Kad planina progovori iznutra

Inspirisana riječima Meri Oliver: ”Prvo voli sebe, zatim to zaboravi. Onda voli svijet”, mlada vizuelna umjetnica Nađa Stamatović spoznala je zov prirode, korijena, umjetnosti... Nakon nekoliko života proživljenih između Italije, Njemačke, Njujorka i Lisabona, vratila se Crnoj Gori u čijim planinama pronalazi svjetlost i sopstveni odraz. Tako je i nastala izložva “The Mountain in Me” (Planina u meni) koja je otvorena sinoć u Podgorici, povodom obilježavanja 20 godina od obnove nezavisnosti Crne Gore, u Parku Petrovića na Kruševcu.

“Izložba je nastala iz potrebe da se pronađe smisao u najmanjim stvarima, od oraha kao portala sjećanja, do planine koju svaki čovjek nosi u sebi. Kroz crteže i grafike, Nađa istražuje vezu između oraha, orla, planine i čovjeka - sklop koji čini jednu snažnu, prepoznatljivu dušu”, saopšteno je u najavi, a o svemu tome Stamatović priča više u razgovoru za “Vijesti”.

Ističe da je ova izložba istovremeno i poziv mladima da pronađu nešto što duboko vole i da vjeruju u sebe, podsjećajući da je “ponekad potrebno proći kroz mračni tunel, kopati kroz bol, da bi se otkrio najljepši dio sebe”.

Nađa Stamatović je vizuelna umjetnica iz Podgorice, čije je formalno obrazovanje u arhitekturi, zajedno s godinama profesionalne prakse, oblikovalo multidisciplinarni pristup utemeljen u tehničkoj jasnoći i vizuelnoj intuiciji. Arhitektura joj je, kaže, dala duboki osjećaj za red i to da je sve povezano.

“Prešla je u branding, UX, art direkciju i motion, ne da bi mijenjala smjer, već da bi testirala limite kreativnosti i dokazala sebi da ne postoje zasebne discipline, već jedan kontinuiran sistem. Sa softverom i digitalnim alatima, ideje se razvijaju u kompleksnija, ali ne nužno i koherentna iskustva. Vodila je svoj put kroz italijansko sunce, njemački Bauhaus, njujorški tempo. Ipak, nema više identiteta. Teži ka tome da stvori jedan sistem koji ih sve drži. Posle puno putovanja došla je u Crnu Goru da nađe mir i sklopi sva sjećanja koje je prikupila. U izolaciji i tišini pronašla je ono što buka nije mogla dati: prostor da čuje vlastite misli i dobije jasne odgovore. Crtanje joj je dalo slobodu izrazavanja tih misli. Nezasitno znatiželjna i neiscrpno inspirisana, radi u službi širenja duše”, piše u njenoj biografiji.

O svom putu iz Crne Gore i povratku nazad, o motivima, inspiraciji, umjetnosti, ali i o porodici, sjećanjima, ambicijama, o Crnoj Gori danas, Nađa Stamatović govori za “Vijesti”.

Čime se predstavljaš na svojoj prvoj izložbi i Podgorici i Crnoj Gori?

Izabrala sam 15 radova u kombinovanoj tehnici sa nekim digitalnim intervencijama. Nastali su tačno kad sam se vratila u Crnu Goru. Neki su bili samo skice, neki su se odmah formirali, ali svi su zapravo nastali u prethodnih godinu, godinu i po. Jednostavno, kad sam se vratila, osjetila sam neku slobodu i potrebu da opet crtam. Osjetila sam da se polako vraćam nekim stvarima koje sam radila kao dijete. To je ta neka strana koja se probudila u meni, vjerovatno usljed povratka. Svakako, ovdje sam pronašla i motive koji su me podstakli na rad. To je bilo tako snažno da kad vidim orah, izgleda mi kao da on mene gleda, a ja trčim da uzmem olovku jer taj orah kao da hoće da izađe iz mene... I dok ga crtam, kao da sam dio njega. To mi se posebno dešava(lo) sa detaljima, toliko uđem u neki fokus ili trans, ne znam šta je to tačno, ali je nevjerovatna ta čistoća misli i sjećanja koja se otvaraju pod takvim fokusom.

