da se ta elita bogati što više i što brže. Uz “partijsku” ili kakvu drugu cenzuru, normalno.

(Kraj u narednom broju)

( Veselin Mitko Pavlićević )