Mi patria loca

Prije nego što je u Crnoj Gori 21. maj postao Dan nezavisnosti, Riki Martin se uveliko mirio sa činjenicom da više nije globalna zvijezda. Prodaja albuma je padala i Livin’ la Vida Loca više nije punila stadione, pa se nekadašnji seks simbol pripremao za prijevremenu penziju. Tada turneje postaju izuzeci a hitove im puštaju samo na ‘90s hits radio stanicama i u pasivnim krajevima. Podižu se surogat djeca, živi od tantijema i čak ni penzionisane zvijezde ne sanjaju da će pjevati na proslavama državnih praznika.

Dok se 2006. Riki Martin spremao za muzičku penziju, Crna Gora je živjela drugu mladost. Nekada najsiromašnija republika SFRJ furala se na balkanski Luksembrug i uživala u pažnji sumnjivih stranih ulagača. Slušao se duet Sergeja i Danijela i građani nisu puno marili zbog hroničnog nedostatka demokratije. Na repeat su puštani evergreen govori o pomirenju i Crnoj Gori bez gubitnika, a u Ustavu je, nakon ekološke, čekirana i građanska država.

Otac nacije je bio u jednoj od najpotentnijih faza - a takva stanja po pravilu znače jedan cilj u glavi i hiljadu neispunjenih obećanja. Poslije kojih nema kajanja.

A kajanja će sigurno biti u ovim blagim danima, kada država slavi nezavisnost. Mnogi će birač priznati da u maju 2006. nije zamišljao ovakvu državu, pa će podsjećati na sva pogrešna skretanja. Objašnjavaće da se država ne brani zastavama nego nezavisnim institucijama, pa će se za spas od Kurte i Murte pomoliti Briselu kao Svetom Vasiliju. Kada se srce smiri molitvom, možda će priznati i da je za ove dvije decenije Crna Gora ponegdje i napredovala.

Nema više privatne države iz proročanstva Peđe Bulatovića u kojoj su bogatstva rezervisana samo za braću i kumove. Vremenom se na državnom koritu ugojio i mnogi državni službenik bez čijeg se pečata ne može, a privatna država se uspješno transformisana u akcionarsko društvo u kojem se kapital dijeli prema političkoj snazi. U AD Crnoj Gori se državnim dividendama i danas se naplaćuje istorijsko Da i liječe traume iz 2006. a zastavama maše samo sirotinja dok državni akcionari krčme domovinu.

Šverc se od porodičnog biznisa razvio u privrednu granu. Nije to više državni posao rezervisan za odabrane, pa švercer može biti svako ko je spreman da rizikuje i stavi glavu u torbu. Pravosnažni zaborav pokrio je švercerske bardove sa optužnice iz Barija, ali se Crna Gora danas može pohvaliti klanovima za koje se čulo dalje od Italije. Građani se više ne dijele na suvereniste i unioniste već na škaljarce i kavčane, a crnogorska mladost ne čami na Birou rada već četuje po Skaju, puca po ulicama i pakuje drogu.

Zbog političkih ideala više ne pucaju ni partije a kamoli kumstva, pa nema podjele između vlasti i opozicije zbog koje se prelijetanje nije praštalo Pajoviću i Đuroviću. U Vladi nisu bili još samo nesnađeni eksperti i partije ispod cenzusa, a u kabinetima umjesto ministara mogu da sjede hologrami koji primaju platu. Nema više ni elitizma u državnoj administraciji pa funkcioneri mogu biti i obični smrtnici. Dovoljna je samo dobra volja i diploma za koju niko neće pitati na kojoj je rasprodaji kupljena.

Pravosuđe više ne zavisi samo od jednog političkog sponzora, a mediji su slobodni da bez straha mijenjaju gospodare. Sa decenijskim zakašnjenjem se ispunilo obećanje poštene inteligencije da poslije države stiže i demokratija. Umjesto referendumskih prvoboraca donijela je crkva, pa mnogi birač i političar prema njoj ima obavezu kod svakog glasanja. Zato su nam političari i birači sve religiozniji iako sa dužnom pažnjom prate AI bjegunce dok šire tuđi prljav veš.

U takvoj Crnoj Gori nema mjesta snebivanju što se Dan nezavisnosti ne slavi uz italijanske tenore, no uz ocvale latino tezgaroše. Država koja nije znala da cijeni Rolling Stonese na pjeni od mora, zaslužuje proslavu uz Rikija Martina i Baju Malog Knindžu. Pa kada nas 2028. uvedu u Evropsku uniju tražićemo da nam na Trg nezavisnosti dovedu Tejlor Svift ili barem Bed Banija.

( Samir Kajošević )