CIN-CG Diskriminacija i predrasude: obrazovni sistem i LGBTIQ+ prava

Kada je kao učenica na času psihologije u Gimnaziji “Slobodan Škerović” čula profesoricu kako govori da je homoseksualnost bolest i da je “dobro što takvih slučajeva u Crnoj Gori ima malo”, za Mariju (ime je izmijenjeno zbog zaštite identiteta) je i škola postala tjeskobna, jer se osjećala drugačije.

“Znam da je takve stvari ta profesorica nastavila da širi i kasnije, dugo nakon što sam izašla iz srednjoškolske klupe. To je bilo posebno teško nama, tinejdžerima koji nijesu imali mnogo informacija, u školi nijesmo imali ni seksualno obrazovanje, niti smo o tome razgovarali na časovima biologije”, kaže Marija za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG).

I zbog toga, smatra ona, LGBTIQ+ učenici i učenice strahuju od osude i nasilja, obično se ne autuju, odnosno ne saopštavaju javno svoj LGBTIQ+ identitet i nemaju povjerenja u školske institucije i rijetko traže savjete i pomoć od profesora, stručnih službi ili vršnjaka.

CIN-CG je pitao Gimnaziju “Slobodan Škerović” o ovom slučaju. Iz škole su kazali da nije bilo prijava na rad njihove bivše profesorice, koja je danas u penziji.

“Stav škole je po pitanju različitosti odlučan, empatičan i tolerantan”, kazali su iz te obrazovne ustanove za CIN-CG.

Međutim, iskustva poput Marijinog pokazuju da formalni stav škole nije uvijek dovoljan ako učenici i učenice u učionici čuju poruke koje ih stigmatizuju, a sistem nema jasne mehanizme da takve situacije prepozna, prijavi i sankcioniše.

“Kako u društvu i dalje postoji velika stigma i jer se o ovim temama slabo govori, mladi nemaju siguran prostor da se obrazuju o seksualnosti i rodnom identitetu i moraju da se oslanjaju uglavnom na informacije koje nalaze na internetu, a koje mogu biti štetne i neprimjenjive na crnogorsku situaciju”, objašnjava Marija.

Marijino iskustvo nije samo priča o jednom času i jednoj profesorici. To je priča o širem problemu obrazovnog sistema u Crnoj Gori, u kojem se LGBTIQ+ teme često ili obrađuju kroz zastarele i diskriminatorne okvire, ili prećutkuju.

“Izuzetno je štetno i neprihvatljivo da mlade osobe u školi, od nastavnika ili iz udžbenika, koje doživljavaju kao izvore znanja i autoriteta, dobijaju poruku da su njihovi identiteti ‘bolest’, ‘poremećaj’ ili nešto što treba ‘liječiti’”, kaže za CIN-CG psihijatrica u Kliničkom centru Crne Gore (KCCG) specijalizovana za prava LGBTIQ+ osoba Tea Dakić.

Takve poruke, ističe ona, nijesu samo pogrešne, već i neetične, naučno neutemeljene i u suprotnosti sa savremenom medicinom, ljudskim pravima i osnovnim principima profesionalne odgovornosti.

“Ljudi koji o ovim temama nijesu dovoljno informisani, bilo da rade u školi ili pišu udžbenike, ne bi trebalo da sude na osnovu ličnih stavova, jer njihova naučno neutemeljena mišljenja nijesu činjenice i ne smiju se predstavljati kao činjenice”, kaže Dakić.

Ona podsjeća da Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) jasno naglašava da seksualna orijentacija i rodna različitost nijesu poremećaji, već dio ljudske raznolikosti. Ističe i da savremena medicina ne patologizuje LGBTIQ+ identitete, već štiti mentalno zdravlje, dostojanstvo i ljudska prava svakog čovjeka.

“Trebalo bi da i obrazovni sektor radi isto”, poručuje Dakić.

