Strateške posljedice rata sa Iranom

Američko-izraelski rat sa Iranom nije samo destabilizovao Bliski istok, isprovocirao nagli rast cijena energenata i drugih proizvoda, već je i izazavao poremećaj u svjetskoj ekonomiji. Rat je natjerao saveznike i suparnike SAD da brzo reaguju na poteze nepredvidljive i nepouzdane supersile. Rezultat je geopolitičko pregrupisavanje istorijskih razmjera koje će izmijeniti globalnu ravnotežu snaga tokom naredne decenije.

Posljedice rata se, prirodno, najviše osjećaju i najdublje su u regionu u kom se on vodi. Rat je već uspio da uvjeri mnoge arapske zemlje Persijskog zaliva da Savjet za saradnju tih zemalja (labavi mehanizam diplomatske, ekonomske i saradnje u odbrani koji dugo muče unutrašnja neslaganja) više ne odgovara svojoj namjeni.

Sukob je pojačao suparništvo između Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, pri čemu su UAE nedavno najavili izlazak iz OPEK-a, poslije skoro šezdeset godina dugog članstva. Emirati će sada tješnje sarađivati sa Izraelom i to u oblasti obavještajnih podataka, tehnologije i bezbjednosti, u nadi da će slomiti iranski režim. Saudijska Arabija će, s druge strane, pokušavati da nađe put do mirne koegzistencije sa Islamskom Republikom, a istovremeno će se zbližavti sa Pakistanom (koji ima nuklearno oružje), Egiptom, Turskom, a i jačati koordinaciju sa Kinom.

Oba bloka nastojaće da, u sferi bezbjednosti, očuvaju tijesne veze sa SAD, mada to neće biti jednako lako kao što je bilo ranije. Jedna od najneposrednijih i najznačajnijih posljedica ovog rata je erozija temelja za koordinisano donošenje odluka na Bliskom istoku.

Primjetno je i da slabe transatlantski odnosi. Sada, kada je rat protiv Ukrajine pojačao zabrinutost u Evropi, odluka Trampove administracije da se koncentriše na Iran (a da onda još i iskritikuje evropske lidere što pomažu) daje novi impuls radu na stvaranju evropskog sistema kolektivne odbrane van okvira NATO-a.

Da, teško da će američki predsjednik pokušati da izvede SAD iz transatlantske alijanse, a i Senat može pravno blokirati takav korak. Ali Tramp je 1. maja rekao da će Amerika povući 5 od 36.000 hiljada vojnika koji se nalaze u Njemačkoj. To je i učinio svega par dana nakon što je njemački kancelar Fridrih Merc kritikovao rat koji pojačava zabrinutost na čitavom kontinentu. Tramp je uz to ignorisao i negodovanje Evrope zbog ukidanja niza sankcija protiv Rusije.

Rezultat je produbljivanje neslaganja unutar zapadne alijanse i jačanje evropske zabrinutosti da će u sferi bezbjednosti Bijela kuća vremenom doći do uzajamnog razumijevanja sa Rusijom. Takva perspektiva je za predsjednika Rusije Vladimira Putina dovoljan razlog da nastavi rat u Ukrajini i nada se da će Rusija tokom vremena, dok se NATO raspada, tamo napraviti proboj.

U Aziji, faktičko zatvaranje Hormuškog moreuza nanosi ogromnu ekonomsku štetu. Kao i istorijski partneri SAD u Evropi, njihovi azijski saveznici osjećaju nesigurnost kada je riječ o dugoročnim obavezama Trampove administracije u oblasti bezbjednosti i ekonomije. Japan, Južna Koreja i Tajvan imaju manje alternativa od Njemačke, Francuske i Velike Britanije. Azijskog saveza poput NATO-a nema da ih veže za Vašington, a nema ni strukture slične Evropskoj uniji, koja bi ih povezala međusobno.

Osim toga, na te zemlje pritisak vrši kineska ekonomska, tehnološka i (rastuća) vojna moć. Kina se sada ponaša odlučnije u odnosu na vladajuću partiju na Tajvanu i vladu Japana. Ti i drugi faktori suštinski smanjuju vjerovatnoću da azijski saveznici Amerike mogu slijediti Evropljane na putu ka većoj nezavisnoti od SAD.

Kada je riječ o Kini, predsjednik Si Đinping razumije da ekonomija u zemlji usporava, a da Trampov i Putinom avanturizam ne donosi ni njima ni njihovim zemljama nikakvu korist. Zato se uzdržava od iskušenja da iskoristi trenutak i da, dok je američka pažnja da drugoj strani, preuzme na sebe nove rizike. Umjesto toga, on će vjerovatno tokom Trampovog boravka u Pekingu pokušati da kod SAD izdejstvuje da se direktno odreknu podrške zahtjevima Tajvana za nezavisnošću. Zauzvrat, Si može obećati da će Kina kupiti mnogo američkih proizvoda. Čak ni najbliži Trampovi savjetnici ne budu biti sasvim sigurni da on ne bi pokleknuo pred takvim iskušenjem.

Iranski rat je takođe ubrzao još jednu važnu promjenu koja uključuje Kinu. Pokazao je iranskim liderima i svijetu koliko je lako i jeftino zatvoriti strateški vitalni Hormuški moreuz za trgovinu naftom i gasom. Druga uska grla, poput Bab el-Mandeba, koji odvaja Jemen od Afrike, pa čak i Malakskog moreuza u jugoistočnoj Aziji, potencijalno su u igri. Uz to, ovo se dešava u vrijeme kada je Kina nesporni globalni lider u održivoj energiji, električnim vozilima i baterijama, kao i ključnim mineralima i preradi koji ih podržavaju.

Istorijska tranzicija Kine ka postugljeničnoj proizvodnji energije čini je mnogo atraktivnijim komercijalnim partnerom za najveće svjetske uvoznike energije. Svima je potrebno više energije, i dok to donosi kratkoročne koristi SAD (i dolaru) kao najvećem svjetskom proizvođaču ugljovodonika, ranjivosti koje je otkrio rat stvaraju ogromne dugoročne mogućnosti za Kinu.

Zbog svih ovih razloga, tekući sukob na Bliskom istoku promijeniće međunarodna partnerstva i globalni balans snaga više nego bilo koji drugi događaj od kraja Hladnog rata.

Autor je osnivač i predsjednik Eurasia Group i GZERO Media; član je Savjetodavnog tijela UN za vještačku inteligenciju

Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)

( Ian Bremmer )