"Otpriznavanje"

Nakon poljupca, možete li svoju dragu - otpoljubiti? Ili se odženiti, ako vam se brak ne svidi. Ali, recimo kad se odženite da to važi samo za omiljenu kafanu i kladionicu? A može i Zeta cijela...

Nemoguća riječ, na više načina. I lingvistički, ali i politički.

Kao takva - nepostojeća, sklepana za Vučićevu državnu propagandu, izgleda da je idealna riječ za ovdašnje političare. To su, sjećate se, oni likovi koji sve mogu - na riječima. Jer, za riječi ne daju ni pet para... A onamo gdje riječ više nema težinu, i klovnovski performansi mogu da izgledaju kao politika.

Neko naprosto ne može da iskorači iz karikature, a neko sprdačinu odabere za duhovni zavičaj. I to je sasvim ok kada je riječ o oriđinalu iz kvarta koji uveseljava komšije i zabavlja djecu. Dok prođe pakleni ljetnji dan, recimo. Ali kada takav psihološki profil zateknete u javnom poslu, nešto debelo nije u redu. Ili se pomirite da živite u crtanom filmu...

Postoji jedna zabavna crnogorska pričica iz vremena Hladnog rata. Kada su Rusi ušli u Čehoslovačku 1968. godine održan je, danas već slavni sastanak partijske organizacije u Pješivcima. Tada je usvojen zapisnik u samo dvije tačke. Prva je glasila - “Da se Sovjetski Savez hitno povuče iz ČSSR”. A druga: “Ako se sovjetske trupe ne povuku, zakazati novi sastanak”.

Ima nešto od ove atmosfere (sličan osjećaj sopstvene važnosti u svjetskim pitanjima, na primjer) i u najnovijem događaju istog žanra - riječ je o “otpriznavanju” države Kosovo koje je lokalna vlast usvojila na teritoriji opštine Zeta. Tako da ubuduće, koliko shvatam, crnogorsko priznanje države Kosovo (kud sreće da je i Srbija odmah priznala, danas bi mnogo toga drugačije izgledalo) neće važiti u Ljajkovićima, Berislavcima, Mahali i mnogim drugim živopisnim zetskim selima. Pa ni u Golubovcima, kojima se sedamdesetih godina prošlog vijeka ponosno pjevalo: Golobovci u dva reda, ka Beograd sad izgleda... Velike sile ne stižu da se izjasne oko poteza opštine Zeta, zauzete su Ormuskim moreuzom.

Što to zetsko “otpriznavanje” znači malo je kome jasno, čak i među podržavaocima toga poteza. Da li ovakav politički čin proizvodi bilo kakave posljedice, bilo gdje u univerzumu? Ne, naravno.

Pa, koji je onda smisao.

Zašto neko čini nešto što je, najjednostavnije rečeno - besmisleno.

Ali to je ustvari vrlo neobična igra i zanimljiva situacija: zapravo, vi svojim podržavaocima dajete - ništa. Fikciju. Odluku koja ne mijenja nigdje ništa. A oni misle da je to - nešto. To je kao da im date novčanicu koju vi sami nacrtate na običnom papiru, a oni vjeruju da je to prava novčanica. I da za nju mogu nešto kupiti.

Koliko dugo ljudi mogu igrati ovu igru, odnosno što mislite koliko dugo ih možete plaćati - lažnim novcem? Koliko bi im trebalo da - odvjeruju?

Ili, umjesto čuđenja, pomirite se - tako izgleda politika u Crnoj Gori. Eto, da makar znamo gdje smo.

Nije li rizično ljude navikavati na tu ekonomiju ničega, na takve transakcije praznine?

U Srbiji to je jedno vrijeme bila stalna rubrika u medijima: ko je i gdje diljem planete “otpriznao” Kosovo. Nisu ni male pare potrošene za takvu akciju. Države za koje mnogi gledaoci nisu nikad ni čuli imenuju se kao heroji borbe za pravdu. Jer su, navodno, povukle priznanje države Kosovo. Toliko je bilo tih “svijetlih” primjera da je pravo čudo da je iko ostao, iđe u svijet, a da priznaje Kosovo...

Izgleda da je politika u Crnoj Gori postala posao iz viceva o malom Perici. I da je mali Perica istinski heroj ove političke scene, jer ovakve stvari definitivno mogu da smisle samo likovi iz takvih pošalica.

Žilav je taj plemenski nerv za bavljenje velikom politikom, od Pješivaca pa do nakraj Zete...

Ili je sve uzalud kad čovjek - otpameti.

( Balša Brković )