Prema njenim riječima, plasiranje netačnih, nenaučnih i neetičnih poruka o LGBTIQ+ osobama predstavlja homofobiju, bifobiju i transfobiju, kao i diskriminaciju po osnovu rodnog identiteta i seksualne orijentacije, a može se smatrati i oblikom nasilja, jer direktno narušava dostojanstvo, integritet, samopoštovanje, samopouzdanje i osjećaj pripadnosti LGBTIQ+ osoba.

Mladi ljudi, upozorava Dakić, naročito oni koji vjeruju školskim autoritetima, mogu početi da misle da sa njima “nešto nije u redu”, da treba da se kriju, da se stide sebe ili da pokušaju da promijene nešto što je integralni dio njihovog identiteta.

“Ovo je naročito opasno, jer internalizacija ovakvih stavova i život u hostilnom društvenom okruženju značajno povećavaju rizik od anksioznosti, depresije, mogućih pokušaja da se ovakva osjećanja olakšaju kroz alkohol ili psihoaktivne supstance, a povećavaju i rizik od samopovređivanja i suicidalnosti”, kaže Dakić.

Ona naglašava da seksualna orijentacija i rodni identitet sami po sebi nijesu uzrok ovih poteškoća, već da štetu nanose neprijateljsko okruženje, društvena homofobija, transfobija, diskriminacija, stigmatizacija, nasilje i manjinski stres.

Podaci međunarodne organizacije IGLYO, koja prati položaj LGBTIQ+ mladih i učenika, pokazuju da Crna Gora formalno ima zakonsku zaštitu LGBTIQ+ osoba, ali da ona još nije dovoljno vidljiva u školskom životu. U njihovoj mapi inkluzivnog obrazovanja za 2025. godinu, kojom se porede obrazovne politike i prakse u evropskim zemljama, ukazuje se upravo na taj raskorak između prava koja postoje na papiru i stvarne podrške učenicima u učionici.

Prava postoje na papiru, ali ne i u učionici

Ustav Crne Gore zabranjuje svaku neposrednu i posrednu diskriminaciju, dok Zakon o zabrani diskriminacije posebno prepoznaje diskriminaciju po osnovu rodnog identiteta, seksualne orijentacije i interseksualnih karakteristika. Isti zakon zabranjuje diskriminaciju i u obrazovanju, uključujući otežavanje praćenja nastave i učešća u školskim aktivnostima. Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju dodatno propisuje da u školama nijesu dozvoljeni nasilje, zlostavljanje, vrijeđanje ličnosti, seksualna zloupotreba i bilo koji oblik diskriminacije.

Obavezni nacionalni kurikulum u Crnoj Gori, međutim, prema podacima IGLYO-ove mape inkluzivnog obrazovanja, ne sadrži reference na LGBTIQ+ teme, niti postoji sveobuhvatno seksualno obrazovanje. O seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu govori se uglavnom kroz izborni predmet Zdravi stilovi života, pa pristup takvim informacijama zavisi od toga da li se predmet uopšte izvodi, da li ga učenik ili učenica odabere i da li nastavnik ili nastavnica odluči da te lekcije zaista obradi.

U analizi se navodi i da pojedini nastavnici izbjegavaju ili preskaču ove sadržaje bez posljedica, a da su u nekim slučajevima otvoreno izražavali neslaganje sa LGBTIQ+ inkluzivnim sadržajima u učionici.

Ni predmet Građansko obrazovanje, koji bi mogao biti prostor za razgovor o ljudskim pravima, različitosti i diskriminaciji, od 2017. više nije obavezan, pa i tu obrada LGBTIQ+ pitanja uglavnom zavisi od volje pojedinačnih nastavnika.

Iz IGLYO-a upozoravaju i da škole ne obezbjeđuju posebnu podršku LGBTIQ+ učenicima kroz pedagoge i psihologe koji su sistemski obučeni za takve slučajeve, niti postoje obavezne školske smjernice protiv vršnjačkog nasilja koje bi posebno prepoznavale nasilje zasnovano na seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu. Iako formalno nema zabrane da se o ovim temama govori u školama, u praksi LGBTIQ+ informacije često nijesu dostupne učenicima i učenicama, jer se doživljavaju kao “previše kontroverzne” za maloljetnike.

