Previše lutamo u ekonomskoj politici: Usponi i padovi crnogroske ekonomije od nezavisnosti

Brutodomaći proizvod od nezavisnosti do sada povećan je za skoro četiri puta - sa 2,16 na 8,16 milijardi, a neto javni dug za šest puta - sa 701 milion na 4,38 milijardi, što znači da je najveći dio rasta ekonomije finansiran kroz javni dug. Prosječne plate i penzije veće su za oko 300 odsto, dok je dio tog rasta pojela inflacija koja kumulativno za dvije decenije iznosi 89,9 odsto. Prosječna neto plata je porasla sa 246 na 1.027 eura, a penzija sa 143 na 545 eura.

Sagovornici “Vijesti” na temu ekonomskog ugla na 20 godina nezavisnosti, bivši poslanici i ministri, koji su u protekle dvije decenije bili i vlast i opozicija, Aleksandar Damjanović i Raško Konjević kazali su da je crnogorska ekonomija nakon 90-ih bila skoro uništena i da je postojao prostor za statistički rast, kao i da je u periodu nakon referenduma, i prije i poslije političkih promjena bilo dosta i ispravnih i pogrešnih ekonomskih odluka državnih vlasti.

Oni kažu da je potrebno napraviti jasne strategije ekonomskog razvoja koje neće zavisiti od političkih promjena, da se mora više ulagati u infrastrukturu, da budući nosioci razvoja treba da budu domaće kompanije, kao i da se mora više raditi na sprečavanju odlaska mladih i talentovanih iz Crne Gore.

Prihod od turizma u 2006. godini iznosio je 288 miliona eura, dok je u prošloj godini bio pet puta veći - 1,48 milijardi. Izvoz je u godini referenduma vrijedio 441 milion, a lani 572 miliona što je rast od svega 29 odsto i predstavlja nižu vrijednost zbog veće stope inflacije.

Cijene osnovnog bijelog hljeba od 500 grama u maju 2006. godine bila je 40 centi, a sada je 85 centi. Prosječan kvadrat stana u novogradnji u Podgorici tada je iznosio 868 eura, a sada je 2.395 eura. Kirija za prosječan jednosoban stan bila je oko 150 eura, sada je 400 do 500 eura.

Standard kupovne moći stanovnika Crne Gore u godini nezavisnosti bila je na 36 odsto prosjeka građanina Evropske unije, dok je u 2024. godini standard u Crnoj Gori bio na 53 odsto prosjeka EU.

Osnova iz 90-ih bila loša

Ministar finansija u 43. Vladi izabranoj 2022. godine i dugogodišnji opozicioni poslanik iz perioda prije političkih promjena u avgustu 2020. godine, Aleksandar Damjanović kazao je da svaka objektivna analiza dvije decenije crnogorske ekonomije, od sticanja nezavisnosti do danas, treba da uvaži i pretpostavke perioda u kome je Crna Gora egzistirala kao republika, članica bivše SFRJ, odnosno, Savezne republike Jugoslavije i Državne zajednice Srbije i Crne Gore, prvo u poslijeratnom periodu, pa periodu tokom 90-ih godina prošlog vijeka, sve do 2006. godine.

“To sa jedne strane uključuje činjenice poput te da je Crna Gora u bivšoj SFRJ više decenija imala tretman ‘nerazvijene ili nedovoljno razvijene republike’, sa ograničenim privrednim i demografskim resursima, ali i da je tokom perioda poslijeratne izgradnje, uključujući i obnovu nakon katastrofalnog zemljotresa iz 1979. godine u Crnoj Gori izgrađen najveći dio energetske, saobraćajne, industrijske i ostale infrastrukture, koja je i danas dominanta u smislu ekonomskih i privrednih resursa. S druge strane, ratovi u okruženju 90-ih, međunarodne sankcije, kojima je bila izložena i Crna Gora, političke dinamike izazvane raspadom SFRJ, kreiranjem dvočlane federacije sa Srbijom, sa konstantnim političkim tenzijama, uslovile su značajno ekonomsko nazadovanje krajem prošlog vijeka, degradaciju postojeće industrijske baze, prelazak ekonomije na politiku ‘preživljavanja’ i kreiranja paralelnih ekonomskih i finansijskih tokova”, rekao je Damjanović.

