Trampova posjeta Kini pokazala da se moć pomjerila ka Istoku

Američki predsjednik Donald Tramp napustio je juče Kinu bez većih pomaka u trgovini i bez opipljive pomoći Pekinga za okončanje rata u Iranu, uprkos tome što je tokom dvodnevne posjete obasipao pohvalama svog domaćina Sija Đinpinga.

Cilj posjete glavnom strateškom i ekonomskom rivalu SAD, prve jednog američkog predsjednika Kini od Trampovog prethodnog puta 2017. godine, bili su konkretni rezultati koji bi mu pomogli da popravi oslabljeni rejting uoči izbora za Kongres u novembru. Kineski ministar spoljnih poslova Vang Ji je saopštio da će Si, na Trampov poziv, na jesen posjetiti SAD.

Samit je obilježen raskošnom ceremonijom, od vojnika koji su marširali paradnim korakom do obilazaka tajnog vrta. Međutim, u razgovorima iza zatvorenih vrata sa uglednim gostom, Si je uputio oštar prekor zbog američke prodaje oružja Tajvanu, upozorivši da bi supersile mogle da se “sudare ili čak uđu u sukob” zbog ostrva. Si je rekao da je Tajvan “najvažnije pitanje u kinesko-američkim odnosima”.

U razgovoru s novinarima na povratku u SAD, Tramp je rekao da mu je Si poručio da se protivi nezavisnosti Tajvana.

“Saslušao sam ga. Nisam komentarisao... Nisam se ni na šta obavezao”, kazao je Tramp, dodajući da će uskoro odlučiti o prodaji oružja Tajvanu, nakon razgovora sa “osobom koja trenutno vodi Tajvan”. To je prenio Rojters, navodeći da nije jasno da li je mislio na tajvanskog predsjednika Laja Čing-tea.

Rojters piše da bi direktan razgovor između aktuelnog predsjednika SAD i lidera Tajvana bio bez presedana u periodu otkako je Vašington 1979. diplomatsko priznanje prenio sa Tajpeja na Peking, i da bi vjerovatno razljutio Kinu, koja to ostrvo smatra svojom teritorijom.

To su bile prve Trampove opširnije izjave nakon boravka u Pekingu, gdje je bio neuobičajeno uzdržan, a njegove spontane opaske uglavnom su se svodile na pohvale Sijevoj srdačnosti i autoritetu.

Časopis “Tajm” piše da je Trampu u Kini ubrzo pokazano gdje mu je mjesto. S obzirom na to da on burno reaguje i na najmanju uvredu koju doživi kao napad, mnogo govori to što je Si već na samom početku nastupio s pozicije moći i jasno postavio granice. Prema ocjeni urednika “Tajma” Čarlija Kembela, najupečatljivija slika cijele posjete je kadar dvojice lidera ispred Hrama neba iz dinastije Ming: Tramp neobično uzdržan i ćutljiv dok ga novinari pitaju da li su razgovarali o Tajvanu. Umjesto odgovora, samo je rekao: “Kina je prelijepa”.

Američki državni sekretar Marko Rubio je požurio da uvjerava javnost da se politika SAD prema Tajvanu nije promijenila.

Međutim, kako navodi Kembel, slika američkog predsjednika, za kojeg je ratobornost odavno dio političkog imidža, kako djeluje nelagodno i kao da je ustuknuo, upečatljivo pokazuje koliko se mijenja odnos snaga u svijetu.

“Si je smatrao da ima slobodu da iznosi oštra upozorenja, očigledno ne brinući mnogo zbog moguće reakcije ili nezadovoljstva s Trampove strane”, kaže Sung Ven-ti, stručnjak za kinesko rukovodstvo na Australijskom nacionalnom univerzitetu. “U javnosti je pred Trampom nastupio tvrdo - i prošao bez posljedica.”

Kembel kaže da takva demonstracija snage može djelovati iznenađujuće imajući u vidu izazove s kojima se Kina suočava, od ekonomije opterećene dugotrajnom krizom na tržištu nekretnina, slabe potrošačke potražnje, do ukorijenjene deflacije. Rast BDP-a je usporio na oko pet odsto, daleko ispod nivoa iz godina ekonomskog buma, dok se nezaposlenost mladih kreće oko 19 procenata.

Međutim, kako dodaje, Kina se pokazala i izuzetno otpornom i prošle godine je ostvarila rekordan trgovinski suficit od 1,2 biliona dolara, uprkos američkim carinama koje su dostizale i 145 odsto. U aprilu je prijavila rekordan mjesečni izvoz, veći 14,1 odsto u odnosu na isti mjesec prethodne godine, djelimično zahvaljujući rastućoj potražnji za proizvodima zelene tehnologije, od električnih vozila do vjetroturbina i baterija, pokazujući sposobnost ne samo da izdrži poremećaje izazvane ratom u Iranu, već i da od njih profitira.

