Ljubotinj, selo koje je u drugom svjetskom ratu dalo 13 narodnih heroja, polako nestaje: Pokojnici nadživjeli potomke
Škola je poodavno zatvorena, crkva zapuštena, a seoska prodavnica zakatančena. Ostao je samo spomenik i 30-40 mahom starijih mještana
“Na one pretprošle zime, nas je troje bilo u selo. Danica Dušanova, Biljana i ja. E, lažem. Ima jedna porodica Rusa, gore, muž, žena i dvoje djece”, opisuje vremešni Vojislav Đurov Drecun turobnu svakodnevicu Ljubotinja, mjesta u Riječkoj nahiji u kojem su pokojnici nadživjeli potomke.
Smrt i život su ovdje odvajkada išli ruku pod ruku, jedno pored drugog, još i prije bitke kod Fundine 1876. godine i dvogodišnje korote zbog izgibelji 48 ljubotinjskih ubojnika, pa sve do Obzovice, Košćela, 13 narodnih heroja i 282 poginula mještanina u Drugom svjetskom ratu.
Ljubotinj danas odaje utisak mjesta duhova. U Osnovnoj školi “Vaso M. Prlja” već nekoliko decenija nema đaka, crkva Sv. Dimitrija je zapuštena, a seoska prodavnica zakatančena. Na ulicama gotovo i da nema ljudi, jezgrovitu tišinu prekida, s vremena na vrijeme, tek pokoji automobil ili bajkeri koje put navede ovamo i privuče im pažnju veliki, socrealistički spomenik palim borcima ili obilježje Petru Lubardi, Ljubotinjaninu, svjetski poznatom slikaru.
Ostaci Osnovne škole "Vaso M. Prlja"
Crkva sv. Dimitrija
“U 1953. su bila 363 doma u Ljubotinju i Građanima, sa 1311 stanovnika. U 1971. je bilo 667 stanovnika, da bi danas bilo, može biti 30-40, ne više. Kad je počelo iseljavanje, ovi svi što su bili moćni, stanili su se ili u Beogradu ili u Podgorici ili na nekoj drugoj lokaciji koja im je bila za život bolja i zapustili su svoj kraj”, kazuje Čedo Radoman, doskorašnji predsjednik ovdašnje mjesne zajednice.
Oronula zgrada u kojoj se nekad nalaziila mjesna zajednica Ljubotinj i Pošta
“Zapustali smo, vidjeli ste sami kakav je put. Nekada u Ljubotinju, od Košćela do Građana imali smo tri putara. Bio je makadam, nije bilo asfalta. Danas nema nijednoga putara”, objašnjava Radoman.
Ljubotinjanin Predrag Drecun, nekadašnji potpredsjednik Kilibardine Narodne stranke i ministar, naglašava da je ovaj kraj imao svoju ekonomiju.
“Izvozio se ruj, išlo se na ribu. Šta je ruj? Ruj je jedna od najvećih izvoznih sirovina Crne Gore u knjaževini i kraljevini, biljka koja služi za pravljenje farbe. Lente na vijencima su se farbale rujom. Išlo se u ribolov, bilo je i svađe sa komšijama iz Ceklina”, navodi Predrag Drecun.
“Svaka njiva je bila uzorana, svakim vrhom međe jedan ili dva reda loza. Tada smo imali među sa tri ili četiri hiljada čokota loza. Držala se stoka”, dodaje Vojo Drecun.
Dok nas sa zida biblioteke, smještene u mjesnoj zajednici, gledaju Njegoš i Tito, jedan pored drugog, Čeda, koji i sam živi na Cetinju, muče druge muke.
Biblioteka u mjesnoj zajednici
Otkrivanje spomjenika u Ljubotinju, 1951. godine, palim oslobodiocima, bio je događaj koji se pamti i prepričava u ovim krajevima.
Beogradska “Politika” je tada pisala da Ljubotinj “nije zapamtio takve svečanosti kakva održana je (danas) prilikom otkrivanja spomenika borcima palim u ratu”. Pored dvije hiljade stanovnika sa Cetinja i iz okolnih mjesta, svečanosti su prisustovali Milovan Đilas, sekretar Politbiroa CKKPJ, Nikola Kovačević, član CKKPJ, Andrija Mugoša član CKKPJ… Peko Dapčević, narodni heroj, tada general-pukovnik, i sam iz Ljubotinja, u svom govoru, pored ostalog, rekao je da “istorija ovog spomenika nije počela onog dana kada smo ga počeli graditi niti će se završiti današnjim djelom kada dajemo poštu palim drugovima. Istorija ovog spomenika otpočela je onog dana kada su ljudi, čija imena danas sjaje na ovim pločama, uzeli pušku u ruke svijesni da oni sami sebi podižu spomenike”.
