Milo, šverc i razlaz sa Srbijom: Bivši američki ambasador u SRJ Vilijam Montgomeri za "Vijesti"

Crna Gora ima izazovne probleme - od mnogobrojne etničke i religijske strukture u maloj državi, do korupcije - ali siguran sam da su to izazovi koje možete savladati. S druge strane, teškoće Srbije potencijalno su veće, pa je zato odluka Podgorice da obnovi nezavisnost 2006. godine bila dobra - poručio je bivši američki ambasador u Saveznoj Republici Jugoslaviji (SRJ), Vilijam Montgomeri.

On je u intervjuu “Vijestima” rekao da je bivši dugogodišnji šef države, Vlade i Demokratske partije socijalista (DPS) Milo Đukanović pažljivo pratio kako se mijenjaju geopolitičke prilike, i na osnovu toga tražio zemlje koje će mu pomoći. Tvrdi da su Sjedinjene Američke Države (SAD) znale za šverc cigareta prema Italiji, da su Britanci zbog toga htjeli da Đukanović ode s vlasti, ali da je on (Đukanović) to pravdao kao jedini način da obezbijedi finansiranje za crnogorsku Vladu, jer ga je tadašnji lider SRJ Slobodan Milošević bio “odsjekao” od državnog novca.

“Očigledno smo znali da je bilo krijumčarenja cigareta... Morali smo da pomognemo u jačanju policije u Crnoj Gori, jer je on (Đukanović) kontrolisao... Morali smo mnogo da pomognemo Đukanoviću”, naveo je Montgomeri.

Govoreći o svom prijateljstvu s ubijenim vlasnikom hrvatskog “Nacionala” Ivom Pukanićem, koji je izvještavao o švercu cigareta u koji je Đukanović navodno bio umiješan, Montgomeri je “Vijestima” kazao da je Pukaniću izvor informacija, između ostalih, bio biznismen i nekadašnji šef crnogorske trgovinske komisije u Vašingtonu Ratko Knežević.

Posljednji američki ambasador u Jugoslaviji tvrdi i da je upravo Knežević vodio kampanju da ga Zapad podrži kako bi naslijedio Đukanovića.

“... Došao je u Zagreb, u ambasadu SAD-a, da formalno zatraži našu podršku. Rekao sam ne i zabranio sam mu ulazak u ambasadu”, tvrdi Montgomeri.

On je bio u Podgorici kako bi promovisao memoare “Nediplomatski životi”, koje je napisao sa suprugom Lin Montgomeri.

Uskoro se navršava 20 godina od kad je Crna Gora obnovila državnu nezavisnost. U više intervjua rekli ste da Zapad početkom 2000-ih nije podržavao nezavisnost Crne Gore. Sad je ona članica NATO-a i vrlo vjerovatno naredni član EU. Da li mislite da je 2006. donesena prava odluka?

Mislim da je ulazak u NATO bio prava odluka. Nezavisnost je bila prava odluka, to sigurno. Nema sumnje u to. Dobro je što se to desilo.

Bili ste među prvima koji su predložili većinu od 55 odsto za validnost referenduma o nezavisnosti. Kako ste vidjeli situaciju u Crnoj Gori pred referendum? Da li ste vjerovali da se taj prag može ostvariti i da će Crna Gora povratiti nezavisnost?

Pa, ono što sam mislio je da će mišljenja biti veoma podijeljena oko referenduma - vjerovatno sa Srbima u Crnoj Gori, koji ne bi željeli da prođe, želeći bliže veze sa Srbijom. I ako bi prošlo samo s malom razlikom - recimo jedan ili dva odsto - s obzirom na uticaj koji je Vlada očigledno imala nad medijima i druge prednosti, to bi stvorilo veoma lošu atmosferu za Crnu Goru, gdje mnogi ljudi ne bi prihvatili ishod referendum. To bi bila veoma loša situacija. Zato sam mislio da je važno da razlika bude dovoljno velika, odlučujuća, kako bi se izbjegao taj problem. I zato sam rekao “55 prema 45”.