Govoreći o tom sukobu, koji je sada ušao u treći mjesec, dok MMF upozorava na mogućnost globalne recesije, Tramp je rekao da je Si tokom njihovih razgovora obećao da neće slati vojnu opremu Iranu i da je ponudio pomoć u zaustavljanju neprijateljstava. “Rekao je: ‘Volio bih da pomognem, ako mogu biti od bilo kakve pomoći’”, kazao je Tramp za Foks njuz.

Portparol kineskog Ministarstva spoljnih poslova, međutim, nastupio je odlučnije, rekavši da taj sukob “nikada nije trebalo da se dogodi” i da “nema potrebe da se nastavi”.

Najupečatljivija slika cijele posjete je kadar dvojice lidera ispred Hrama neba iz dinastije Ming: Tramp neobično uzdržan i ćutljiv dok ga novinari pitaju da li su razgovarali o Tajvanu. Umjesto odgovora, samo je rekao: "Kina je prelijepa"

Iako je tačno da Kina ima značajan uticaj na Teheran, kao kupac najvećeg dijela iranske nafte, taj uticaj ima jasne granice kada je u pitanju sam opstanak režima, ističe Kembel. Uz to, Kina je, zahvaljujući velikim rezervama, kopnenim energetskim cjevovodima i infrastrukturi zelene energije, dobro prebrodila poremećaje izazvane ratom i sada ubira korist na planu meke moći dok Vašington narušava sopstveni međunarodni imidž, naročito na Globalnom jugu, koji je nesrazmjerno pogođen skokom cijena energenata.

“Kina je oduvijek tvrdila da se Amerika ponaša kao nasilnički, sebični ratni huškač”, kaže Nik Bizli, profesor međunarodnih odnosa na australijskom Univerzitetu La Trob. “I sada može da kaže: ‘eto, upravo o tome govorimo’.”

Kembel ocjenjuje da je Tramp tokom cijelog boravka u Kini djelovao kao da je u defanzivi. Nije zabavljao novinare tokom dugog leta za Peking, niti se oglašavao na svojoj mreži Truth Social nakon prvog sastanka sa Sijem. Kada je konačno objavio poruku, učinio je to da bi branio Sija, koji je nagovijestio da su SAD u padu upozoravajući na opasnost od Tukididove zamke - situacije u kojoj sila u usponu i sila koja slabi često završe u sukobu.

Tramp je ocjenu o američkom padu branio kao “sto odsto tačnu” i “veoma elegantno” izrečenu, premda se, kako je naveo, odnosila na “ogromnu štetu koju smo pretrpjeli tokom četiri godine pospanog Džoa Bajdena”. Si je, ushićeno je poručio Tramp, “čovjek kojeg veoma poštujem” i koji je “zaista postao prijatelj”.

Na državnom banketu u pekinškom Velikom domu naroda, zdanju iz Maove ere, Tramp - poznat po tome što ne pije alkohol - djelovao je toliko snishodljivo da se činilo da je čak otpio gutljaj vina kako bi nazdravio Sijevoj opasci da “veliki preporod kineske nacije i nastojanje da se Amerika ponovo učini velikom mogu ići ruku pod ruku”. Kasnije, tokom obilaska Džongnanhaja, kompleksa rukovodstva Komunističke partije Kine, Tramp je rekao: “Ovo su najljepše ruže koje je iko ikada vidio.”

Tramp je posjetu predstavio kao uspjeh, hvaleći se kineskim obećanjem da će kupiti 200 Boingovih aviona i poručujući da to znači “mnogo radnih mjesta”. Američki trgovinski predstavnik Džejmison Grir takođe je rekao da očekuje da Kina pristane da u naredne tri godine kupi američke poljoprivredne proizvode u vrijednosti od “više desetina milijardi” dolara, ali ostaje neizvjesno da li će se ta obećanja zaista ostvariti.

Kina je profitirala i od toga što je čitav niz pitanja koja godinama opterećuju odnose s Vašingtonom ovoga puta ostao po strani

Kina se u oktobru obavezala da će do 2028. godišnje kupovati 25 miliona metričkih tona soje, ali već sada znatno zaostaje za tom obavezom i umjesto toga kupuje znatno jeftiniju robu iz Brazila. U “Tajmovoj” analizi piše da je narudžba Boingovih aviona posebno neobična budući da Kina uz veliku pompu uvodi u upotrebu sopstveni putnički avion C919.

