Zašto zaposleni sve rjeđe daju otkaz?

Kako su se vremena promijenila. Prije četiri godine izvještavalo se o advokatskim firmama koje su pozivale zaposlene da dovode pse u kancelariju, dok su neki bankari uživali u „opuštenom petku“ - koje je jedan analitičar sa Volstrita opisao ovako: „Ulogujem se na Teams, provjerim mejl, a onda živim svoj život.“ Sada se uglavnom piše o ukidanju povlastica, pa čak i o kompanijama koje od zaposlenih traže da mobilne telefone ostavljaju u fiokama koje se zaključavaju, kako bi se poboljšala bezbjednost, „uklonile smetnje i izgradila disciplina“.

Uvijek je moguće pronaći neko sociološko, tehnološko ili menadžersko objašnjenje za te promjene trendova. Ali uspon i pad povlastica na radnom mjestu obično ukazuju na jednu ključnu stvar: promjenu odnosa moći između poslodavaca i zaposlenih. U normalnijim vremenima to izgleda kao blago nadmetanje i popuštanje u skladu sa ekonomskim ciklusom. Tokom proteklih pet godina više je ličilo na nagle trzaje s jedne na drugu stranu.

Najbolji pokazatelj koji treba pratiti jeste stopa ljudi koji dobrovoljno napuštaju posao. Uvijek mi se dopadao naziv koji su tom skupu podataka dali Nik Kolas i Džesika Rejb iz DataTrek Researcha: zovu ga indeks „Evo ti ovaj posao i nosi se“. Poslije pandemije, manjak radne snage dao je radnicima neuobičajeno snažnu pregovaračku poziciju. „Stopa napuštanja posla“ - broj ljudi koji su dobrovoljno otišli s posla kao udio u ukupnoj zaposlenosti - u SAD je prije pandemije iznosila oko 2,3 odsto, a 2021. skočila je na oko tri odsto. Podaci za Britaniju pokazuju sličan obrazac, iako je do statistike o stopama dobrovoljnog odlaska s posla u drugim zemljama teško doći.

Međutim, sklonost ljudi da daju otkaz od tada je naglo opala. U SAD najnoviji podatak iznosi svega 1,9 odsto, što je najniži nivo, ako se izuzme pandemija, za oko deceniju. U Britaniji je obrazac veoma sličan. „Velika ostavka“ je zaista završena. Dobro došli u „veliko ukopavanje“.

Posljednji put kada su stope dobrovoljnog odlaska s posla bile ovako niske u obje ekonomije, nezaposlenost je bila viša nego sada. Zašto su onda zaposleni toliko odlučni da ostanu gdje jesu? Kao prvo, prisutna je velika makroekonomska neizvjesnost, od trgovinskih do pravih ratova. Ni redovna upozorenja o predstojećem gubitku radnih mjesta zbog vještačke inteligencije ne ulivaju naročito povjerenje. Uz to, američko tržište nekretnina je slabo, mada bi uzročno-posljedična veza mogla ići u oba smjera. Takođe sumnjam da su neki ljudi koji su tokom pandemije prešli na rad na daljinu i preselili se u ruralna područja sada možda pomalo zarobljeni na tim poslovima, bez mnogo alternativa koje odgovaraju njihovim potrebama.

Na nivou kompanija, niske stope odlazaka zaposlenih obično se smatraju dobrom stvari. Ali za ekonomiju su suprotno. Ne samo zato što su pokazatelj slabog ekonomskog povjerenja. Istraživanje OECD-a sugeriše da „preraspodjela rada“ - prelazak ljudi iz stagnirajućih kompanija u one koje rastu - ne odražava samo ekonomsku dinamiku i rast produktivnosti, već zapravo pomaže da ih pokrene.

Sve me to vraća na vještačku inteligenciju. Postoje neki preliminarni pokazatelji da novi alati vještačke inteligencije počinju da podstiču rast produktivnosti u SAD. Ali ako je to tačno, onda se to prije svega mora dešavati tako što zaposlenima pomažu da budu produktivniji na sadašnjim radnim mjestima, a ne kroz haotičnije, ali često transformativnije oblike rasta produktivnosti koji proizlaze iz onoga što je ekonomista Jozef Šumpeter nazvao „kreativnim razaranjem“.

Ipak, da ste vjerovali velikom dijelu komentara proteklih godina, očekivali biste da su ekonomije poput američke i britanske do sada već usred ogromnog procesa „preraspodjele rada“.

Za pesimiste, to je trebalo da izgleda kao masovan gubitak radnih mjesta i rast „trajne potklase“ ljudi koji više nijesu zapošljivi. Za optimiste, vjerovatnije je trebalo da liči na uobičajeni nalet brzih tehnoloških promjena: neka zanimanja i industrije bi se smanjivali, dok bi drugi rasli, nova zanimanja bi nastajala, a druga nestajala, i veoma veliki broj ljudi pronalazio bi drugačije poslove u zbunjujućem, ali na kraju talasu poremećaja koji podstiče produktivnost.

Zaista, Kristalina Georgijeva, izvršna direktorica MMF-a, rekla je prošle godine da je vještačka inteligencija „već poput cunamija koji udara na tržište rada“.

Ali ti podaci o tržištu rada meni ne govore „cunami“. Ljudi ne dobijaju otkaze u velikom broju. Ne zapošljavaju se u velikom broju. I ne daju otkaze u velikom broju kako bi iskoristili nove prilike. More je mirno poput jezera.

Možda je to zatišje pred buru. Možda su ljudi u pravu što zatvaraju sve otvore pred nevrijeme. Ili možda svi od priče o vještačkoj inteligenciji očekujemo više drame nego što bi trebalo.

Tekst je preuzet iz Fajnenšl tajmsa

Prevod: N.B.

( Sara O’Konor )