Prošlo je 20 godina od “raskida”. Kako danas vidite Srbiju i Crnu Goru i puteve kojima se kreću?

Što se tiče Crne Gore, imate izazovne probleme. Jedan je etnička struktura koja je veoma različita - imate Srbe, Hrvate, Crnogorce, Albance, Bošnjake, itd... Imate i različita religijska uvjerenja, a sve to u jednoj maloj zemlji koja je imala periodične invazije, probleme sa susjedima i sl. Dakle, imate težak izazov da ujedinite svoju zemlju, svoj narod na jednom putu. I to je jasan izazov, koji mislim da možete ispuniti.

Kao i sve zemlje u svijetu, imate problem korupcije, ali potrebne su jake mjere da biste uvjerili narod u vezi s tim. I mislim da je, ako to uradite, Crna Gora u veoma dobrom položaju, ali to zavisi od toga da političke partije rade zajedno, a ne da se dijele i ulaze u mnogo nepotrebnih pitanja...

U Srbiji trenutno postoji ogroman problem sa studentima i protestima. Svijet posmatra kako će to proći, a nisam siguran kako će se završiti. Problem je što mislim da studenti nemaju plan za dan poslije, ako uspiju. Na neki način, teškoće Srbije potencijalno su veće nego Crne Gore. Mislim da je to razlog zašto su referendum i vaša nezavisnost bili dobra odluka.

Bili ste ambasador u Srbiji i Crnoj Gori od 2000. do 2004. U tom periodu, DPS je bio na vlasti u Crnoj Gori. Nakon što ste otišli, ostao je na vlasti još 16 godina, dok 2020. nije izgubio izbore. Kako danas vidite Crnu Goru? Da li mislite da se išta promijenilo od pada DPS-a?

Iskren odgovor je da sam ovdje sad zbog promocije knjige, ali sam ovdje i da se bolje upoznam sa situacijom u Crnoj Gori. Donekle sam odlučio, kad sam se povukao iz političkog života, da neću davati komentare o hrvatskoj politici, jer sam živio u Hrvatskoj. I tu odluku sam primijenio i na Crnu Goru.

Zaista nemam vrlo dobar osjećaj o političkoj situaciji ovdje. Nadam se da ću imati za nekoliko dana, nakon sastanaka. Ali trenutno ne bi bilo fer da dam komentar jer bi bio više baziran na nekim novinskim pričama koje sam čitao, nego na ličnim osjećajima.

Crna Gora je vrlo vjerovatno naredni član EU. Da Rusija nije napala Ukrajinu 2022, da li bi Crna Gora bila u poziciji u kojoj je danas? Mnogi kažu da geopolitička situacija ubrzava pristup Crne Gore EU, a ne neophodne reforme u zemlji...

Prije svega, rekao bih da EU konstantno podiže standarde za članstvo. Mnoge zemlje EU zapravo ne žele nove članove. Nisu baš zadovoljne s nekim od posljednjih članica koje su primile. Postoji dio EU, jedano odjeljenje, koji ohrabruje ljude da razmišljaju o članstvu. Ali postoji viši nivo koji još nije donio odluku da li će se to dogoditi. I veoma su nevoljni da to urade.

Vidio sam priče da je Crna Gora najbliža, ali moraćete jako raditi na tome. Ono što su učinili jeste da su uslove učinili težim za sve. To je ono što zovu svojom mekom moći. Drugim riječima - daju vam mnogo stvari koje morate ostvariti da biste postali član. I stalno ih proširuju. Morate ispuniti svako od poglavlja. I onda svi članovi EU, svi, moraju reći “da” za prijem nove članice. I to mora biti jednoglasno, što je veoma visok standard.

To je veoma teško jer vaši susjedi koji su u EU vrše pritisak da napravite kompromise koji njima idu u korist da biste ušli. Slovenija je tako uradila Hrvatskoj. I znam da Hrvatska pokušava to da uradi vama.

