Iznevjerena očekivanja

Dva epohalna događaja za posljednjih 20 godina obilježila su političku istoriju Crne Gore. Nezavisna i suverena država Crna Gora na referendumu 2006. godine sama po sebi je epohalan istorijski događaj za sva vremena. Kao što je veliki pjesnik V. Igo rekao: Ne može se živjeti bez hljeba, ali se ne može živjeti ni bez domovine. Za Crnu Goru takođe je bio istorijski važan epohalni događaj demokratske smjene bivšeg političkog režima 2020. godine, nakon višedecenijskog vladanja jednog autokratskog poretka.

Nažalost, referendum iz 2006. ostao je u sjenci i do danas, prije svega zbog politike bivšeg režima, koja je za posljednjih 20 godina imala nesagledive razorne posljedice po društvo i društveni sistem. Pravne norme u Ustavu zapisane da je Crna Gora nezavisna i suverena država, građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava – ostale su mrtvo slovo na papiru. Umjesto svih ovih demokratskih i državnih atributa, Crna Gora je bila i ostala partijska i autoritarna država, u kojoj su sve institucije dogovoreni partijski feudalni i lični posjedi političkih elita. Nezavisnu i suverenu državu Crnu Goru, tj. njene institucije poslije referenduma nije niko spolja razgradio, urušio, raskućio, devastirao, već – zamislite te ironije – njeni najvatreniji protagonisti i patriote iznutra – politička elita bivšeg političkog režima koja je za sobom ostavila razvaline i zgarište jedne teško ranjene i opustošene države. Referendumska obećanja o Crnoj Gori kao budućoj državi blagostanja, u kojoj su obrazovanje i znanje temelji društva, ključ uspjeha i progresa, investicija u budućnost, bile su i ostale samo puke fraze u koje niko ne vjeruje. A nikada nije bilo više laži i prazne priče o obrazovanju i kvalitetu obrazovanja kao u posljednjih 20 godina, a manje kvaliteta i više nepismenih. Ako je obrazovanje temelj društva (ja bih dodao i ključ za izgradnju slobodne ličnosti), kakvo je to obrazovanje koje prema međunarodnoj studiji PISA u kontinuitetu proizvodi oko 50% funkcionalno nepismenih mladih ljudi, potpuno nespremnih i nesposobnih da se integrišu u društvo? Uprkos svemu tome, naše bivše i sadašnje političke elite zatvaraju oči jer su toliko fascinirane vlašću da se ne ustručavaju javno da slave poraze takvog obrazovanja koje je na samom dnu evropske ljestvice. Da je obrazovanje zaista temelj našeg društva, očekivano bi bilo da znanje i kompetencije budu ključna preporuka za napredovanje pojedinca u društvu, a ne nešto drugo, partijska ili neka druga identitetska pripadnost i lojalnost, kao što je bila i ostala praksa bivšeg i sadašnjeg režima.

Političke elite bivšeg režima odmah nakon referenduma 2006. godine stvorile su u Crnoj Gori „kontrolisanu diktaturu“ i „kontrolisani haos“, agoniju, nasilje, strah i nesigurnost u društvu. Razorili su i pokorili institucije, moral, političku kulturu, pod plaštom patriotizma raspirili nacionalizam i šovinizam, radikalno suprotstavili i produbili crnogorsko-srpske podjele i konflikte, proizveli svoju „kontrolisanu“ mafiju za neograničeno bogaćenje odabranih pojedinaca i otvorili nemilosrdni obračun sa nepodobnim i kritičarima sistema, legalizovali organizovani kriminal i korupciju kao neformalni državni projekat i nasilno zaustavili građansku energiju za očekivani demokratski progres društva. Od većine institucija ostalo je samo zvučno ime ili njihovo nekadašnje povjerenje, i to samo zahvaljujući rijetkim i autonomnim pojedincima i profesionalcima koji su se zatekli u njima i zbog kojih su one jedino bile prepoznate. Skoro da nema državne institucije koja nema neku tešku hipoteku prošlosti od koje se ne može oporaviti decenijama. U takvom autoritarnom političkom režimu sa primjesama totalitarizma za javnost su imali uvijek spreman odgovor: neka institucije rade svoj posao, treba imati povjerenje u institucije sistema. E sada zamislite kako su u takvim institucijama prolazile žrtve i kritičari sistema! Posebno u (ne)zavisnim pravosudnim institucijama gdje je primjena načela vladavine prava i pravne države bila pod strogom partijskom kontrolom, prema mjeri političkog režima. Formalno i neformalno propagirali su da je nacija (čitaj: vođa/partija/nacija/država) najviša vrijednost, drugim riječima da čovjek, njegova ličnost, dostojanstvo, sloboda i autonomija nijesu važni, dakle – sve suprotno načelima demokratskog, građanskog i humanističkog društva. Kao da su bili zaboravili lekcije iz prošlosti da su u ime strastvenog i uzvišenog patriotizma/nacionalizma, koji je bio pokriće za istinu i slobodu, počinjeni najveći zločini u ljudskoj istoriji!