Koji je glavni motiv tvojih djela i da li se iskristalisao upravo u kontaktu sa rodnom zemljom?

Moj glavni simbol i motiv je upravo orah. Kako je došlo do toga... Iskreno, kada sam se vratila, na početku mi nije bilo lako da se adaptiram. Došla sam ovdje na ljeto 2024. godine i bila sam u stanu mojih roditelja, tamo gdje je čitav naš život počeo. Tu su stvari otkad sam se rodila, a iako sam rasla u inostranstvu, tu je nekako baš sve bilo naše. Bilo mi je strašno bolno na početku jer sam shvatila koliko sam se udaljila od Crne Gore i koliko sam zakopala taj dio sebe. Živjela sam u raznim državama koje su uticale na mene i formirale me, a u kojima sam ja uvijek pokušavala da zadržim svoj identitet, ali istovremeno i da se prilagodim tom mjestu gdje sam. A onda, kad sam se vratila, bilo mi je teško da shvatim koliko sam postala strancem i to što sam se osjećala kao stranac u svojoj sopstvenoj zemlji i to dok gledam stvari oko sebe koje su moje i koje mi je država dala. Kad kažem država, ja uvijek mislim na zemlju i geografski se odnosim prema tom pojmu... Tako sam počela da idem u prirodu, da planinarim, da osjećam, a osjećala sam sve intenzivnije. Budila su mi se sjećanja i budila se inspiracija...

Kako pamtiš čitav taj proces povratka - sebi, korijenima, prirodi, ljudima, Crnoj Gori?

Živjela sam u Lisabonu. Otišla sam iz Njujorka jer sam htjela da se vratim da živim u Evropi i da vodim taj spori(ji) život. Nakon nekog vremena sam iz Lisabona opet otišla za Njujork, ali veoma kratko, da bih se, praktično odmah vratila nazad. Međutim, čim sam došla ponovo u Lisabon, osjećala sam nekako da to nije to, da mi nije dovoljno i da nisam na svome, iako je sve bilo u redu i sve je bilo prelijepo. Tako sam pošla za Crnu Goru. Tih prvih mjesec dana po povratku sam osjetila da ja tek ovdje nisam na svome, jer mi je zemlja postala krajnje nepoznata i toliko sam se udaljila od nje i svega što me je zateklo. Ali, onda su sve neke sitnice počele da isplivavaju. Pošla sam u kuću moje babe i đeda, gdje sad živi moj brat... Gledam oko sebe, vidim smokvu, vidim orah, sjetim se kako smo on i ja sjedjeli ispod smokve i kako je on krcao orahe. U tom sjećanju ja osjetim isti onaj spokoj. Taj mir mi je bio potpuno vanvremenski, kao da sam se teleportovala nazad u taj trenutak... Od tog momenta nastaje i moja opsesija orahom. Svaki put kad bih gledala orah, vidjela bih tu sliku, i ne samo to, nego bih osjetila i jačinu predaka i podneblja odakle potičem, planina i prirode... Sve mi je djelovalo tako jako i snažno. To me je dovelo do spoznaje: Ja sam odavde, ja sam iz ove planine! I tada je počelo i to moje istraživanje. Samo bih išla u prirodu i pokušavala da pratim taj neki zov. Osjećala sam taj zov u planinama, u svjetlu, u orahu. Sjećam se i da sam vidjela orla kad sam išla na Prokletije, spuštao se ka orahu, rekla bih “puca kao metak ka orahu”. I kad sam vidjela njegov oko, vidjela sam oštrinu pogleda kao kod mog oca i mog djeda. Tada sam znala da ja moram da se vratim. Osjetila sam život, usporeniji, osjetila sam kako je ponovo trčati bosa. Sjećala sam se svog oca kako je uvijek planinario bez majice, idući samo gore, bez stajanja. Mi djeca smo uvijek morala da držimo tempo, a kad stignemo do neke tačke on bi širio ruke, nasmijao se gledajući u sunce i planine i govorio da je to njegova zemlja, uz usklike zahvalnosti. Uvijek sam divila njegovoj širini i tome koliko ljubavi i divljenja prema svojoj zemlji može da stane u njemu. Nekad bih pomislila da on više voli ovu zemlju od nas. Sada shvatam da je to sve zapravo jedno isto. Ja kad vidim planinu, ja vidim njega. To je stvar energije koja ide od orla do oraha, do planine, kreće se i nikad ne staje. To je neopisivo. Ja ga osjećam uvijek, kad prelazim most i vidim rijeku, ja osjećam to, osjećam kroz vazduh... I mislim da kad se čovjek stvarno poveže sa sobom i sa prirodom, onda počne i da osjeća, jer to samo podstiče i pojačava doživljaj, a priroda samo daje, uvijek daje. Ne mora to ni biti planina... Ja pođem u park i shvatim koliko mi priroda pruža.