Vi ste g. Đukanovića više puta nazivali najsposobnijim političarem na Balkanu. Često ste pominjali njegovu sposobnost prilagođavanja situaciji. Na primjer, od mladog komuniste postao je Miloševićev saveznik, a od Miloševićevog saveznika - saveznika Zapada. Od saveznika Zapada, nakon što su Italijani otvorili istragu o švercu cigareta, okrenuo se ruskim investicijama, pa opet otišao nazad na Zapad. Da li mislite da je sposobnost prilagođavanja situaciji ono što čini dobrog političara, ili je to više osobina uspješnog biznismena?

Mora da ste čitali moju knjigu jer je vaš opis onoga što je uradio upravo ono što piše u mojoj knjizi. I zaista je to uradio. Divim mu se zbog toga u smislu da je Crna Gora mala zemlja i treba joj podrška. I bio je vrlo pažljiv da vidi kako se situacija mijenja i koja zemlja će mu pomoći.

Na primjer, vidio je probleme koje je Milošević pravio svijetu. Bio je blisko povezan s Miloševićem, učestvovao je u invaziji na Hrvatsku i u jednom trenutku shvata da je to gubitnička strategija - promijenio je kurs. A kad se Srbija oslobodila Miloševića, praktično svi naši interesi su se preusmjerili s podrške Crnoj Gori na Srbiju. Vidio je taj preokret, zbog čega je morao reagovati. Mislim da je to bila pametna strategija za malu zemlju kojoj treba podrška većeg saveznika.

G. Đukanović više ne obavlja državne funkcije. Kako ocjenjujete njegovo nasljedstvo? S jedne strane, njega i njegove najbliže saradnike politički protivnici optužuju da su “privatizovali” zemlju i izvlačili velike sume novca za lično bogaćenje, omogućivši organizovanom kriminalu da cvijeta. S druge strane, on je bio ključni faktor u nezavisnosti Crne Gore 2006. i pod vođstvom njega i DPS-a Crna Gora je ušla u NATO...

Pa, prikazali ste tačnu sliku o Đukanoviću - pozitivne stvari koje je uradio i probleme koje nije riješio. Dakle, obje strane su tačne. Mislim da je opasnost za svakog političara koji dugo ostaje na vlasti upravo to - da kad ste na vlasti i favorizujete ljude iz svoje partije da dobiju pozicije, stvara se pogrešna atmosfera koja vodi ka problemima o kojima govorite.

Pogledajte SAD i koga je (predsjednik Donald) Tramp postavio za svoje savjetnike. Mnogi su katastrofalni. Ako bi Tramp ostao na vlasti 16 godina, ne mogu ni da zamislim koliko bi to bilo loše. Dakle, mislim da je dužina vremena koliko je neko na vlasti problem više nego bilo šta drugo.

Jedna stvar koja se konstantno vezuje za g. Đukanovića je šverc cigareta krajem 90-ih i početkom 2000-ih. Bili ste prijatelj s g. Pukanićem, ubijenim vlasnikom “Nacionala”. Taj medij objavio je niz članaka u kojima se tvrdi da je Đukanović uključen u šverc cigareta. Medijski izvještaji iz tog vremena i kasnije tvrde i da ste Vi navodno Pukaniću davali informacije o švercu cigareta, kao politički potez da ubijedite Vašington da možete prevenirati “razvod” Srbije i Crne Gore, tako što ćete “zastrašiti” Đukanovića. Da li su ti navodi tačni?

Ne. Istina je da sam bio dobar prijatelj s Pukanićem. Bio je vrlo dobar istraživački novinar. Radio je mnogo kritičkih priča o Tuđmanovoj vladi, itd. Slučajno sam prolazio pored hotela, pogledao kroz prozor, vidio Pukanića s Ratkom Kneževićem. Pozvali su me da uđem. Pukanić je rekao: “Imam priču. Pišem o Đukanoviću uz pomoć Ratka Kneževića. Hoćeš li dati komentar?” Rekao sam - ne. To je bio početak priče da sam navodno bio dio toga. Ali to je bio Ratko Knežević, koji je bio blizak Đukanoviću.