Rekao je Peko tada i da je “istorija spomenika - istorija naroda, istorija Crne Gore” i više se nikada nije pojavio u svom rodnom mjestu, barem tako kažu sagovornici.
“Ne, jadan, doša ‘51. da otvori taj spomenik i to je to bilo. Zato su Ljubotinjani ljuti na njega. Što nije dolazio? A, što znam... Vlado je dolazio. Tu je i sahranjen. Naiđe poneko od Dapčevića, ali niko ne živi tu”, objašnjava Čedo.
“Peka sam samo gleda u Beograd na sahrani Ljuba Vučkovića. Vlada nisam sreo tu, ali jesam onoga Nikolu Kavaju. Došao je sa rođakom iz Dobrskog sela. Tražio je grob Vlada Dapčevića”, prisjeća se Vojo Drecun.
Kavaje (Radišići) potiču iz Dobrskog sela kod Cetinja, a Nikola je najpoznatiji po otmici aviona u SAD i nekoliko neuspješnih atentata na Josipa Broza Tita.
Radoman vraća priču na spomenik koji je obnovljen 2015. godine.
“Ja sam tada počeo da budem predsjednik i bio je tu jedan crni granit i mramor. Nekolike ploče su bile loše. Nekome je na um palo da se to promijeni i stavi i bijeli granit. Da se promijene te ploče, a da se stave nove. Dobro. A oni su stavili kamen koji nije za ovo područje. To nije spomenik, to je ruglo vidjeti, ocrnjele te ploče. I da bude zlo veće, oni su to stavili na brzinu. Sjutradan, dan kad su došli ljudi... To nema mojeg, nema onoga. Oni su 20 ljudi bili preskočili. I onda su ljudi dodavali neka imena ljudi koji su poginuli isto u ratu, a nijesu bili ubačeni. I to je, ja mislim, jedna sramota što su napravili, ali mi je krivo što se to desilo za vrijeme mojeg mandata”, ogorčen je Čedo Radoman dok pokazuje zaista već izblijedjela imena ljubotinjskih stradalnika na pločama kojima je obložen spomenik.
Ljubotinj, izgleda, nije imao mnogo koristi od tolikog broja narodnih heroja, prvoboraca, ni žrtava položenih na oltar nove države.
“Ljubotinj je vazda ima ljude, a nije ima ljude. Kako? Ima ljude, poznate, na položajima, ali neće niko da se okrene, da pomogne Ljubotinju. Ja sam ovdje deset godina predsjednik, nisam imao kome poći da zatražim pomoć”, žali se Čedo Radoman.
“Ne bih čak ni rekao da je neko kriv personalno. To je prosto proces odumiranja jedne vrste sela kao šta je Ljubotinj. Više nema ekonomije, nema interesa, nema života. I to su greške koje je ondašnja politika napravila”, objašnjava Predrag Drecun.
Sumrak se spušta nad Riječkom nahijom. Tek poneko svjetlo podsjeća, što bi rekao pjesnik, da sloboda nije znala da pjeva kao što su Ljubotinjani pjevali o njoj…
Potiskivanje antifašističkog nasljeđa
“Dok se u javnosti često relativizuju istorijske činjenice i pokušava izvršiti rehabilitacija četničkog pokreta, mnoga mjesta stradanja, spomenici i lokaliteti vezani za narodnooslobodilačku borbu ostaju na margini interesa države. To je posljedica dugotrajnog procesa istorijskog revizionizma koji je zahvatio čitav postjugoslovenski prostor. Posljednjih decenija svjedočimo pokušajima da se kolaboracionistički i četnički pokreti predstave kao legitimni ‘nacionalni pokreti’, dok se istovremeno sistematski relativizuje ili potiskuje antifašističko nasljeđe”, kaže Ivan Mijanović iz NVO Antifašisti Cetinja.
Prema njegovom mišljenju, današnja Crna Gora ima problem sa odnosom prema antifašističkom nasljeđu.
“Nakon Drugog svjetskog rata, tokom ubrzane industrijalizacije i urbanizacije socijalističke Jugoslavije, veliki dio seoskog stanovništva preselio se u gradove. Taj proces nije zaobišao ni Crnu Goru ni Ljubotinj. To je dio mnogo šireg procesa koji traje decenijama. Dakle, današnje stanje nije posljedica jednog političkog trenutka ili jedne vlasti, već dugoročnih demografskih i ekonomskih promjena koje su zahvatile gotovo sva sela u Crnoj Gori”, objašnjava Mijanović.