U najavi izložbe se kao glavni motivi izdvajaju orah, orao, planina, ali i arhitektura, koju, ipak, vezujemo za urbaniji život. Kako je to međusobno isprepletano?

To je sve negdje spoj prirode i onoga odakle potičem, ali i onoga gdje obitavam. Svi ti motivi su vezani za Crnu Goru i sve se to formiralo prateći prirodu i kad energiju, onda vidite da je sve povezano. Recimo, kad sam otvorila orah, kao da je svjetlo izlazilo iz njega... Prvo morate da otvorite onaj tvrđi dio i onda iz tog tvrdog dijela se on opet razdvaja, a u tom razdvajanju on samog sebe dijeli, a te podjele su kao jedan otvor u kojem možete da vidite šta god želite. Možete da vidite sebe. I ja to stalno pominjem, ja sam u tome vidjela mog djeda, ali sam vidjela i sebe. Kao da mi je on poslužio da se prisjetim ko sam. Svaki put kad crtam orah, sve više i više se približavam sebi i onome što je važno. Nešto što isto često pominjem je ta veza orah-orao. I orah i orao imaju tu sličnost u jačini, a ja kad bi vidjela orla vidjela bih i đeda i oca. Moj otac je uvijek bio i dan-danas je veoma fizički agilan i aktivan i brz, kao taj orao u letu. A kad vidim rijeku, isto kažem da je ona brza kao moj otac koji nam je uvijek pokazivao šta znači sloboda, brzina, širina, učeći nas da moramo da uzimamo život punim pućima i širokim srcem i grudima. On je uvijek imao tu hrabrost, ali i balans, kao pravi crnogorski muškarac, ali je uvijek imao i tu umiljatost u sebi. To je ono što sam ja vidjela i povezala između orla, oraha, mog djeda i mog oca, ta neiscrpna snaga, energija, ljubav, ali i nježnost.

Radovi su izloženi baš u ambijentu Parka Petrovića na Kruševcu, u skladu sa prirodom koja te je i motivisala? Kako je došlo do toga i je li produkcija bila izazovna?

Tako je, izložba je konkretno u parku, znači napolju, na šetalištu i tako ima i neku svoju putanju. Čitav proces je bio divan, ljudi su me oduševili, iako nikad nisam ni sumnjala niti gubila nadu u naše ljude, jer sam znala da koliko god možda nekad znaju da budu oštri, ispod toga ima toliko slojeva i spremnosti da se pomogne. Svi koji su bili angažovani na ovoj izložbi su bili entuzijastični i radosni, od varioca koji je radio ramove i angažovao se da ih sve tako brzo završi, preko štamparije, do osvjetljenja - koje je, inače, solarno, jer nisam znala kako da osvjetlim radove uveče, pa sam tražila pomoć od Komunalnog preduzeća, pa zatim ketering iz kultnog restorana koji pamtim iz djetinjstva i još radi... Na otvaranju će, takođe, muzički uveličati događaj DJ Vuk Đurišić. I tako, praktično pola grada sam nekako upoznala i posvjedočila koliko su ljudi voljni da se angažuju i da pomognu. Volim da kažem da ja putem ovog projekta izlažem svoje crteže, ali i svoju ljubav prema državi i prikazujem taj neki moj put kroz pronalažanje i izražavanje osjećanja i ljubavi prema umjetnosti, državi, ali i ljudima.