Kad je Đukanović prekinuo odnos s njim, Ratko je bio veoma nezadovoljan i okrenuo se protiv njega, i bio je izvor svih tih informacija (o švercu cigareta). Vjerujem da je bila još jedna žena, Alka Vuica, s kojom se Pukanić sastao i koja mu je dala još informacija. Ali Ratko je vodio kampanju da pridobije Zapad da ga podrži. Htio je da zamijeni Đukanovića. Htio je da mu pomognemo. I došao je u Zagreb, u ambasadu SAD-a, da formalno zatraži našu podršku. Rekao sam ne i zabranio mu ulazak u ambasadu.

Očigledno smo znali da je bilo krijumčarenja cigareta, a Đukanović je to tada objašnjavao kao jedini način da obezbijedi finansiranje za crnogorsku vladu kad je prekinuo s Miloševićem, koji je tada odbio da mu (Đukanoviću) da bilo kakav državni novac. Morali smo da pomognemo u jačanju policije u Crnoj Gori, jer je on (Đukanović) kontrolisao policiju, dok je vojsku kontrolisao Milošević. Dakle, morali smo mnogo da pomognemo Đukanoviću. Zašto se nastavilo kasnije, ne znam...

Govorili ste o mogućnosti da se Đukanović svrgne s vlasti nakon što je Milošević pao u Srbiji. U svojoj knjizi ste napisali da su Britanci htjeli da zamijene Đukanovića nekim drugim političkim akterom, ali da ste Vi procijenili situaciju u Crnoj Gori i rekli da nije postojala održiva opcija za njegovu zamjenu. Kao što ste kazali sada, SAD su znale da je šverc u toku. Da li mislite da je ta akcija - ili preciznije njen izostanak - kasnije uticala na način na koji je Đukanović vladao i razvijao svoje navodne kriminalne aktivnosti za koje ga optužuju politički protivnici?

Ne znam odgovor na to pitanje. Jer stvar je - ne mislim da je naša obavještajna služba bila toliko dobra koliko mnogi misle. Znali smo da je postojao šverc cigareta. Imali smo malo informacija da li se nastavlja. Nismo tačno znali šta se dešava, ali smo znali da Italijani istražuju.

To je bio problem za nas, ali veći problem za britansku vladu jer je mnogo cigareta završavalo u Britaniji. Zato su donijeli odluku da se odvoje od Đukanovića. I moje pitanje njima je bilo: “Ko će ga racionalno zamijeniti?” Rekli su, “Nama nije bitno, sve što nas zanima je da zbog šverca mora otići.” Moja pozicija je bila: “Morate mi reći ko ga može zamijeniti”. Došao sam u Crnu Goru na nedjelju dana, razgovarao sa svim političkim partijama i vidio njihove pozicije. Donio sam odluku da bi tada bilo veoma teško formirati održivu koaliciju koja bi bila prozapadna i funkcionalna.

Jer, ponovo, a možda griješim - mislim da su Srbi u Crnoj Gori bili bliže tvrdolinijašima u Srbiji. Smatrao sam da bi to bila veoma teška situacija.

Pričali smo o Vašim odnosima s g. Đukanovićem. Kakvi su, na primjer, Vaši odnosi s g. Predragom Bulatovićem, koji je tada bio lider opozicije? Dok ste u Podgorici, hoćete li vidjeti neke stare prijatelje a crnogorske političke scene? Prije nego što smo počeli razgovor vidjeli smo Vas s g. Milanom Roćenom...

Da, nadam da ću vidjeti Predraga. Imao sam veliko poštovanje prema njemu. Radili smo vrlo blisko. Bio je pošten čovjek. Nije bio ekstremista. I kao što vjerovatno znate, radio sam veoma naporno s njim, s Đukanovićem i drugima da dođemo do dogovora o održavanju izbora (početkom 2000-ih).

Jer je tada opozicija pokušavala da bojkotuje izbore, jer uslovi nisu bili fer. Bulatović je bio veoma kooperativan. Imao je listu od pet zahtjeva koje smo pokušali da ispunimo. Detaljno sam to opisao u knjizi. Poštovao sam ga dovoljno da mu omogućim posjetu Vašington.

