Mnogi zavisnici ostaju van sistema podrške: NVO CAZAS upozorava na nedovoljnu podršku, ali i stigmu

Broj osoba na supstitucionoj terapiji ne pokazuje stvarni obim problema zavisnosti u Crnoj Gori, jer je, prema iskustvu nevladine organizacije CAZAS, broj onih koji koriste psihoaktivne supstance znatno veći od broja pacijenata koji su došli do liječenja. Posebno zabrinjava to što dio zavisnika nikada ne uđe u sistem podrške, dok se među mladima spušta starosna granica prvog uzimanja droga, a sve izraženiji problem postaju i druga rizična ponašanja, poput kockanja.

Iz te organizacije su za “Vijesti” kazali da su osobe na supstitucionoj terapiji samo dio populacije koja je uključena u neki vid medicinske podrške. Dio korisnika, objašnjavaju, liječi se kroz komune, Kakaricku goru, privatne klinike, centre za mentalno zdravlje ili psihijatrijske ustanove, dok poseban problem predstavljaju oni koji nisu uključeni ni u jedan oblik liječenja.

“Puko prebrojavanje broja osoba na supstituciji ne pokazuje stvaran obim problema. Naše iskustvo sa terena pokazuje da je obim zavisnosti značajno veći od obima onih koji su zatražili pomoć na ovaj način”, navode iz CAZAS-a.

“Vijesti” su juče objavile da podaci zdravstvenih ustanova pokazuju da broj korisnika supstitucione terapije u Podgorici, Kotoru i Nikšiću posljednjih godina stagnira, dok rast bilježe u Pljevljima. Istovremeno, domovi zdravlja kao jednu od najčešće prisutnih supstanci kod pacijenata pominju kokain, dok podaci Instituta za javno zdravlje (IJZ) ukazuju da je među osobama koje traže tretman i dalje dominantan heroin.

Prema posljednjim dostupnim podacima IJZ-a, u Crnoj Gori je tokom 2023. godine 750 osoba tražilo tretman zbog upotrebe droga. Međutim, evidencija o korisnicima terapije agonistima opioida nije usaglašena - registar narkomanije bilježi 698 klijenata, dok je Ministarstvo zdravlja za istu godinu raspolagalo podatkom o 1.602 korisnika.

Iz CAZAS-a objašnjavaju da se kroz svakodnevni terenski rad susreću i sa osobama koje nisu u sistemu liječenja. Dio njih je, kako kažu, u početnoj fazi bolesti i još ne osjeća posljedice, zbog čega ne traži pomoć. Međutim, značajan broj ljudi, uprkos ozbiljnim životnim komplikacijama, izbjegava tretman, najčešće zbog straha od reakcije okoline.

“Jako često osobe godinama budu u problemu prije nego potraže pomoć”, ističu iz CAZAS-a.

Prema njihovom iskustvu, među korisnicima sa kojima rade, ali i među mladima, trenutno su najzastupljenije marihuana i kokain. Dodatno zabrinjava, upozoravaju, to što se starosna granica prvog uzimanja psihoaktivnih supstanci sve više spušta.

Iz CAZAS-a upozoravaju da se mladi sve ranije odlučuju na eksperimentisanje sa rizičnim ponašanjima, ne samo kada je riječ o psihoaktivnim supstancama, već i u oblasti kockanja.

Kada je riječ o prekidanju terapije ili odustajanju od liječenja, iz te NVO podsjećaju da su bolesti zavisnosti hronične i recidivirajuće. To u praksi znači da osobe često odbijaju da započnu tretman, naročito u početnim fazama, ili na njega pristaju formalno, bez stvarne spremnosti da uđu u proces oporavka.

“Tretman je dugotrajan i sa sobom nosi sveobuhvatne promjene navika u gotovo svim životnim oblastima”, navode iz te organizacije.

Dodaju da je posebno teško motivisati osobe koje godinama koriste supstance i koje se već nalaze u komplikovanim životnim okolnostima izazvanim bolešću. Zbog toga se, objašnjavaju, proces oporavka često pretvori u niz neuspješnih pokušaja, što kod korisnika dodatno stvara osjećaj da oporavak nije moguć.

“To prosto nije istina i može se lako demantovati uspješnim primjerima oporavka”, poručuju iz CAZAS-a.

Osim same terapije, korisnicima su, ističu, potrebni psihološka i socijalna podrška, rad sa porodicom, rehabilitacija i podrška pri zapošljavanju. Ocjenjuju da su sve te usluge deficitarne i da potrebe uveliko prevazilaze postojeće kapacitete.

Iz te NVO ukazuju i da se incidenti u blizini ambulanti za terapiju ne smiju generalizovati kao ponašanje čitave populacije korisnika. Ipak, napominju da je čest uzrok problema neadekvatan prostor u kojem se tretmani sprovode.

“Tretmani bi korisnicima trebalo da obezbijede makar minimum privatnosti, imajući u vidu izraženu stigmu. Ne treba da se organizuju pored škola i na mjestima na kojima su korisnici izloženi pogledu velikog broja građana”, navode iz CAZAS-a.

Stigma je, prema njihovoj ocjeni, i dalje jedan od glavnih razloga zbog kojih osobe pogođene bolestima zavisnosti kasno traže pomoć ili od nje odustaju. Iako je, kako kažu, stanje djelimično popravljeno dugotrajnim radom na podizanju svijesti, negativan odnos sredine ostaje velika prepreka.

“Najslabija karika u sistemu liječenja bolesti zavisnosti je sam sistem”, poručuju iz te organizacije.

Pojašnjavaju da različiti akteri često imaju različite pristupe i odgovore, uz ograničenu saradnju i nedovoljnu povezanost, što dovodi do rasipanja ionako ograničenih resursa.

Rješenje vide u promjeni paradigme i izgradnji sistemskog odgovora koji bi povezao zdravstvene, obrazovne i bezbjednosne institucije, civilni sektor, ali i kulturne i sportske ustanove, kao i medije.

Takav pristup bi, smatraju u CAZAS-u, u kratkom roku mogao da poboljša liječenje i prevenciju, naročito među mladima. Prevencija je, upozoravaju, trenutno “veoma zanemarena oblast”, iako je ključna za smanjenje štete i sprečavanje da sve veći broj mladih uopšte uđe u problem zavisnosti.

( Jelena Kočanović )