A sada da odgovorim i kako je došlo do izložbe. Početkom aprila sam se ja javila gradonačelniku i poslao sam mu mail. Tada, praktično, nijesam ni imala gotove crteže, ali sam napisala da bih voljela nešto da prikažem i pokažem moju ljubav - možda nekome probudim isti taj osjećaj, jer inspiracija ide od jedne osobe do druge. Nisam imala velika očekivanja, jer me ljudi ne znaju. No, posle nekoliko dana mi je stigao odgovor da mi su zainteresovani i da žele više informacija. Dalje sam radila na tome - posjećivala i fotografisala park, noću, i na kraju sam im poslala neku vizuelnu prezentaciju te izložbe, onako kako ja to zamišljam. Posljednji mejl koji mi je stigao bio je poziv na sastanak sa njima, a stigao je zapravo od moje nastavnice Line Lakić koja mi je predavala u Osnovnoj školi “Savo Pejanović” a sada je u Sekretarijatu. Bila sam presrećna i vratile su mi se uspomene! I ne samo to! Takođe mi je bila nastavnica i Snežana Tomanović, koja je prije Line bila na čelu Sekretarijata, a i nju sam slučajno vidjela u jednom restoranu po povratku u Crnu Goru... Mogu reći da su se njih dvije pojavile kao vile.

Prije svega, ti si arhitekta po struci?

Da, ja sam arhitekta i radila sam u arhitekturi 3-4 godine, ali sam onda polako počela da prelazim, prvo u dizajniranje aplikacija, web sajtova, web dizajna, da bih kasnije bila full u web dizajnu i otišla u branding i grafički, a na kraju sam radila praktično sve to sa jedne pozicije.

S obzirom na svoj život vani, možeš li uporediti okolnosti kod nas i u inostranstvu, bilo po pitanju kulturno-umjetničke scene ili položaja mladih i stanja u društvu generalno?

Mislim da kod nas ima mnogo talentovanih mladih ljudi, ali da je često razlika između njih ovdje i onih vani nedostatak podrške, i to više to nego bilo šta drugo. Potencijal može da bude sve i može da bude ništa, ali vjerujem da svi imamo neki talenat i neki potencijal i samo bih voljela da kada se primijeti taj potencijal ovdje, da mu se pruži podrška, jer treba podržati snove mladih. Jer, ako vidiš i dobiješ neku ideju, znači da je ta ideja tebe tražila. Zato mislim da je najbitnija podrška, pa i na ličnom primjeru mogu to da potvrdim. Iako se nekada dešavalo da ni moji najbliži ne vide neke stvari kao ja, ipak su me podržavali više nego što su mi govorili suprotno i ubjeđivali me u nešto drugo. Nekad može takav efekat da izazove i nepostojanje podrške, da probudi neki inat... Meni se i to dešavalo. Iako bi me neki komentar bliskih ljudi povrijedio, znala sam da to i nije bitno, jer ne mora niko da vidi ono što ja vidim i ne moraju mi dati potvrdu, ali ja znam šta vidim i vjerujem sebi i u sebe. Kad su mladi ljudi u pitanju, mislim da samo treba da nastave sa svojim razvijanje i da traže pomoć ako im je potrebna, da se ne kriju, da prevazilaze strahove i da se više dijele sa drugima. Voljela bih i da ima više nekog sadržaja za mlade u okviru kojeg mogu da se upoznaju sa ljudima iz inostranstva ili da ostvare neku kolaboraciju, da se okupljaju, stvaraju... Na globalnom nivou što si više svoj, to si više priznat... Još nisam shvatila kako je kod nas, jer nisam dovoljno dugo tu, ali vidim da ima ljudi koji su svoji. Sigurna sam da fali podrške i u tom smislu, kako bi ta autentičnost i sopstveni identitet bili valorizovani na najbolji način. Ljudi se međusobno ispirišu, zato nam treba autentičnosti i različitosti, to je ono što je prelijepo i što inspiriše i podstiče mogućnosti koje su beskrajne.

U kontekstu izložbe, ali i povratka Crnoj Gori, kako gledaš na 20 godina od obnove nezavisnosti, i možeš li da sagledaš ili se prisjetiš vremena tada i ovoga danas?