U to vrijeme, imali smo i nekoliko nevladinih organizacija koje su pomagale razvoj političkih partija, nadgledanje izbora i slično. Kad su to radili u Crnoj Gori, nisu uključivali Bulatovićevu partiju. Ja sam ih praktično natjerao da rade i s Bulatovićevom partijom.

Bulatović je imao pet zahtjeva, stvari koje je smatrao neispravnim. Jedan od njih je bio da Vlada ne imenuje sve sudije Ustavnog suda, što nije fer - trebalo je konsultovati opoziciju. Novac za političke partije da učestvuju na izborima nije bio raspodijeljen fer i još par sličnih pitanja. Radili smo na tim pitanjima i dobili zadovoljavajuće odgovore od Vlade.

Lako je srušiti vlast, teško je postaviti

U ranijim intervjuima rekli ste da, kad ste došli u Budimpeštu 2000. na poziciju američkog ambasadora u Jugoslaviji u “egzilu”, cilj je bio srušiti Miloševićev režim. Sad se mnogo priča o ratu u Iranu koji je u toku. To je još jedan rat za promjenu režima na Bliskom istoku. Kako gledate na tu situaciju? Da li mislite da SAD treba da budu “svjetski policajac”? Ili javnost u Americi više nije za takvu spoljnu politiku?

Ne, američka javnost nije za to. Imali smo mnogo iskustva s promjenama režima. Što se zemlja više udaljava od naših vrijednosti i kulture, teže je. Lako je srušiti režim, ali loše radimo kad treba postaviti funkcionalnu demokratsku vlast. I stalno ne posvećujemo dovoljno pažnje etničkim razlikama. Niti kriminalu i korupciji. I naš uspjeh je, iskreno, loš.

A opet, u SAD ljudi znaju etničko porijeklo, ali to nije toliko važno - važno je da ste Amerikanac. To funkcioniše u SAD. Ali pokušavamo to svuda primijeniti i ne uspijeva. Klasičan primjer je Bosna. Tri etničke grupe. Potcijenili smo snagu etničkih veza. I 30 godina kasnije, Bosna i Hercegovina je i dalje problematična.

Rekli ste da politička situacija u BiH, ali i na Kosovu ne funkcioniše. Ako trenutna situacija nije zadovoljavajuća, koje je bolje rješenje?

Problem je što bilo lakše kad su ti problemi bili živi, a SAD imale intenzivan interes da ih riješe uz pažnju tamošnjih lidera. Sad, na primjer, imamo Dejtonski mirovni sporazum u BiH. Promjena tog sporazuma zahtijevala bi jaku volju i podršku velikih sila. Ne znam da li je to moguće...

Da sam mogao, prvo bih predložio tri entiteta u BiH. Entitet za Hrvate takođe, sa šestogodišnjim periodom. Nakon šest godina, ti entiteti bi imali referendum o nezavisnosti.

Kazali ste da su SAD još 1992. identifikovale Kosovo kao osjetljivo mjesto na Balkanu, kao i da ste željeli da se SAD više fokusiraju na konflikte koji su buktili u tom trenutku, nego na Kosovo. Kako vidite situaciju danas?

Veoma sam tužan što SAD i Zapadna Evropa nisu koristili više sankcija, ekonomskog pritiska da Albanci na Kosovu, (premijer Kosova Aljbin) Kurti posebno, poštuju sporazume iz Brisela i prestanu s provokacijama prema Srbima, što mislim da i dalje traje. Kurti se nada da će izazvati dovoljno provokaciju da srpska vojska interveniše. Nažalost, SAD i Zapadna Evropa i dalje mnogo podržavaju Kosovo. Trebalo bi da se jače suprotstave tim provokacijama.

Nisam pogriješio kad sam rekao da su se radikali u Srbiji reformisali

Kakav je vaš stav o režimu Aleksandra Vučića u Srbiji? Početkom prošle decenije rekli ste da su bivši radikali reformisani. Sad se vlast u Srbiji opisuje kao nedemokratska, autoritarna. Da li mislite da ste pogriješili kad ste rekli da su radikali reformisani?

