Izbor slobode, izbor odgovornosti za državu znanja i dostojanstva

Datum 21. maj 2006. urezan je u moj sjećanju kao jedan od najsrećnijih dana mog društvenog života - dan kada je Crna Gora stekla nezavisnost, dan uzbuđenja, nade i obećanja. Sljedećeg jutra, još pod euforijom, održavala sam edukaciju za nastavnike u tadašnjem hotelu “Crna Gora” očekujući da će ta energija izglasana na referendumu odmah preći u masovno angažovanje za izgradnju države znanjem. Umjesto toga, sala je bila poluprazna. Taj prizor - prazna sjedišta preda mnom, neodazivanje onih kojima je najpotrebnije bilo ulaganje u znanje - nije bio samo razočaranje; bio je prvi lom. U tom trenutku sam osjetila kako entuzijazam nezavisnosti udara o zid pasivnosti i kratkoročnih interesa. Pričala sam i o tome da mi tek treba da gradimo državu znanjem - zajedno - i takvi trenuci ne trpe odugovlačenje. Izostanak učesnika mi je tada djelovao kao zloslutni znak - najava prilika koje ćemo propustiti i putanja koja nas je, kako će se i pokazati u narednim decenijama, odvela dalje od obećanja o pristojnoj i pravednoj državi.

Danas, dvije decenije poslije, ta praznina u sali mi se čini kao proročanstvo. Umjesto da iskoristimo prve slobodne godine za sistemsko ulaganje u obrazovanje, javne servise i građansku kulturu, dopustili smo da prođe milion prilika. Nismo postali onakva zemlja kakvu su sanjali mnogi, u brojkama 55.5% građana - pristojna, pravedna, uređena. Ne zato što su nam vrata spoljnjeg svijeta zatvorena; krivica je na našim vlastima, ali i na svima nama koji smo prečesto prihvatili dominaciju partikularnih interesa nad opštim dobrom. A, kao što znamo, opšte dobro zahtijeva da politike prelaze etničke i partijske linije: zahtijeva ulaganja u obrazovanje, zdravstvenu i socijalnu infrastrukturu koja moraju biti vidljiva i dostupna svima. EU integracije treba da budu sredstvo za unapređenje standarda i vladavine prava, a ne cilj koji zamjenjuje stvarne reforme. Lokalna samouprava i građanski angažman treba da budu osnaženi da se odluke donose bliže građanima i u interesu zajednice.

Opšte dobro nije apstraktan ideal - to su praktične politike i institucije koje omogućavaju ljudima da dostojanstveno žive. U tu svrhu je potrebna politička volja, građanska odgovornost i dugoročno ulaganje u znanje, pravdu i solidarnost.

Odgovornost leži na svim vladama - onima koje su nas vodile tada i ovima koje upravljaju danas. Zatvaranje pregovaračkih poglavlja sa Evropskom unijom ne znači nužno i unutrašnji progres. Birokratija može ispuniti formalnosti, ali to ne garantuje da smo postali društvo jednakih šansi, poštovanja prava i institucija koje rade za građane, a ne za partije. Današnja vlast često vodi politiku koja se čini orijentisanom više ka ceremonijalnom “označavanju” evropskog puta nego ka stvarnom životnom napretku ljudi. Ulazak u EU ne smije biti samo trofej na političkom putu - on mora biti sredstvo za ostvarivanje boljeg života za sve građane Crne Gore.

Drugi srećni datum u mom društvenom životu bio je 30. avgusta 2020. Međutim, mirna smjena vlasti nakon tridesetogodišnje dominacije jedne političke garniture se, nažalost, pretvorila u iskušenje i razočaranje. Umjesto da transformacija vlasti donese širi konsenzus, razvoj građanske svijesti i odgovorniju politiku, svjedočimo daljoj polarizaciji: građanin sve češće postaje “obilježen” nacionalnim prefiksom, a političke partije broje i njeguju birače po etničkim, nacionalnim ili konfesionalnim ključevima. Takav pristup sije podjele i slabi društvenu koheziju - preduslov svake moderne države.

Treba jasno reći: politika koja računa samo na “svoje” birače i koja ljude sortira u nacionalne atare ne gradi državu za sve. Ona razara društvene norme, potkopava povjerenje u institucije i ostavlja generacije bez pravih mogućnosti. Crna Gora može i mora drugačije. Neophodno je vratiti fokus na obrazovanje, na stvaranje radnih mjesta, na efikasnu javnu upravu i nezavisne institucije koje štite prava svih građana, bez obzira na porijeklo.

Ovaj jubilej - dvadeset godina nezavisnosti - prilika je za iskrenu refleksiju, ali i za novi početak. Slavimo dostignuće koje nam je donijelo slobodu odlučivanja, ali odbacimo iluziju da je forma dovoljna. Ne smijemo se zadovoljiti simbolima, moramo graditi suštinu. Potrebna nam je politika koja će ljude stavljati ispred interesa partija, koja će investirati u znanje, u infrastrukturni i socijalni kapital, i koja će podsticati građansku odgovornost.

Pozivam sve - vlast, opoziciju, obrazovne institucije, civilni sektor i građane - da zajedno obnovimo zajedničku viziju: Crnu Goru kao zemlju jednakih mogućnosti, poštovanja, sigurnosti i dostojanstva za svakog njenog stanovnika. Neka nas sjaj 21. maja podsjeti da smo jednom već izabrali slobodu. Danas je vrijeme da izaberemo odgovornost, znanje i solidarnost. Samo tako nezavisnost može dobiti pravi smisao - ne kao datum u kalendaru, već kao životna realnost u kojoj svako dijete, svaki radnik i svaka porodica imaju šansu da napreduju. Da je sada samo datum u kalendaru za obilježavanje praznika, govori i činjenica da su tri predsjednika opština objavili da ne namjeravaju da organizuju proslave u svojim opštinama - izgleda da je njihova volja jača od želje građana.

Ispuštene su mnoge šanse da ovaj jubilej bude radost svih građana Crne Gore - da svi damo svoj doprinos kroz aktivnosti nevladinog sektora, institucija kulture, u aktivnostima koje bi opštine osmislile i sprovodile. Ovako, nastavljamo da tumaramo i da zavisimo od volje i ukusa onih koje građani plaćaju.

Uprkos brojnim propuštenim prilikama, moramo i hoćemo naprijed i zato - neka živi slobodna, pravedna i dostojanstvena Crna Gora - zemlja u kojoj ćemo moći ponosno da živimo.

Autorka je univerzitetska profesorica

( Prof. dr Biljana Maslovarić )