Meni ovih 20 godina mnogo znači i mogu da kažem da osjećam u vazduhu ono pravo proljeće pred ljeto, kao tada. U vazduhu mi je ono vrenje, kao da se nešto veliko sprema i da će nešto dobro da se desi. Sjećam se istog osjećaja i tada. Završava se škola, mi dolazimo, jer smo živjeli u Italiji, ali smo došli povodom referenduma i sjećam se neke trke i energije kroz grad, nekog entuzijatma, momentuma. Sjećam se da me je otac vodio na glasanje i da mi je bila čast što me je uveo sa sobom u kabinu tako da ja mogu da zaokružim “Da”. Iako sam imala deset godina, osjećala sam se kao da doprinosim nekom istorijskom momentu. Sjećam se i proglašenja rezultata. Bili smo u kod đeda i babe u kući u Tološima, ja sam uvijek sjedjela pored đeda i pitala sam ga: “Šta ćemo ako izgubimo?”, a on mi je odgovorio “Da plačemo”. Meni je to bilo fascinantno! Moj djed, koji je tako tvrd na suze, sa brkovima, kaže da će on možda da plače. Na kraju smo se smijali i mnogo radovali se, svi smo zajedno išli kolima i viorili zastavu Crne Gore gradom. To sam doživjela kao neki preporod. Kao da orao opet širi krila, oslobađa se i polijeće ka planinama. Zbog svega toga sam posebno srećna i ponosna što se prvi put predstavljam izložbom radova posvećenih Crnoj Gori, i to baš na 20 godina od obnove nezavisnosti. Sa druge strane, moram da priznam da nisam upućena u politiku i nikad nijesam ni pratila politička dešavanja, iako je moj otac u diplomatiji cijelog života, ali on nikad kući nije govorio niti o poslu niti o politici, nego smo pričali o matematici, istoriji, astronomiji, opštim i zanimljivim stvarima... Voljela bih da se ljudi i crngoroska omladina vrate nekim primarnim vrijednostima, jačini i ljepoti koja je nekad bila glavna. Vjerujem da kad čovjek vidi dobro u drugome, onda samo dobro može i da izađe iz njega, pa čak i u tim nekim političkim konfliktima gdje svi sve kritikuju. Hajde da gledamo šta je dobro i šta mi možemo dobro da izvučemo iz svega, jer sam sigurna da ima više dobrog nego lošeg u životu i društvu, samo čovjek treba na to da se fokusira.

Izložba je otvorena do 20. juna. Šta bi poručila publici, zašto da je posjeti?

Ja bih samo voljela da ljudi dođu, da pogledaju, možda da osjete nešto u tim radovima... Da spoznaju kako brzo živimo i da osjete potrebu da se zaostavimo, da pogledamo nekako svoj život sa strane i da pronađu mir u sebi. Da li će moje slike da probude nelagodu ili nešto lijepo, to je sve individualno i lično. Mislim da je bitno da svaki posjetilac nešto osjeti i da postavi neka pitanja sebi. Pošto svi nekako žurimo i u žurbi živimo život, dajemo sve od sebe, konstantno smo dio nečega, nekog sistema, ono što mislim da je najbitnije jeste da ne zaboravimo da smo odgovorni i prema sebi i da treba i sa sobom da postupamo sa više milosti, nježnosti, praštanja... Ja želim da probudim to kod ljudi, a nadam se i da će kroz moje oči i to kako ja gledam na Crnu Goru, na svoju porodicu, na prirodu, na sebe i kakva je to veza, neodvojiva, i oni spoznati važnost tih stvari.

Gledam oko sebe, vidim smokvu, vidim orah, sjetim se kako smo brat i ja sjedjeli ispod smokve i kako je on krcao orahe. U tom sjećanju ja osjetim isti onaj spokoj. Taj mir mi je bio vanvremenski, kao da sam se teleportovala nazad u taj trenutak... Od tog momenta nastaje i moja opsesija orahom. Svaki put kad bih gledala orah, vidjela bih tu sliku, i ne samo to, nego bih osjetila i jačinu predaka i podneblja odakle potičem, planina i prirode... Sve mi je djelovalo tako jako i snažno. To me je dovelo do spoznaje: Ja sam odavde, ja sam iz ove planine!

( Jelena Kontić )