Iz Institucije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda (Ombudsman) za CIN-CG navode da do sada nijesu primali pritužbe koje se odnose na diskriminatoran ili stigmatizujući sadržaj u nastavnim programima, udžbenicima ili školskoj praksi kada je riječ o LGBTIQ+ temama.

Ipak, iz te institucije upozoravaju da su, kroz praćenje stanja i komunikaciju sa relevantnim akterima, primijetili da u pojedinim segmentima obrazovnog sistema i dalje ima zastarele terminologije i sadržaja koji ne odražavaju u potpunosti savremene standarde ljudskih prava i inkluzije.

“Diskriminacija u obrazovanju ne mora se manifestovati isključivo kroz otvoreno neprijateljski ili uvredljiv govor. Ona može biti prisutna i kroz terminologiju ili sadržaje koji, iako ne podstiču direktno mržnju, imaju efekat marginalizacije, stigmatizacije ili isključivanja određenih grupa učenika”, navode iz Institucije Zaštitnika.

Takvi obrasci, kako upozoravaju, mogu uticati na osjećaj pripadnosti, dostojanstvo i ravnopravno učešće učenika u obrazovnom procesu.

Granica između zastarjele terminologije i diskriminacije, navode još iz Institucije Zaštitnika, ne može se uvijek precizno povući, ali se procjenjuje kroz efekat koji određeni sadržaj proizvodi.

“Ukoliko terminologija ili način predstavljanja određene grupe dovodi do njenog omalovažavanja, stereotipizacije ili isključivanja, takav sadržaj može preći prag i biti okarakterisan kao diskriminatoran. Zato smatramo da bi bilo važno da nadležne institucije sprovode sistemske i kontinuirane revizije nastavnih programa i udžbenika, sa posebnim fokusom na usklađenost sa standardima ljudskih prava i principima nediskriminacije. Takav proces bi trebalo da uključi stručnjake iz oblasti obrazovanja, ljudskih prava i relevantne društvene aktere”, kažu.

Iz Institucije Zaštitnika ocjenjuju da obrazovni sistem u Crnoj Gori pokazuje određeni napredak u prepoznavanju važnosti inkluzije i zaštite od diskriminacije, ali da prostor za unapređenje i dalje postoji, naročito u dijelu senzibilizacije nastavnog kadra, unapređenja nastavnih sadržaja i stvaranja sigurnog i podsticajnog okruženja za sve učenike, uključujući LGBTIQ+ učenike i učenice.

“Obrazovni sistem u Crnoj Gori još nije u dovoljnoj mjeri osjetljiv na specifične potrebe LGBTIQ+ učenika. Izazovi su brojni: od nedostatka specifičnih znanja nastavnog kadra za rad sa ovom populacijom, preko straha samih učenika od autovanja zbog moguće osude. Kontinuirana edukacija, jasne smjernice i institucionalna podrška ključni su za dalje jačanje osjetljivosti sistema na potrebe svih učenika”, navode iz Institucije Zaštitnika.

Diskriminatorni školski sadržaji često ne dođu do sudova

Ako učenik, student ili grupa mladih smatraju da ih određena formulacija u udžbeniku, nastavnom materijalu ili način na koji se neka tema obrađuje na času vrijeđa, stigmatizuje ili dovodi u nejednak položaj, mogu se, za početak, obratiti ombudsmanu, koji može tražiti izjašnjenja škole, ministarstva ili drugih nadležnih institucija, dati mišljenje i preporuke, kao i ukazati na širi sistemski problem.

Moguće je obratiti se i prosvjetnoj inspekciji, naročito ako se sporni sadržaj koristi u nastavi ili ako škola odbija da reaguje na prijavu učenika ili roditelja.

Zakon o zabrani diskriminacije omogućava i sudsku zaštitu kroz građansku tužbu, kojom se može tražiti da sud utvrdi da je došlo do diskriminacije, zabrani njeno ponavljanje, naloži uklanjanje posljedica i dosudi naknadu štete. Osobe koje smatraju da su diskriminisane mogu pokrenuti i prekršajni postupak, ako nadležni organ utvrdi da je pravno ili odgovorno lice povrijedilo zabranu diskriminacije, uključujući diskriminaciju u obrazovanju ili diskriminaciju po osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta i interseksualnih karakteristika.