“Glavne brojke djelovaće veoma impresivno”, kaže Čong Dža Jan, profesor međunarodnih odnosa na Nacionalnom univerzitetu Singapura. “Ali bio bih malo oprezniji, jer smo ovaj film već gledali i veliko je pitanje da li će kineska strana zaista ispuniti obećano.”

Tramp je čak prije dolaska napravio Kini značajne ustupke, pristavši da proda napredne Nvidijine poluprovodničke čipove za vještačku inteligenciju, dok je istovremeno obustavio prodaju oružja samoupravnom Tajvanu vrijednu 13 milijardi dolara. To je, kaže Kembel, daleko od hvalisave retorike s kojom se prošle godine vratio u Bijelu kuću i uveo carine povodom “Dana oslobođenja” gotovo svakoj zemlji na svijetu. Ali, kako su kinesko-američki odnosi početkom 2025. pali na najniži nivo, a carine na kinesku robu stalno rasle, Peking je blokirao izvoz ključnih rijetkih zemnih elemenata i strateški važnih minerala, ugrozivši američku proizvodnju.

Kako je Trampova administracija brzo počela da traži izlaz iz krize, djelovalo je da je Kina dobila satisfakciju. Kada su se Tramp i Si u oktobru sastali na marginama samita APEK-a u Busanu, SAD su odustale i od nove regulative kojom bi se kontrole izvoza proširile na podružnice sankcionisanih subjekata - rupu u sistemu koju je Kina koristila za nabavku naprednih poluprovodnika.

Kembel piše da se Tramp hvalio svečanim dočekom koji mu je priređen, ali da je Kina profitirala i od toga što je čitav niz pitanja koja godinama opterećuju odnose s Vašingtonom ovoga puta ostao po strani. Nije tajna, ocjenjuje Kembel, da Tramp ne pokazuje naročito interesovanje za vjerska prava, slobodu medija, prava radnika, represiju nad Tibetancima i Ujgurima muslimanima, urušavanje sloboda u poluautonomnom Hong Kongu, pa čak, čini se, ni za vojnu pomoć Rusiji ili podršku Sjevernoj Koreji. Takođe, dodaje, nije se stekao utisak da je Tramp pokušao da ozbiljnije pritisne Peking zbog strateških pitanja poput sajber špijunaže, krađe intelektualne svojine, državnih subvencija, potcijenjenog renminbija ili izvoza prekursora za fentanil.

U “Tajmovoj” analizi posjete se navodi da je Tramp djelovao neobično usamljeno uprkos čitavoj sviti direktora najvećih kompanija koji su putovali s njim. Dodaje se da je upadljivo i to što je ova posjeta bila prva posjeta jednog američkog predsjednika od 1998. godine koja nije uključila ni makar usputno zaustavljanje u nekoj savezničkoj zemlji, ni prije ni poslije boravka u Kini.

“Svakako, kada je riječ o slici koja se šalje u javnost, Peking je uspio da stvori predstavu o svojoj moći i veličini”, kazao je Čong.

Kembel ocjenjuje da je i Sijev izbor riječi bio znakovit. Kina, piše on, inače rado ističe svoja “partnerstva” različitog nivoa sa desetinama zemalja širom svijeta, iako su ona u stvarnosti rijetko ravnopravna i uglavnom zasnovana na čistoj računici. Međutim, kada je riječ o Trampu, Si je izbjegao čak i privid partnerstva i govorio je samo o okviru “konstruktivne strateške stabilnosti”. Time je, prema Kembelovoj ocjeni, pokazao da Sjedinjene Države vidi kao rivala i da, iako ne želi da odnosi izmaknu kontroli, vjeruje da Kina može da im parira.

“Važno je i ono što Kina nije rekla”, kaže Sung. “Uprkos svim dobrim vibracijama i komplimentima, Kina danas i dalje ne smatra da se SAD i Kina vide kao partneri onda kada je to zaista važno.”

Kada je Tramp u petak poslijepodne napuštao Peking, podigao je pesnicu na vratima predsjedničkog aviona dok je razdragana masa mahala američkim zastavama. Iako će Tramp to putovanje nesumnjivo predstaviti kao trijumf, teško ga je bilo vidjeti kao išta drugo osim kao simboličnu smjenu na vrhu globalne moći, ističe “Tajm”. Sung dodaje: “Kina je pokazala da se jasno pozicionirala kao ravnopravan takmac SAD.”

( Angelina Šofranac )