On ističe da Ljubotinj ima posebnu simboličku težinu jer je riječ o prostoru koji je dao trinaest narodnih heroja i veliki broj istaknutih učesnika narodnooslobodilačke borbe i revolucionarnog pokreta.
“Dovoljno je pomenuti imena kao što su Peko Dapčević, Pero Ćetković ili Ljubo Vučković, pa da bude jasno kakvo mjesto Ljubotinj zauzima u istoriji Crne Gore i jugoslovenskog antifašizma. Zato je prirodno da čovjek osjeti tugu kada vidi da su kuće takvih ljudi zapuštene ili da selo polako nestaje. Ali to ne znači da je nestalo i sjećanje. Naprotiv. Mislim da je kod ljudi koji potiču iz Ljubotinja i dalje veoma snažno prisutna svijest o značaju narodnooslobodilačke borbe i antifašističke tradicije tog kraja, ističe Mijanović.
Misli da odnos prema Ljubotinju ne bi smio biti samo pitanje nostalgije, već pitanje kulturne politike, istorijskog pamćenja i društvenog poštovanja prema generaciji koja je dala ogroman doprinos slobodi i antifašističkoj borbi.
“Važno je reći da se Cetinje i danas drugačije odnosi prema nasljeđu narodnooslobodilačke borbe u odnosu na mnoge druge sredine. Na Cetinju antifašistička tradicija nije samo običan dio istorije, već i dalje predstavlja važan dio lokalnog identiteta i kolektivnog pamćenja”, zaključuje predstavnik NVO Antifašisti Cetinja.
Poljaci u Ljubotinju
Matej Bernardski je pre 15 godina prolazio motorom kroz ovaj kraj i riješio da starost dočeka upravo ovdje, na brdima ljubotinjskim. Tu ljubav je prenio i na suprugu i tri sina, pa porodica Bernadski u ovom trenutku u Crnoj Gori posjeduje osam kuća. Ne za turizam, već za život.
“Došao sam sa prijateljem motorom i ostavio srce ovdje”, kaže Matej koji u Poljskoj, u okolini Krakova, ima firmu za popravku automobilskih mjenjača.
Ima još godinu dana do penzije, a starost će dočekati u Crnoj Gori.
“Živim na brdu, mir, tišina, imam 40 minuta do mora, pola sata do Rijeke Crnojevića…”, objašnjava Poljak dok nas nutka “najboljom lozom”, crnogorskom, naravno.
Peko i Vlado
Odnos Vlada i Peka Dapčevića, dvojice možda i najpoznatijih Ljubotinjana, bio je nesvakidašanj, blago rečeno. Vlado Dapčević, u knjizi Slavka Ćuruvije “IBEOVAC Ja, Vlado Dapčević”, opisuje jednu sekvencu iz života dvojice rođene braće.
Poslije osam godina provedenih na Golom otoku, Dapčević dolazi u Beograd i dobija dvije pozivnice za francusku izložbu slika u “Cvjeti Zuzorić”, na Kalemegdanu.
“Na izložbi sve sama elita. Između ostalih Peko, Koča, Tempo, Avdo Humo, Rodoljub Čolaković… Među njima i Sartr. Tad sam ga prvi put vidio. Izložbu je otvorio Milan Bogdanović. Mene svi gledaju kao čudo, kao neko strašilo. Nikome nije bilo jasno otkud ja tu. Iskreno da ti kažem, bilo mi je vrlo neugodno. Peko me nekoliko puta pogledivao, ali mi nije ni riječi rekao. Kad je završen pozdravni govor, svi oni krenuše na jednu stranu po onim sobama, ja na drugu. Nijesam htio da dođem u situaciju da mi neko nešto kaže, da me uvrijedi, jer ja bih odmah reagovao i sigurno, poslije, to dobro platio. Gledao sam slike i - najedanput - osjetio nečiju ruku na ramenu. Okrenuh se: Koča!
- Kako si, Vlado?
- Pa, dobro.
- Drži se, sokole!
Stegao me za rame, okrenuo se, i otišao.”
Ne kaže Vlado, ali ljudski i prirodno je da ta ruka na njegovom ramenu bude Pekova, a ne Koče Popovića, sa kojim i nije bio blizak.
U istoj knjizi Vlado Dapčević opisuje odnos dvojice braće:
“To je bio moj prvi susret sa Pekom poslije četrdeset osme. Još jednom smo se mimoišli na Terazijama. On me samo pogledao i produžio. Da mi se javio, ja bih razgovarao sa njim. Pa brat mi je. Poslije toga više ga nikad nijesam vidio.”
( Vukašin Obradović )