Mogu se uputiti i inicijative prema Zavodu za udžbenike i nastavna sredstva, Zavodu za školstvo, Nacionalnom savjetu za obrazovanje i Ministarstvu prosvjete, nauke i inovacija, što su sve institucije koje mogu pokrenuti ili podržati izmjene nastavnih programa, udžbenika i priručnika.

Iako ovaj pravni okvir postoji, praksa pokazuje da se LGBTIQ+ pitanja u obrazovanju još rijetko pretvaraju u konkretne postupke pred institucijama.

Analiza sudske prakse u vezi sa zaštitom prava LGBTIQ+ osoba iz 2025. godine koju je sačinio Centar za demokratiju i ljudska prava (CEDEM) pokazuje da do crnogorskih sudova do sada nijesu stizali predmeti koji bi se direktno odnosili na diskriminatorne LGBTIQ+ sadržaje u školskim programima, udžbenicima ili nastavnoj praksi.

Predmeti koje je CEDEM analizirao, a koji su dostupni na oficijalnim sajtovima sudova, uglavnom se odnose na nasilje, prijetnje, ugrožavanje sigurnosti, vrijeđanje i govor mržnje prema LGBTIQ+ osobama i aktivistima. U 13 analiziranih krivičnih odluka, donesenih od 2012. do 2025. godine, bilo je 11 osuđujućih i dvije oslobađajuće presude, dok je u 16 analiziranih prekršajnih predmeta Suda za prekršaje u Podgorici njih 15 završeno osuđujuće.

U analizi se upozorava da se podaci o diskriminaciji ne vode dovoljno precizno da bi se jasno pratili slučajevi po osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Ipak, podaci sudova za prekršaje pokazuju da se seksualna orijentacija često pojavljuje kao osnov diskriminacije: tokom 2024. sudovi za prekršaje imali su 160 predmeta sa elementima diskriminacije, a u predmetima procesuiranim po Zakonu o zabrani diskriminacije osnov je bila upravo seksualna orijentacija. U predmetima po Zakonu o javnom redu i miru, seksualna orijentacija se iste godine pojavljivala kao osnov u desetinama slučajeva u Podgorici, Budvi i Bijelom Polju.

Međutim, gotovo svi ovi prekršajni predmeti počinjeni su putem Fejsbuka, uz uvrede, prijetnje i pozive na nasilje.

Najviše prostora u izbornom predmetu

“Udžbenici su ‘mrak’, jer se u njima seksualni identiteti uopšte ne pominju, dok se u nekim zastarelim medicinskim udžbenicima kod nas homoseksualnost i dalje tretira kao ‘mentalno oboljenje’ koje se može liječiti”, kaže za CIN-CG koordinator za razvoj u Centru za građansko obrazovanje (CGO) i dugogodišnji aktivista za ljudska prava Miloš Knežević, koji je i sam prošao kroz nasilje tokom školovanja kao LGBTIQ+ osoba.

Knežević je o tome pisao i u autorskoj kolumni, koja je nastala kao reakcija na negativne komentare i javne napade na nedavno objavljeni CGO-ov “Vodič kroz LGBTIQ+ teme za nastavnice i nastavnike osnovnih i srednjih škola”, povezujući otpor prema takvom priručniku sa sopstvenim iskustvom odrastanja u školi koja tada nije znala, ili nije htjela, da zaštiti LGBTIQ+ učenike.

Školu je opisao kao prostor u kojem nasilje nije bilo samo u uvredama, prijetnjama i fizičkim napadima, već i u ćutanju odraslih koji su morali da reaguju.

“Iz škole sam izašao sa manjkom samopouzdanja, a sopstveni seksualni identitet sam dugo potiskivao, uvjeravajući sebe da je riječ o fazi koja će nestati”, kaže on.