Posljedice loših privatizacija se i dalje osjećaju

On je objasnio da je sve to, između ostalog, dovelo do bujanja “sive” ekonomije, kriminala i korupcije, stvaranja nove klase tzv. pobjednika tranzicije, sada vlasnika, često budzašto, privatizovane državne imovine, čije posljedice se i dan danas osjećaju i u velikoj mjeri determinišu finansijske i ekonomske tokove u državi.

“Sa te kompleksne početne osnove, na dvadesetogodišnji nezavisni ekonomski put mora se gledati takođe kompleksno, nikako crno bijelo kako mnogi danas pokušavaju. Iz kumulativnih stopa rasta ekonomije, koje manje-više, konvergiraju sa stopama rasta ostalih država regiona ne može se zaključiti mnogo, ako se ne analizira i komponeta razvoja, kako prirodnog i privrednog, tako i ljudskog potencijala. Crna Gora je saobraćajno danas bolje povezana jer je izgradnja nove i revitalizacija postojeće mreže svakako dala rezultate. Posla, međutim, predstoji puno, od završetka auto-puta prema Srbiji, do rekonstrukcije aerodroma i kreiranja jedinstvene platforme Luke Bar i modernizovane željeznice od Bara prema Beogradu i Budimpešti. Rađeno je dosta i u oblasti energetike, ali nedovoljnom dinamikom, pa smo danas u situaciji da i dalje nismo napravili novi veliki državni hidro-energetski izvor, prijeko potreban sa aspekta energetske samodovoljnosti i bezbjednosti, niti smo dio mreže postojeće trans-nacionalne naftne, odnosno gasne infrastrukture”, naglasio je Damjanović.

Ključne loše odluke donijete 90-ih

Na pitanje kako danas vidi crnogorsku ekonomiju, 20 godina nakon obnove nezavisnosti, i da li je bilo napravljenih grešaka, ministar finansija u Vladi izbornog povjerenja 2016. Raško Konjević za “Vijesti” je kazao da je grešaka svakako bilo i danas se one lakše sagledavaju sa pristojne vremenske distance, ali ipak vjeruje da je urađeno više dobrih nego loših stvari.

“Ključne greške koje su skupo koštale crnogorsku ekonomiju nijesu nastale nakon obnove nezavisnosti, već tokom prve polovine devedesetih godina. Umjesto transformacije ka tržišnoj privredi, pogrešne politike dovele su do ekonomske izolacije i gubitka kako unutrašnjeg tržišta bivše Jugoslavije, tako i međunarodnih tržišta. Dovoljno je prisjetiti se kako je stradala pomorska privreda, dok su sankcije teško pogodile najveće industrijske sisteme. Hiperinflacija je praktično bacila na koljena ukupnu ekonomiju. To je bio period ključnog urušavanja ekonomskog ambijenta - uništeno je mnogo toga što je građeno decenijama, a tržište je bilo nemilosrdno. Crna Gora i danas ima ogroman potencijal, prije svega u energetici i poljoprivredi. To su oblasti u kojima se od obnove nezavisnosti moglo uraditi više. Iskorišćenost potencijala nije ni blizu realnih mogućnosti. Dovoljno je pogledati bilanse uvoza hrane i vidjeti koliki prostor postoji za supstituciju domaćom proizvodnjom”, istakao je Konjević, dodajući da je posebno važno što je poljoprivreda komplementarna turizmu, pa bi efekti bili višestruki, uključujući i ono što ekonomisti nazivaju “skrivenim izvozom”.

Oslonac mora biti na razvoju domaćeg biznisa

Ranjivost turističke privrede, u čijoj je funkciji i građevinska industrija, odnosno tržište nepokretnosti, ali i dobar dio trgovine, odnosno poljoprivrede, najbolje se vidjela tokom 2020-2021. godine i trajanja pandemije kovida, pa paralelno, kaže Damjanović, sa optimizacijom turističke infrastrukture, treba razmišljati i o mehanizmima predupređivanja budućih negativnih globalnih uticaja na, trenutno, vodeću granu crnogorske ekonomije.

