Podgorica između mjesta i nemjesta

Večerašnja promocija knjige "Podgorička trilogija" pisca, pjesnika i novinara Balše Brkovića pretvorila se u mnogo više od književne večeri. Bio je to razgovor o gradu koji se mijenja, o književnosti koja pokušava da uhvati puls vremena i o potrebi da se Podgorica, uprkos ubrzanim transformacijama i globalnom osjećaju „nemjesta“, ponovo vrati sebi.

Na početku razgovora moderator Aleksandar Ćuković otvorio je pitanje kako danas, kada su tri romana objedinjena među istim koricama, izgleda Brkovićeva vizija Podgorice. Sagovornik je primijetio da trilogija gradu vraća mogućnost da iz anonimnog urbanog prostora preraste u autentično mjesto - prostor identiteta, emocije i pamćenja. U vremenu kada se, kako je rečeno, i sami preko interneta selimo u statistiku i bezličnost, Brkovićeva proza ide u suprotnom smjeru: ona insistira na konkretnom gradu, konkretnim ljudima i njihovim pričama.

Brković je odgovorio da je još od prvog romana iza svega stajala polemika sa uvjerenjem da Podgorica „nije književno fotogenična“. Podsjetio je da su mnogi mladi autori svoje priče smještali u druge gradove, vjerujući da Podgorica nema dovoljno snažan identitet za književnost. Njegovo uvjerenje bilo je suprotno: da književno mjesto ne nastaje geografijom, nego talentom i pogledom pisca.

„Možete od svakog mjesta napraviti književni prostor“, rekao je Brković, objašnjavajući da ga nije zanimala folklorna ili nostalgična slika stare Podgorice, već grad u snažnim promjenama. Podsjetio je da je Podgorica iz grada od pedesetak hiljada stanovnika izrasla u urbani prostor višestruko većih razmjera i da takva transformacija nužno mijenja način života, identitet i priče koje grad proizvodi.

Govoreći o trilogiji, romanima "Privatna galerija" (2002), "Paranoja u Podgorici" (2010) i "Plaža Imelde Markos" (2013), Brković je istakao da ih povezuje savremena Podgorica, ali i pozicija pripovjedača koji uvijek aktivno učestvuje u događajima. Prvi roman opisao je kao „boemsku Podgoricu“ mladih umjetnika i generacije koja je početkom dvijehiljaditih pokušavala da pronađe vlastiti glas. Podsjetio je da je upravo taj roman donio jedan od prvih značajnijih regionalnih odjeka savremenoj crnogorskoj prozi.

Razgovor se potom krenuo prema pitanju intime i privatnosti. Ćuković je primijetio da se kroz trilogiju fokus postepeno pomjera od ličnog ka društvenom i političkom. Brković je objasnio da je upravo intimizam bio njegov odgovor na zamor postmodernističkim eksperimentom i „ukrštenicama“ koje su, kako kaže, često postajale same sebi svrha.

Želio je da se vrati onome najličnijem, unutrašnjem i iskustvenom, vjerujući da upravo tu književnost može ponovo pronaći autentičnost. Istovremeno, naglasio je da su romani bili i provokativni, toliko da su se mnogi čitaoci prepoznavali u likovima. Međutim, umjesto zamjerki, dobijao je neočekivane reakcije ljudi koji su ga zaustavljali na ulici pitajući zašto baš oni nijesu završili u romanu.

Poseban segment razgovora odnosio se na motiv očinstva, koji se kroz trilogiju mijenja i razvija. Brković je detaljno govorio o tome kako se u prvom romanu pojavljuje „klasično“ očinstvo, u drugom odsutno i traumatično, a u trećem potraga za očinskom figurom postaje gotovo simbolička potraga za zakonom, autoritetom i smislom. Taj sloj, kako je istakao, predstavlja jednu od skrivenih unutrašnjih linija trilogije.

Govoreći o romanu "Aurora", koji po vremenu odvijanja radnje prethodi trilogiji i vraća se Podgorici iz 1932. godine, Brković je objasnio koliko je drugačije pisati istorijski roman. Dok savremenu prozu gradi iz ličnog iskustva, istorijska proza zahtijeva istraživanje svakog detalja - od javne rasvjete do svakodnevnih gradskih navika. Kroz anegdotu o tome kada je Podgorica dobila električnu rasvjetu, pokazao je koliko književnost često nastaje iz sitnih, gotovo neprimjetnih činjenica.

Jedan od najživljih djelova večeri bio je razgovor o "Plaži Imelde Markos" i simbolici stvarne Imelde Markos kao globalne figure praznine, kiča i političkog apsurda. Brković je objasnio da mu je upravo ta figura poslužila kao metafora vremena i društvenih mehanizama koje je prepoznavao i u crnogorskom kontekstu.

Na pitanje može li savremena crnogorska proza biti relevantna bez direktnog suočavanja sa devijacijama društva, Brković je odgovorio da je crnogorski kulturni prostor upravo zbog svoje hipertrofirane mitologije izuzetno izazovan za pisanje. U takvom prostoru, smatra on, književnost mora rasklapati mitove i otvarati pitanja koja društvo pokušava da sakrije.

Posebno emotivan trenutak bio je kada je Brković govorio o ženskim likovima u svojoj prozi. Kazao je da je odsustvo ženskih likova dugo bilo ozbiljan problem crnogorske književnosti i da mu je bilo važno da njegovi romani donesu snažne, kompleksne i ravnopravne junakinje. Podsjetio je i na stvarne osobe koje su djelimično inspirisale pojedine likove, naglašavajući da stvarnost za njega nikada nije kopija, već samo početni impuls za književnu transformaciju.

Na kraju večeri razgovor je otvorio pitanje budućnosti književnosti u eri površnosti i vještačke inteligencije. Brković je primijetio da su diktature i zabrane paradoksalno znale da stvaraju dodatnu glad za knjigama, dok je današnje vrijeme opasnije upravo zbog dominacije površnosti i osjećaja da ništa više nema stvarnu težinu.

Ipak, uprkos toj skepsi, zaključio je da književnost opstaje upravo zato što svijetu daje smisao.

„Kada pišemo o svijetu, mi ga ne samo otkrivamo nego ga i konstituišemo“, rekao je Brković, dodajući da ništa od ovoga nije doživljavao kao dug Podgorici, već kao posao pisca - da ostavi zbirku slika i pitanja za neka buduća vremena.

Književna veče završena je u atmosferi otvorenog dijaloga i vidnog zadovoljstva publike, uz osjećaj da "Podgorička trilogija" danas djeluje možda još aktuelnije nego u vremenu kada je nastajala.

( Nina Vujačić )