Upravo zato, ističe Knežević za CIN-CG, vodiči i jasne smjernice za nastavnike nijesu “nametanje” bilo kakve ideologije, već način da škola prestane da prebacuje teret na dijete koje trpi nasilje i da mladima mnogo ranije pošalje poruku da nijesu problem oni, nego homofobija i sistem koji ih ne štiti.

Prema njegovim riječima, LGBTIQ+ teme se u crnogorskom školstvu ne obrađuju sistemski.

Istraživanje CGO-a iz 2021. pokazalo je da su LGBTIQ+ teme u srednjoškolskim programima i udžbenicima uglavnom šturo zastupljene. Analizirano je 18 predmeta i 24 udžbenika.

Najviše sadržaja o LGBTIQ+ osobama i njihovim pravima i u ovoj analizi pronađeno je u predmetu Zdravi stilovi života. Iz CGO-a su tada ukazali i na to da se u okviru predmeta Pojedinac u grupi, koji je dopuna maturskog standarda za psihologiju u trećem i četvrtom razredu, ipak ne pominju direktno LGBTIQ+ osobe, iako on predviđa obradu predrasuda, stereotipa i njihovog negativnog uticaja.

U predmetu Crnogorski-srpski, bosanski, hrvatski jezik i književnost, LGBTIQ+ tematike nema u školskom programu, a minimalno se pominje i u udžbenicima za gimnazije i srednje stručne škole. U tim programima obrađuju se pisci i umjetnici, poput Bajrona, Volta Vitmena, Tomasa Mana, Artura Remboa, Federika Garsije Lorke, Franca Kafke, Leonarda da Vinčija, Oskara Vajlda i Šekspira, koji su bili ili otvoreno ili pretpostavljeno homoseksualne ili kvir osobe i čije bi biografije mogle otvoriti prostor za razgovor o identitetu, predrasudama i društvenom prihvatanju, ali se taj podatak u udžbenicima uglavnom ne navodi.

U istom istraživanju preporučeno je da se, tamo gdje za to postoji prostor, u obradi književnih djela ili biografija autora pomenu i LGBTIQ+ aspekti, kao i da se u udžbenike uključe djela koja obrađuju ili pominju LGBTIQ+ osobe kao protagoniste ili druge likove.

Knežević ističe da se otpor prema LGBTIQ+ temama u obrazovanju ne svodi samo na sadržaj udžbenika, već i na atmosferu u školama.

“Poznato mi je da su u jednoj školi učenici u okviru jednog izbornog predmeta željeli da sprovedu istraživanje o percepciji LGBTIQ+ osoba među vršnjacima. Međutim, uprava škole im je to izričito zabranila, uz obrazloženje da bi se roditelji mogli pobuniti”, kaže Knežević.

Takva obrazloženja, smatra Knežević, često prikrivaju nespremnost samih škola da otvore razgovor o seksualnoj orijentaciji, rodnom identitetu i nasilju koje mladi iz zajednice trpe.

Na slične probleme ukazuje se i u izvještaju Ombudsmana za 2025. godinu.

“Aktuelni nastavni planovi i programi, zadržavajući LGBTIQ+ tematiku na marginama, ili je interpretirajući kroz prizmu zastarelih društvenih normi, ne samo da ignorišu savremena medicinska i sociološka saznanja, već aktivno doprinose stvaranju ambijenta u kojem su stigma i diskriminacija institucionalno podržane”, piše u tom izvještaju.

Knežević ističe da djeca uglavnom nemaju problem sa različitošću, sve “dok im ga odrasli ne naprave”.

“Iskustvo iz radionica koje smo tokom godina organizovali u školama pokazalo mi je da razgovor, film ili lična priča mogu promijeniti i najtvrđe stavove”, kaže on.

Ipak, upozorava na to da se homofobno nasilje u školama i dalje često tretira samo kao “obično” vršnjačko nasilje, čime se gubi iz vida motiv zbog kojeg se nasilje dešava. Zato su, objašnjava Knežević, vodiči za nastavnike važni kao praktičan alat, ne samo zbog terminologije, već i zbog jasnih koraka kako da škola prepozna, evidentira i zaustavi nasilje nad LGBTIQ+ učenicima.