Ne, ne mislim da sam pogriješio. Mislim da kad jedna partija dugo ostaje na vlasti, velike su šanse da favorizuje ljude iz partije i to vodi problemima. Problem s protestima studenata je što ne znaju šta će sjutra, šta ako Vučić padne, ko preuzima. Pričao sam s nekim liderima tamošnje opozicije i oni daju dječje, neozbiljne odgovore. Na primjer, jedan od važnijih vođa, veoma artikulisan tip, univerzitetski profesor, rekao mi je: “Nakon Vučića moramo ukloniti sve partije jer su sve korumpirane. Moramo promijeniti lidere svih velikih kompanija u Srbiji jer su i oni svi korumpirani. Moramo revidirati pravosudni sistem. Moramo promijeniti sve”.

Ali to nije bio logičan pristup. I ako primijetite, Vučić stalno govori: “Hajde da pregovaramo, hajde da čujemo šta želite.” A studenti nisu voljni da kažu šta žele. I mislim da je to problem. U Beogradu je sad nikad gora atmosfera, bar od kad ja pamtim.

Rekli ste da mislite da to što se dešava u Srbiji s protestima nije “obojena revolucija”, kako tvrdi tamošnja vlast.

Tako je. Učestvovao sam u pokušajima da se nosimo s Miloševićem ili da ga srušimo, kao i s nekim drugim. Znam kako se to radi. Prvo, potrebni su harizmatični lideri s autoritetom na koje ljudi mogu gledati kao alternativu. Potrebna je finansijska podrška za političke partije. Potrebno je obučiti ih kako da organizuju kampanje i kako da nadgledaju izbore. Potrebno je imati organizaciju poput “Otpora”.

Kad su počeli protesti protiv Miloševića, oni su bili organizovani od strane grupe koja se zvala “Otpor”. I mi smo im dali mnogo podrške. Dakle, njihova uloga je bila da protestuju. Ali to je bio samo jedan dio kako srušiti vladu, naveo sam sve ostale dijelove. I ako pogledate šta se dešava u Srbiji sada, to je “Otpor”. To nije sve ostalo. To je samo “Otpor”. I zato mislim da to nije obojena revolucija. Ovo je “Otpor” 2.0 bez bilo čega drugog.

Savjetujem, ne lobiram u Vašingtonu

Mnogo se pričalo o Vašim poslovnim odnosima i vezama s balkanskim zemljama. Kako odgovarate ljudima koji kažu da ste koristili Vaše diplomatske veze s političkim elitama balkanskh zemlja da se obogatite?

Pa, istina je da sam, kad sam završio karijeru, mogao da se vratim u SAD, da budem penzionisani ambasador. Posao koji bih dobio tamo bio bi da radim za neku nevladinu organizaciju ili nešto slično, za ne baš neku platu. Volim život na Balkanu. I osjećam se slobodno da ponudim svoje savjete različitim organizacijama, kompanijama, političkim partijama - ako žele.

Ali važna stvar je da nemam nikakav uticaj na američku vladu. Dakle, u početku, dolazili su kod mene tražeći način da se stvari urade u američkoj vladi. Nisam mogao to da uradim. Mogu davati političke savjete i nije mi to smetalo. Ali to je drugačije od toga da budete plaćeni lobista koji onda ide da se bavi američkom vladom u njihovo ime. To nikad ne bih učinio. I postoji mnogo ljudi koji zarađuju mnogo novca radeći upravo to.

Tramp okrenuo svijet protiv Amerike

Kako gledate na Trampovu administraciju i odnose SAD-a s EU? Da li mislite da postoji raskol na tom frontu?

Da, i mislim da to šteti svijetu, a najviše SAD-u. I ono što me boli je to što je reakcija na ono što Tramp radi, akcije koje preduzima - okrenula mnogo ljudi širom svijeta protiv Amerike i Amerikanaca. Kanađani, na primjer, mnogi od njih sada ne vole Amerikance zbog Trampa. I mislim da je to šteta.

( Balša Rudović )