Crnoj Gori je potrebna radikalna demokratska transformacija društva i društvenog sistema na svim nivoima, čiji noseći stub treba da bude obrazovanje, koje jedino oslobađa pojedinca naslijeđenih okova autoritarnosti

Nakon parlamentarnih izbora 2020. godine i demokratske smjene bivšeg režima otvorile su se nove nade i očekivanja građana za demokratski preobražaj društva. Ali, nažalost, kratko jer i nakon šest godina od demokratskih promjena, nije na vidiku ona obećana suštinska demokratska rekonstrukcija i radikalna tranzicija društvenog sistema. Skoro da nije ni zakoračeno u nju, ukoliko se pod promjenama ne računaju one pod pritiskom spolja, tehničke, kozmetičke i populističke. Nove političke elite izgleda smatraju da će se demokratska transformacija društva desiti automatski, sama po sebi ili po direktivi spolja, samo zbog toga što je došlo do promjene političkog režima i što su ONI zamijenili ONE bivše. Zbog toga se sada već izvjesno može govoriti o nekim starim i naslijeđenim obrascima netransparentnog upravljanja pa i kontinuitetu sa bivšim autoritarnim poretkom, po inerciji autoritarnog sistema i partijske države. Evo samo nekih karakteristika koje ukazuju na to: apsolutna podređenost države partijskom aparatu i pokušaj kontrole svih institucija, posebno pravosudnih, centralizacija upravljanja, nemoć, nesposobnost ili opstrukcija da se dosljedno obračuna sa kriminalom i korupcijom, arogantan i nihilistički odnos prema građanima kao lojalnim podanicima, apsolutna podređenost principa kompetencije principu partijnosti, kao u stara „dobra vremena“, kao i negativna selekcija kadrova prema kojoj su autonomni pojedinci i kompetentni profesionalci ostali po strani, nepodobni i nepotrebni, kao otpadnici društva.

Od 2006. godine do danas ostalo je najviše razočarenja zbog neispunjenih obećanja bivšeg i sadašnjeg režima, ako pri tome ne računamo novu/staru energiju crnogorskog/srpskog nacionalizma i klerikalizma, koja je, nažalost, bila i ostala (rezervni) opijum i utjeha za manipulaciju iznevjerenih građana. Nakon iskustva autoritarne politike bivšeg režima i njegovih nasljednika poslije 2020. godine, nema više iluzije da istinsko demokratsko društvo mogu stvarati neslobodni i nesposobni političari u autoritarnim šinjelima. Nije alternativa crnogorskom paranoičnom nacionalizmu legalizovanje srpskog nacionalnog i vjerskog fanatizma sa istim ciljem – borbe za vlast/moć i očuvanje vlasti/moći. Crnoj Gori je potrebna radikalna demokratska transformacija društva i društvenog sistema na svim nivoima, čiji noseći stub treba da bude obrazovanje, koje jedino oslobađa pojedinca naslijeđenih okova autoritarnosti.

Autor je sociolog

( Vojin Cicmil )