“Pamtim radionicu na Policijskoj akademiji, koja je bila posebno zahtjevna, jer su pojedini kadeti iznosili stavove da je homoseksualnost ‘bolest’ ili ‘kazna od Boga’. Najveći problem nije samo postojanje takvih uvjerenja, već to što je veoma teško jasno razdvojiti lične stavove od profesionalne obaveze da svaku osobu zaštitite jednako. Nije dovoljno da neko kaže da će postupati po zakonu, ako žrtva već na prvom koraku osjeti da joj se ne vjeruje ili da je osuđuju”, ističe Knežević.

Iz Policijske akademije za CIN-CG navode da se u okviru redovne nastave obrađuju teme ljudskih prava LGBTIQ+ osoba, konkretno kroz predmet Ljudska prava i etika, u okviru nastavne jedinice Prava osjetljivih grupa. Dodaju da se ove teme provlače i kroz druge nastavne cjeline, kao što su krivična djela počinjena iz mržnje, zabrana mučenja i drugih nehumanih i ponižavajućih postupanja, ljudska prava u izviđaju i istrazi, zaštita ljudskih prava prilikom lišenja slobode i zadržavanja, profesionalna etika, svijest o različitosti i policijska služba u multietničkom društvu.

Navode i da se ove teme obrađuju i kroz predmete među kojima su taktičke komunikacije, krivično pravo, policijsko pravo, policijski poslovi, ovlašćenja i dužnosti, ustavno pravo, kriminalistika i kriminologija.

“Svjesni činjenice da u našem društvu postoje snažne predrasude prema LGBTIQ+ osobama, Policijska akademija njeguje saradnju sa nevladinim organizacijama”, navode iz te ustanove.

Na pitanje kako reaguju ako polaznici tokom nastave ili radionica iznose stavove da je homoseksualnost “bolest”, “kazna od Boga” ili druge stigmatizujuće tvrdnje, iz Policijske akademije navode da se takve izjave tretiraju kao zablude i stereotipi koji zahtijevaju edukativnu intervenciju.

“Cilj nije samo da se polaznici informišu, već da se kroz diskusiju utiče na promjenu stavova i razvijanje profesionalnog ponašanja koje podrazumijeva poštovanje različitosti”, navode iz Policijske akademije.

Posebna provjera za diskriminatorni jezik ne postoji

Knežević napominje da škola ne može zamijeniti porodicu, ali da može biti prvo mjesto na kojem mlada osoba može da čuje da sa njom “nije ništa pogrešno”.

“U tradicionalnom društvu proces autovanja često traje godinama i zavisi od toga koliko je porodica spremna da prihvati ono što društvo i dalje stigmatizuje. Kada imaš podršku kod kuće, mnogo lakše podnosiš uvrede i nasilje spolja. Ali ako je nemaš ni kod kuće, ni u školi, ni u institucijama, onda mlada osoba ostaje potpuno sama”, objašnjava on.

Upravo na to upućuje i novi “Vodič kroz LGBTIQ+ teme za nastavnice i nastavnike osnovnih i srednjih škola”, koji je CGO nedavno objavio. U njemu se navodi da je zadatak obrazovanja da učenicima ponudi razumijevanje umjesto straha i prihvatanje umjesto ponižavanja, kao i da stvaranje sigurnog okruženja može biti jedan od ključnih koraka u prevenciji i ublažavanju efekata nasilja nad LGBTIQ+ mladima.

U Vodiču se posebno naglašava da posao roditelja, staratelja i nastavnika nije da “popravljaju” ili “koriguju” djecu i mlade, već da im pruže podršku da sebe prihvate. U dijelu namijenjenom nastavnicima za razgovor sa roditeljima, navodi se i da homoseksualnost i transrodnost nijesu bolesti, što potvrđuju SZO i druge relevantne stručne organizacije.