“Postojeća finansijska arhitektura nije dovoljno u službi razvoja crnogorske ekonomije. Banke, u dominantno stranom vlasništvu, nerazvijeno, i pri tome, kompromitovano tržište kapitala, kao i stidljiv početak rada Razvojne banke nisu garant dostupnosti neophodnog kapitala za brži ekonomski rast, što limitira razvojni potencijal u ovom trenutku. Očekivanja da država bude ključni nosilac investiranja, suočena sa budžetskim teškoćama, i sve manje dostupnim povoljnim izvorima ino-finansiranja, ili da to, kao do sada budu strane investicije, svakako su nerealna. Zato oslonac ubuduće mora da bude na domaćem biznisu, kojem je neophodan podsticajni ambijent kako bi se ti resursi stavili u funkciju mnogo bržeg ekonomskog rasta. Zato su neophodni, kako poreski i neporeski podsticaji, tako i osmišljene razvojne strategije i politike, koje će uzeti u obzir crnogorske komparativne prednosti i poziciju Crne Gore, danas u regionu, sjutra kao članicu EU na globalnoj pozornici”, ukazao je Damjanović.

Odlazak mladih je veliki gubitak

Na kraju, najveći izazov, u kontekstu nepovoljnih demografskih trendova predstavlja, ocijenio je on, obezbjeđivanje relevantne radne snage bez koje nema razvoja s jedne strane, i sprečavanje “odliva mozgova” i odlaska, sad već, desetina hiljada naših najtalentovanijih mladih ljudi vani, što su gubici koje nijedna ekonomska politika ne može da nadoknadi.

“Bez iznalaženja načina da se bar jedan dio ovog nespornog intelektualnog potencijala vrati u Crnu Goru, teško će se uhvatiti korak u razvoju novih ekonomskih grana poput digitalne, odnosno AI industrije, a što će dalje dodatno pogoršavati razvojne šanse naše ekonomije. Ako uspijemo da okrenemo ove negativne trendove, tada će se efekti osjetiti i na kvalitet života, kao i na sektore poput obrazovanja i zdravstva, koji su trenutno u izuzetno nezavidnoj situaciji”, zaključio je Damjanović.

Potrebna razvojna strategija koje neće zavisiti od politike

Konjević je naglasio da je u turizmu urađeno mnogo i danas Crna Gora ima projekte kao što su Porto Montenegro, One&Only Portonovi, Aman Sveti Stefan i Luštica Bay, te da su to ozbiljni i vrijedni projekti koji su promijenili imidž države, ali da razvoj putne i druge infrastrukture nije pratio dinamiku razvoja turizma.

“Naravno, treba imati u vidu da prethodnih 20 godina nijesu bile bez izazova. Globalna finansijska kriza iz 2008/2009. godine ostavila je ozbiljne posljedice i zahtijevala višegodišnji oporavak. Danas Crna Gora ima stabilan bankarski sistem i relativno dobru regulativu. Čini mi se da trenutno više nedostaje kvalitetnih i održivih projekata nego spremnosti banaka da ih finansiraju. Ono što je nedostajalo i tada, a nedostaje i danas, jeste širi politički konsenzus o pravcima ekonomskog razvoja, manje miješanja politike u ekonomiju i jasna razvojna strategija koja neće zavisiti od toga koja politička struktura vrši vlast.

Ključni razvojni pravci moraju biti rezultat dugoročnog društvenog dogovora. Bez toga je teško očekivati stabilan i održiv razvoj”, rekao je Konjević.

Prema njegovim riječima Crna Gora je nakon obnove nezavisnosti ostvarila značajan ekonomski napredak, posebno u turizmu, finansijskoj stabilizaciji i privlačenju investicija, ali razvojni model nije bio dovoljno izbalansiran.

“Prevelika oslonjenost na turizam, nekretnine i potrošnju, uz sporiji razvoj recimo energetike, poljoprivrede i infrastrukture, ostavila je ekonomiju ranjivom na dugi rok. Jedna od važnih prednosti Crne Gore u periodu nakon nezavisnosti bila je konkurentna poreska politika koja je doprinijela privlačenju investicija i jačanju privredne aktivnosti”, ocijenio je Konjević, koji je zajedno sa Damjanovićem i bivšim premijerom Igorom Lukšićem osnovao konsultantsku firmu “Trustrock Consulting Network”.

