Crna Gora i Srbi

Dvadeset godina nakon obnove crnogorske nezavisnosti, važno je da o tom periodu govorimo ozbiljno, zrelo i odgovorno, bez zaborava, ali i bez zarobljenosti u prošlosti.

Za veliki broj građana koji su se izjašnjavali kao Srbi i koji su glasali za zajedničku državu sa Srbijom, referendum iz 2006. godine ostao je razumljivo opterećen političkim pritiscima i pravilima koja nijesu bila rezultat demokratskog konsenzusa. Te činjenice ne treba ni prećutkivati ni falsifikovati. One su dio političke istorije Crne Gore.

Međutim, isto tako, istorijska i politička zrelost nalaže da razumijemo jednu važnu stvar: dvije decenije kasnije, Crna Gora je država u kojoj žive i Srbi, i Crnogorci, i Bošnjaci, i Albanci, i svi drugi građani. Ona nije privremena činjenica, niti pitanje koje se može rješavati stalnim vraćanjem u rovove 2006. godine. Naprotiv: upravo oni koji su nekada bili politički poražena strana danas imaju najveću odgovornost da pokažu demokratsku širinu, državničku mudrost i političku ozbiljnost.

Promjene iz 2020. godine, a naročito 2023. godine, bile su istorijski trenutak. Prvi put nakon više decenija prekinut je sistem u kojem su Srbi u Crnoj Gori bili sistematski tretirani kao politički nepoželjni, kulturno sumnjivi i institucionalno marginalizovani. Tada nije pobijedio revanšizam, nego demokratija. I upravo je to najvažnija lekcija za budućnost: sloboda i ravnopravnost ne mogu se graditi na modelu dominacije bilo kog naroda nad drugim.

Zato danas srpski narod u Crnoj Gori ne treba da vodi politiku gorčine, nego politiku samopouzdanja. Zato danas srpski narod ne treba da vodi politiku prošlih poraza, već politiku budućih pobjeda. Mudrost je pokazati da nakon svega imamo snage da gradimo društvo u kojem nijedno dijete neće odrastati sa osjećajem da je građanin drugog reda, bez obzira kako se nacionalno izjašnjava.

To ne znači odricanje od identiteta, jezika, Srpske pravoslavne crkve, istorije ili bliskosti sa bratskom Srbijom. Naprotiv. Tek narod koji je siguran u sebe može da bude dovoljno miran i stabilan da ne doživljava različitost kao prijetnju. Srbi u Crnoj Gori danas ne treba da traže ničiju dozvolu da budu ono što jesu, ali isto tako ne treba da dozvolimo da nas bilo ko gura u trajni sukob sa državom u kojoj žive naša djeca i buduće generacije.

Dvadeset godina nakon referenduma, možda nije došlo vrijeme da svi jednako gledamo na 2006. godinu, ali jeste došlo vrijeme da svi razumijemo da budućnost Crne Gore ne može biti stabilna bez međusobnog poštovanja i unutrašnjeg pomirenja. Srbi u tome treba da budu faktor mudrosti, demokratske stabilnosti i političke zrelosti, jer narod koji je prošao kroz nepravdu često najbolje razumije koliko je važno da se ona više nikome ne ponovi.

Naredne generacije neće nas pamtiti samo po tome kako smo glasali 2006. godine, nego po tome da li smo imali dovoljno mudrosti da nakon podjela sačuvamo dostojanstvo, izgradimo ravnopravnost i ostavimo iza sebe društvo u kojem će se ljudi razlikovati, ali neće mrzjeti.

Zato - nakon decenija u kojima su Srbi bili isključivani iz ključnih društvenih i institucionalnih procesa - učešće srpskih predstavnika u vlasti nije samo političko pitanje, već i pitanje demokratske zrelosti države. Jer stabilna i uspješna Crna Gora ne može se graditi na principu da jedan narod trajno bude van sistema, već isključivo na ravnopravnom učešću svih.

Upravo zato je važno da srpski politički faktor u narednom periodu nastavi da pokazuje odgovornost, državnički kapacitet i sposobnost da nacionalne interese štiti kroz institucije, a ne kroz konfrontacije.

Politička snaga Srba u Crnoj Gori danas se ne mjeri sposobnošću da blokiraju državu, već sposobnošću da doprinesu njenoj demokratizaciji, pomirenju i stabilnosti. To je najbolji dokaz političke zrelosti i najvažnija poruka budućim generacijama.

Upravo se ovakvom politikom - politikom demokratskog učešća, institucionalne borbe i političke zrelosti - na najbolji način stvaraju uslovi da srpski narod u Crnoj Gori ostvari i svoja legitimna identitetska prava.

Pitanja srpskog jezika, narodne zastave, dvojnog državljanstva, kao i puna društvena i institucionalna afirmacija srpskog identiteta, ne mogu se trajno i održivo riješiti kroz sukobe i podjele, već isključivo kroz stabilan politički dijalog, demokratske procese i jačanje povjerenja u institucije.

Zbog toga je važno da Srbi budu snažan i odgovoran činilac vlasti i društva, jer se samo kroz takvu poziciju može graditi ambijent u kojem će identitetska pitanja biti rješavana kao pitanje ravnopravnosti i evropskih standarda, a ne kao izvor novih podjela u Crnoj Gori.

Takođe, evropski put Crne Gore ne može biti uspješan ako u njemu ne učestvuju svi narodi, pa ni srpski narod koji čini značajan dio društva. Zato je važno da srpski politički predstavnici budu aktivan i konstruktivan dio evropskih integracija, ne odričući se svog identiteta, već pokazujući da srpski nacionalni interes i evropska budućnost Crne Gore nijesu suprotstavljeni, već mogu i moraju ići zajedno.

Na kraju, najveća pobjeda jednog naroda nije trenutak kada dođe u poziciju moći, već kada pokaže da tu moć zna da koristi mudro, zrelo, odgovorno i u korist stabilnosti čitavog društva. Upravo u tome leži istorijska odgovornost srpskog političkog faktora u godinama koje dolaze.

Autor je savjetnik predsjednika Nove srpske demokratije Andrije Mandića za EU i međunarodne odnose

( Marko Milačić )