Ipak, otpor prema Vodiču brzo se vidio i u javnosti, a posebno je problematično što je jedan od onih koji mu se najglasnije protivio bio upravo prosvjetni radnik. Nedavno su u emisiji “Jutro” na TV Prva penzionisani univerzitetski profesor i pjesnik Dragan Koprivica i poslanik Nove srpske demokratije Mitar Šušić predstavili Vodič kao pokušaj nametanja LGBTIQ+ tema djeci, nazivali ga “antikulturom”, tvrdili da sistem “od djece pravi ideološki, moralno i kulturološki sakate ljude”, te da je riječ o “destruktivnom pristupu”, koji vodi do “opšteg rasula”.

Iz Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva (ZUNS) za CIN-CG objašnjavaju da se udžbenici, radne sveske i priručnici recenziraju kroz timove stručnjaka. U recenzentskim komisijama, kako navode, obavezno se nalaze psiholog ili psihološkinja i pedagog ili pedagoškinja. Oni skreću pažnju na diskriminatorni ili uvredljiv sadržaj ukoliko prethodno nije uočen.

Međutim, na pitanje CIN-CG-a da li u procesu izrade ili recenzije nastavnih sadržaja postoji posebna provjera jezika koji može biti stigmatizujući za LGBTIQ+ učenike i učenice, iz ZUNS-a odgovaraju da takva posebna provjera ne postoji.

“Autori i recenzenti rukovode se smjernicama iz metodološkog okvira ‘Put do dobrog udžbenika’, prema kojima sadržaj udžbenika treba da bude usklađen sa savremenim naučnim saznanjima, provjerenim činjenicama, demokratskim i građanskim vrijednostima”, navode.

Iz ZUNS-a tvrde i da do sada nijesu imali reagovanja nastavnika, stručnih saradnika ili škola da određene formulacije u nastavnim sadržajima proizvode nelagodu, ismijavanje ili dodatnu stigmu među učenicima.

“Podržali bismo sistematsku reviziju postojećih udžbenika i programa iz ugla diskriminatorne ili zastarele terminologije, ali takva inicijativa mora biti sadržana u nastavnim programima, po kojima se izrađuju udžbenici, a koje odobrava Nacionalni savjet za obrazovanje, na predlog Zavoda za školstvo”, kažu iz ZUNS-a.

Vlada Crne Gore je 2025. usvojila Strategiju reforme obrazovanja za period od 2025. do 2035. godine, koja obuhvata sve nivoe obrazovanja, od ranog i predškolskog do srednjeg obrazovanja i obrazovanja nastavnika.

Iako ovaj dokument sadrži ciljeve koji se direktno tiču problema sigurnog školskog okruženja, prevencije diskriminacije i nasilja, jačanja nastavničkih kompetencija i rodno senzitivnog obrazovanja, u njemu se nigdje ne pominju eksplicitno LGBTIQ+ teme.

Strategija predviđa unapređenje smjernica za postupanje u slučajevima nasilja, kako bi škole bile bez fizičkog, verbalnog, socijalnog, emocionalnog i seksualnog nasilja, kao i kreiranje inkluzivnog okruženja u kojem se sprečavaju diskriminacija i govor mržnje, a promovišu ljudske i građanske vrijednosti, empatija i međusobno poštovanje. Dokument predviđa i obuke nastavnika, izradu priručnika i prilagođavanje metodologija za izradu programa i udžbenika rodno senzitivnom pristupu.

Ipak, upravo izostanak jasnog imenovanja LGBTIQ+ učenika pokazuje da i nova obrazovna reforma rizikuje da ove teme ostavi u opštoj formulaciji o inkluziji, umjesto da ih prepozna kao konkretno pitanje sigurnosti, znanja i podrške u školama.

Mladi moraju da znaju da nijesu bolesni, da nijesu sami i da škola ne smije biti mjesto gdje će se dodatno plašiti sebe i drugih, navode sagovornici CIN-CG-a. U crnogorskom obrazovnom sistemu, međutim, takva poruka još nije pravilo, već zavisi od senzibiliteta i osviješćenosti pojedinaca/ki.

( Andrea Perišić )