“Vijesti” su kontaktirale više bivših funkcionera iz oblasti ekonomije i finansija koji su pokrivali važne pozicije nakon sticanja nezavisnosti, ali oni nijesu željeli da budu sagovornici na temu kretanja crnogorske ekonomije u zadnjih 20 godina ili nisu mogli odgovoriti u predviđenim rokovima.

Rizici ukidanje doprinosa, inflacija i rast javnog sektora

Na pitanje kako vidi sadašnje stanje ekonomije i državnih finansija i koje odluke nakon političkih promjena iz 2020. može ocijeniti kao dobre a koje kao loše, Konjević je kazao da je kao i u periodu prije političkih promjena, bilo i dobrih i loših poteza.

“Smanjenje opterećenja na rad bilo je neophodno i to je nesporno pozitivan korak. Smanjenje sive ekonomije povećalo je registrovanu zaposlenost i pozitivno uticalo na budžetske prihode. Međutim, potpuno ukidanje doprinosa za zdravstvo, kao i značajno smanjenje izdvajanja za penzioni sistem, nose ozbiljne rizike za dugoročnu stabilnost javnih finansija. Istovremeno, globalna dešavanja, prije svega rat u Ukrajini, proizvela su snažan inflatorni pritisak koji je u Crnoj Gori dodatno pogodio standard građana i značajno smanjio kupovnu moć. Danas je inflacija jedan od ključnih ekonomskih problema. Bojim se i da je ambijent za ozbiljne investicije danas nepovoljniji nego ranije. Dovoljno je pogledati strukturu stranih direktnih investicija - ona ne djeluje ohrabrujuće, a bez ozbiljnih investicija nema ni održivog razvoja”, naglasio je sagovrnik “Vijesti”.

Dodatni problem, smatra Konjević, predstavlja rast javnog sektora kroz često nerealna zapošljavanja, dok su povećanja zarada administrativnim odlukama stvorila očekivanja koja nijesu uvijek utemeljena u realnom rastu ekonomije.

“Dugoročno posmatrano, povećanje zarada koje nije praćeno rastom produktivnosti teško može biti održivo. Članstvo u EU će otvoriti nove mogućnosti. Iskustva govore da svaka nova članica je unaprijedila svoju ekonomiju, povećala BDP i standard građana. Na nama je da to iskoristimo, predanim i posvećenim radom i ispravnim politikama”, zaključio je Konjević.

Većina rasta bila nakon 2020.

Statistički podaci ukazuju da se većina ekonomskog rasta desila nakon 2020. godine. BDP je za 14 godina od 2006. do 2020 porastao sa 2,16 na 4,9 milijardi, dok je od te godine do projekcije za 2026. godinu porastao za dodatnih 3,26 milijardi.

Većina neto javnog duga nastala je prije 2020. godine, jer je od nezavisnosti kada je iznosio 701 miliona narastao na 3,19 milijardi, dok je u posljednjih pet godine od povećan za 1,2 milijarde. Ovdje postoji i skriveni podatak, da se većina zaduženje iz prošle godine, oko 500 miliona, nalazi u depozitima i da nije dio ovog neto javnog duga, ali će postati kako se oni budu trošili. To je jedan od razloga zbog čega je sada udio BDP-a u javnom dugu manji nego 2019.

Prosječna neto zarada je u periodu referenduma bila 246 eura, dok je na kraju 2019. iznosila 515 eura, odnosno za 14 godina povećana je za malo više nego duplo. U posljednjih pet godine kroz programe “Evropa sad” 1 i 2, ali i uvećavanja zarada kroz granske kolektivne ugovore za javni sektor, prosječna neto zarada je povećana za duplo.

Prosječne penzija je u periodu referenduma bila 143 eura, na kraju 2019. godine 287 eura, a sada u martu bila je 545 eura. Na statistički rast prosječne penzije najviše je uticalo povećanje minimalne na 450 eura, ali i više vanrednih usklađivanja tokom 2022. i 2023. godine.

Zbirna inflacija, prema metodologiji Monstata, od referenduma do kraja 2019. godine iznosila je 41,2 odsto, a za proteklih šest godine iznosila je još 34,4 odsto. Kumulativni uticaj inflacije za 20 godina nezavisnosti iznosio je 89,8 odsto.

Pokrivenost uvoza izvozom u 2006. godini bila je 30,2 odsto, a u prošloj godini bila je 12,8 odsto.

( Goran Kapor, Marija Mirjačić )